Od Comteovog utemeljenja sociologije kao znanosti, nakon koje su uslijedile psihologija, politologija i ostale humanističke “logije”, svi se ti “znanstvenici” svim silama trse dokazati kako su te (pseudo)znanosti jednakopravne pozitivnim, odnosno prirodoslovnim znanostima.

I nakon 150 godina modernističkog i postmodernističkog relativiziranja t.j. rastakanja svih općeljudskih (kršćanskih) vrjednota putem reformiranog marksizma, kad imaju prilike, recimo politolozi i njihove primijenjene inačice – politički analitičari – ukazati na nepromjenjiv obrazac prisutan od 1945. godine – ne uspijevaju to učiniti.

Sve ozbiljne zemlje imaju nacionalne interese i nacionalnu strategiju. Ona podrazumijeva planiranje i do nekoliko desetljeća unaprijed, predviđanje svih mogućnosti i nemogućnosti te izračun njihove vjerojatnosti koja se svakodnevno mijenja. Isto imaju i multinacionalne korporacije. Ili pak netko smatra da američki “Walmart” (skoro 500 milijardi dolara prihoda i 2.3 milijuna zaposlenih) ili britansko nizozemski “Royal Dutch Shell” sudbinu svojeg poslovanja prepuštaju nasumičnim događajima i hirovima političara diljem svijeta, vodeći se socijalističkom logikom: “što bude, bude”?

Isto je s velikim zemljama (i malim zemljama zapada te Izraelom), za razliku od onih koje su pola stoljeća imale samoupravnu anarhiju, stoga nemaju nikakvu strategiju ni u kojem području. Jedini istinski pobjednik oba svjetska rata, s minimalno žrtava jesu SAD; kao vođe zapadnoga svijeta one to nikad nisu prestale biti niti im je to namjera. Socijalistički udžbenici su im zbog toga nadjenuli ime “svjetski policajac”, pritom zabravljajući da svako društvo ima (i treba) policiju, inače sve odlazi u bezvlašće i kaos. Podsjetimo, stoga, na nekolicini nedavnih primjera, tko je i zašto u posljednjih nekoliko desetljeća dobio pendrekom od “svjetskog policajca”.

Što se dogodilo Gerhardu Schröderu, bivšem njemačkom kancelaru i vođi njemačkog SPD-a? Zbog svog je šurovanja s Rusima, a posebno zbog dugotrajnog i bliskog prijateljstva s Putinom danas politički mrtvac u Njemačkoj bez ikakve perspektive i budućnosti. Naime, njegova je vlada dogovorila dostavu ruskog plina u Njemačkoj, čime se zaobišlo baltičke zemlje (koje se danas pojavljuju u inicijativi 3 mora). Doduše, nije Schröderu danas toliko loše, jer je radi svojih „zasluga“ na platnom popisu Rusa. Istodobno na čelu je korporacije koja je gradila "sjeverni tok" te sjedi u upravnom odboru Gazproma.

Zbog istih je razloga stradao i Nicolas Sarkozy, kojemu su ankete predviđale velik povratak na političku scenu – no – svjetski je policajac udario pendrekom, pa novi francuski predsjednik nije ni Sarkozy, ni Le Pen, ni Fillon, ni Hollande, već Macron kojeg su izmislili doslovno nekoliko mjeseci prije izbora. Sarkozy je inače bio veliki kritičar Putina, a u posljednjih je nekoliko godina postao njegov veliki apologet. Sarkozya se može, u političkom smislu otpisati.

No, kad smo već u Francuskoj, vratimo se de Gaulleu koji je 1965. godine poslao francuske brodove po francusko zlato u SAD-u što je utjecalo na američko tržište, a nakon toga je Francuska povukla svu vojsku iz NATO struktura. Odgovor SAD-a je: neredi od 1968. godine, takozvani studenski prosvjedi, a potom de Gaulle daje ostavku na mjesto predsjednika Francuske 1969. godine.

Što se dogodilo najmoćnijem talijanskom političaru, milijarderu i tajkunu Silviu Berlusconiju? Kao najveći europski zagovornik Putina, ne samo da je morao odstupiti s vlasti, nego je završio i u zatvoru. Gore je prošao švedski predsjednik vlade Olof Palme, koji je zbog svog rusofilstva doslovno izgubio glavu 1986. Šveđani 2014. odbijaju ući u NATO i nakon nekoliko mjeseci imaju milijun divljih Arapa u zemlji. Šveđanke danas idu rađati u finske bolnice, jer su švedske bolnice prenatrpane muslimanima te je druga na svijetu po stopi silovanja (na prvom je mjestu Lesoto). Slično se dogodilo Nijemcima kad nisu htjeli uvesti sankcije Rusima zbog aneksije Krima; oni su dobili 2 milijuna migranata i na sastanku G20, velika, moćna, uređena i razvijena Njemačka ne može obuzdati prosvjede u Hamburgu.

Dakle, SAD provode svoje nacionalne interese i strategije, a svatko tko odluči ići kontra toga, ne prođe dobro. Na djelu je treći Newtonov zakon, onaj akcije i reakcije. Brexit, Trumpova pobjeda, Macronova pobjeda, inicijativa 3 mora – ništa od toga nije slučajno, već pomno (i dugo) planirano.

Ukoliko Angela Merkel i EU odluče dalje opstruirati inicijativu Predsjednice Kolinde Grabar Kitarović koju su blagoslovile SAD, to ne će proći nekažnjeno, a kroz koju godinu ćemo toj kazni zavrtanja ruke posvjedočiti (vjerojatno još 4 milijuna muslimana). To napose vrijedi i za hrvatske političare; s rogatima se ne valja bosti, osim ako nemaju bolje, duže i čvršće rogove; a ako Njemačka nema takve rogove, nema ih ni jedna Hrvatska.

 

L. C.

Share
0