U završnoj riječi svoje obrane pred Sudom u Haagu general Praljak je rekao: ''Moja savjest je čista.'' Hrvatska televizija je donijela vijest, neutralno kako ono to već znaju, a jedan od ovdašnjih sitnozubih portala vijest o Praljkovoj završnoj riječi naslovio je ''Praljak se u završnoj riječi usporedio s nacističkim zločincem Hermannom Goeringom''.  Znajući na kakvu publiku računaju, osjetili su da je potrebno objasniti tko je Goering, no zaboravili su kazati da je Praljak odgovarao Tužiteljstvu koje ga je uspoređivalo s Goeringom, a da se nije onako iz čista mira išao utrpavati u isti okvir s Goeringom. No valjda indeksovci znaju da je to previše informacija u jednom paketu  za njihovu ciljanu publiku.

Purda je u Sarajevu po tko zna koji put morao ponavljati što su mu u logoru u Srbiji radili da bi priznao sve ono čega se monstruozni um mučitelja mogao dosjetiti. I to ovaj put ponovo pred srpskim istražiteljem. Koji je – o mudrosti li, o humanosli! – zaključio da priznanja dobivena na taj način nisu valjana. Kao da sve to nije znao i kada je iz Beograda polazio za Sarajevo. Ovih dana iskaze će pred srpskim istražiteljem dati Tromblon i Maslov. Još pod dojmom dobrih vibracija nedavnog Valentinova ustreptala regionska javnost očekuje da će srpski istražitelj opet , humano uzdahnuvši, reći:  Ako je čovek obrađivan bor-mašinom, takovo priznanje nećemo smatrati valjanim, Srbija je ipak pravna država. I tako će završiti operacija Spašavanje branitelja Purde na opće veselje u Regionu i šire.  Purdu će na povratku u domovinu vjerojatno dočekati svita uglednika ne zaboravljajući istaknuti svoje zasluge za njegovo oslobađanja. Ne pitajući se zašto je moguće da je taj čovjek bezazlena lica, ni kriv ni dužan, isti rašomon morao nakon dvadeset godina prolaziti drugi put. A tko zna, možda hepiend i izostane ako u međuvremenu u Srbiji  netko ipak ustvrdi da je bor-mašina legitimno sredstvo ispitivanja. Barem kad su hrvatski branitelji u pitanju.

Očekuje se presuda Gotovini. Prije tjedan-dva Haški sud je naložio hrvatskim vlastima da prestanu proganjati Gotovinine branitelje i da im vrate oduzete stvari. To je već drugi put da Haag mora obuzdavati hrvatske organe gonjenja  zbog  prevelike revnosti u ispunjavanju čudnovatih zahtjeva Tužiteljstva.  Da nije tužno, bilo bi smiješno. I kako onda očekivati da itko odgovoran u ovoj zemlji razbija glavu time što bi za Hrvatsku značila eventualna osuđujuća presuda Gotovini i Praljku!? Odgovorni, dakle političke elite, pogleda uprtog u zvjezdice na plavoj zastavi zemlju ne dodiruju, a obični, mali svijet, pokunjene glave i pogleda uprtog preda se, prijeteći prst pred nosom ne vidi. I kad se posljedice tih presuda sruče na naše glave, kasno će biti kukati.

General Praljak, čovjek kojega svojim ponašanjem ovih deset posljednjih godina nismo bili dostojni, i u svojoj završnoj riječi branio je više narod, čija mu je država okrenula leđa, negoli samoga sebe. Takva je bila i cijela njegova obrana, veličanstvena i dostojanstvena obrana istine kao općeljudskog moralnog načela i hrvatskog prava na slobodu kao proklamiranog načela međunarodnih odnosa. Ni za jotu nije odstupio ni od Tuđmanove politike ni od Herceg-Bosne. Nije se plašio što bi, s obzirom na konstelaciju moći i interesa na međunarodnoj sceni, svoju dosljednost vrlo vjerojatno mogao platiti doživotnim zatvorom. Jedan nesretnik iz Sanaderove srebroljubive svite ovih se dana u ''Novom listu'' požalio kako mu je ''srce govorilo ne'', ma vrag ga svejedno tentao – de! Kaže, sve bi sada dao da je srce poslušao. Ali vara se, nije to bilo srce, jer srce čovjek ni nema ako ga ne sluša, bila je to sjenka straha.  Jer slušati srce, ne znači da čovjek neće tragično završiti. Dapače, i Antigona je samo srce slušala. A Polančec mi uopće ne sliči na Antigonu. Praljak je slušao srce i služio se razumom da ostvari i obrazloži naloge srca.  Zato u njegovim riječima nema žaljenja, nema straha, zato se u njima osjeti ona staloženost, pa čak i vedrina situaciji usprkos, koju smo, čini mi se, i svi mi kao društvo imali onih olujnih devedesetih, da bismo je usput negdje zaturili, zagubili, zamijenili za tričarije, rasprodali po sitno. Zato je danas Praljkova savjest čista, zato je danas Gotovinina savjest čista, zato je danas Purdina savjest čista. A je li naša?

Ne ispituje nas haški tužitelj ni srpski istražitelj, ali onako sami pred zrcalom, zar nam baš nikad ne dođe da se zapitamo: Kako ja mogu mirno spavati, izvoditi dijete ili psa u šetnju, pijuckati s društvom u kafiću kao da nikada nije bilo Ovčare, Škabrnje, Uzdola? Kako ja mogu, a Kordić, Praljak, Gotovina i toliki drugi ne mogu. Konačno, nije to samo patetika jednog kolumnista u ''desničarskom glasilu'', najjednostavnije bi bilo kada bi o tome bila riječ, ali ne, riječ je o puno praktičnijem problemu. Naime, ovi procesi neće stati dok većina ljudi u ovom društvu, na ovaj ili onaj način, sebi ne postavi to pitanje. Jer je ono preduvjet da se kao zajednica osovimo na vlastite noge i počnemo voditi brigu o vlastitoj sudbini, štiti vlastite interese. Inače, ako srpski i bjelosvjetski istražitelji nastave vršljati po našoj zemlji, po našim arhivima i traumatičnim sjećanjima naših ljudi – loše nam se piše.

Autor: Damir Pešorda / Hrvatski list

{linkr:related;keywords:damir+pe%C3%85%C2%A1orda;exclude:8501;limit:7;title:vezani+sadr%C3%85%C2%BEaj}