Okupacijom dijela hrvatskoga morskog teritorija udaljila bi se hrvatska državna suverenost od granice s Italijom, a onda preko slovenske luke Kopar izoliralo Hrvatsku od pomorskih pravaca, na kojima svoju energetsku pa i prometno-trgovačku strategiju grade upravo države na uspravnici Baltik –Jadran. Izbacivanjem Hrvatske iz tih koridora, a onda i baltičko-jadranske uspravnice, potisnuo bi se i američki utjecaj iz središnje Europe i sjevernoga Sredozemlja

Iz vrlo opasne izjave predsjednik Europske komisije Jean-Claudea Junckera kako granični spor između Hrvatske i Slovenije nije samo bilateralno pitanje već utječe na cijelu Europsku uniju može se iščitati protimba američkom stajalištu kako je granični spor ipak samo bilateralno pitanje dviju susjednih država.   

Osim toga Juncker je ovom izjavom potvrdio kako iza slovenske otimačine hrvatskoga kopnenog i morskog teritorija stoji Europska komisija, kojoj je posve normalno da nakon odluke kontaminirane i korumpirane Arbitraže iz koje se nakon toga otkrića Hrvatska povukla podupire odluke međunarodnih kriminalaca.

Kao izravna posljedica te nezakonite odluke, slovenske su vlasti počele preseljavati etničke Slovence koji su ostali s druge strane arbitražom određene granice.

Potpora odluci jedne kriminalne udruge, koja u sebi već sadrži jednu vrstu etničkoga čišćenja, nije čak ni u duhu deklarativne politike Europske unije pa preko izjava gospodina Junckera Hrvate podsjeća na nekadašnjega srpskog članom predsjedništva bivše SFRJ Borisa Jovića, koji je na sličan način zauzimao stajališta kad su 1991. Srbija i JNA pokušavale od Hrvatske otrgnuti komadić teritorija na kojem je bio smješten grad Vukovar.

 S druge pak strane ovako javno očitovana potpora kriminalnim udrugama kao što je to bila Arbitražna komisija dugoročno će urušiti povjerenje mnogih država članica u Europsku uniju kao zajednicu država u kojoj se, bez obzira na političku moć pojedine članice, provodi političko načelo vladavine prava.

Porukom pak kako više nijedna zemlja zapadnog Balkana ne će biti primljena u EU prije nego što riješi granične sporove sa susjedima poruka je balkanskim državama koje se još uvijek natječu za članstvo u Europskoj uniji da su im nepovratno propali svi pokušaji prilagodbe vlastitih sustava Europskoj uniji.

Kako će se nakon Junckerove poruke, kojom se Arbitražnom odlukom poništavaju odluke Badinterove komisije o međudržavnim granicama, sad opet dogovarati države u čijim političkim strategijama što prikriveno, a što otvorenije postoje projekcije za prisvajanjem teritorija susjednih država?

Nije teško dokučiti kako je Junckerova poruka sukladna strategiji novoga srpskog memoranduma, koji primarno teži zaokruživanju državnih granica na područjima gdje žive Srbi.

To se ponajprije odnosi na dijelove Bosne i Hercegovine čiju polovicu ionaku čini srpski entitet Republika Srpska, na dijelove Crne Gore te državu Kosovo, koju srbijanski patrijarh smatra vječnim srpskim zavjetom.

U programu novoga srpskog memoranduma, bez obzira što se izravno ne spominju dijelovi Hrvatske nastanjeni srpskom manjinom, s obzirom na političku moć, kojom ova manjina raspolaže u Hrvatskoj te organizacijske mogućnosti i tradicionalno jugoslavenstvo hrvatskih vlada nakon 2000. godine, ne treba se zavaravati da će u jednom od dionica svoje realizacije biti zahvaćena i Hrvatska.

Upravo su zato Junckerove poruke svojevrsni fitilj za potpaljivanje eksplozije, kojom bi se omogućilo novo preslagivanje moći na balkanskim područjima.

Bez obzira koliko to bio smišljen proračun, Junckerove poruke nisu samo izazov hrvatskoj nego popnajprije američkoj politici. Naime, s obzirom na iznimno veliki utjecaj Rusije u srbijanskom gospodarstvu, a posebice u vojnim i vojno-tehničkim pitanjima, kao i monopolistički položaj Moskve u Republici Srpskoj Junckerove izjave očito ciljaju na potiskivanje SAD-a i američkoga utjecaja iz područja BiH i ostalih balkanskih prostora.

S druge pak strane u pozadini poruke kako se u Savudrijskoj vali ne radi o bilateralnom sporu Hrvatske i Slovenije stoji eksplicitan interes velikih eurpskih sila, a ponajprije Njemačke, koji je se protivi američkoj inicijativi o povezivanju država na potezu Baltik – Jadran, odnosno država Višegradske skupine plus Hrvatska.

Te države, osim kulturološke i mentalitetne sličnosti te višestoljetne civilizacijske povezanosti mogle bi izgradnjom prometne i energetske infrastrukture postati svojevrsna kralješnica Europske unije, čemu se zbog svoje gospodarsko-energetske politike suprotstavlja Njemačka.

Okupacijom dijela hrvatskoga morskog teritorija udaljila bi se hrvatska državna suverenost od granice s Italijom, a onda preko slovenske luke Kopar izoliralo Hrvatsku od pomorskih pravaca, na kojima svoju energetsku pa i prometno-trgovačku strategiju grade upravo države na uspravnivci Baltik –Jadran.

Izbacivanjem Hrvatske iz tih koridora, a onda i baltičko-jadranske uspravnice, potisnuo bi se i američki utjecaj iz središnje Europe i sjevernoga Sredozemlja.

 

Ivan Svićušić / Hrvatsko slovo