Polazeći od toga da bi politika trebala biti sami vrh empirijske mudrosti koja usmjerava narod prema prosperitetu, prema boljitku i njegovoj nacionalnoj i socijalnoj sigurnosti u budućnosti, očuvanju nacionalnog suvereniteta i dostojanstva naroda, jačanju njegove patriotske i socijalne svijesti, a u skladu s humanističkom filozofijom i kršćanskim svjetonazorom koje je nadživjelo sve države i režime svijeta – jer stavlja čovjeka i njegovu društvenu, nacionalnu i socijalnu dobrobit u središte pažnje!

Tamo gdje je prisutna poniznost naroda, istovremeno se javlja i oholost političara.

Poštovani austrijski političari i katolički biskupi! Pišem Vam ovo pismo, ponukam Vašim stavom o Bleiburgu, i događanjima oko komemoracije stotina tisuća golorukog naroda i razoružane vojske, hrvatskih žrtava na Bleiburgu i posebno bezbrojnim marševima smrti, čija je sudbina bila stravično mučenje i smrt od strane jugokomunista i velikosrbstva, u vremenu mira koji je nastupio završetkom Drugog svjetskog rata.(U kojem masakru su, nažalost sudjelovali i hrvatski komunisti).

Građanska inicijativa “Istina o Istanbulskoj” izvijestila je u petak na konferenciji za novinare da je dopunila referendumsko pitanje proširenjem 133. članka Ustava koji Saboru daje nedvojbeno pravo na otkazivanje međunarodnih konvencija.

Koliko je IK-ača (Istambulska konvencija) uronila u Hrvatski državni proračun?! Plenković, ogroman, krvavo zarađen državni novac udijeljuje šakom i kapom svojim “sluškinjama“ antihrvatskim nevladinim udrugama.

Kad je Milošević krenuo oružjem na Vukovar i na cijelu Hrvatsku, potom i na Bosnu i Hercegovinu, a posebno i na Kosovo, to je i njega i Srbiju došlo skoro glave. U to vrijeme svi koji su zbrojili koliko je dva plus dva, bilo im je jasno da je njegov rat Don Quijeteov juriš na vjetrenjače, da nema nikakve šanse da ga dobije. U prvom redu što je protiv sebe imao oko 70 posto stanovništva Jugoslavije, plus i samu oporbu u Srbiji.

Ne znam da li se igdje i kada u svijetu dogodilo, da se jedan narod masovno digne na prosvjed zbog napada na njegov svjetonazor. Danas, kad pišem ovaj tekst, moram kazati da me je taj prosvjed impresionirao. U Hrvatsku se na velika vrata vraća duh vjekovnog ANTEMURALE CHRISTIANITATISA.

Hrvatska je uznemirena, usplahirena u duhovnom smislu, svjesna je prelomnog trenutka, kakvih je bilo više u njenoj povijesti, ali nažalost s vrlo tragičnim posljedicama.

“Iznoseći samo istinu, stvaramo podlogu za izgradnju čovjeka budućnosti, čovjeka u kojeg bi trebale biti ugrađene duhovne vrijednosti, čovjeka kojeg će krasiti dobrota, ljubav prema svemu živućem, čovjeka altruistu kojemu će biti nezamislivo izvršiti bilo kakav zločin.” (Codex moralis Croaticum).

Nedvojbena je činjenica da između Hrvatske i Srbije postoji mnoštvo neriješenih problema, ne samo iz vremena Domovinskog rata, već punih sto godina (1918 – 2018.g.) Tu se nagomilalo svega i svačega. Rješivog, a još više nerješivog. U tom smislu je potreban razgovor. Bilo bi bolje da se to dogodilo ne u Zagrebu, već u Belom Manastiru u Baranji. U tom slučaju izbjegli bismo silne nepotrebne “kulise”, i koještošta drugog ceremonijalnog što je djelovalo u određenim momentima nategnuto i pomalo cirkusantno.