“Iznoseći samo istinu, stvaramo podlogu za izgradnju čovjeka budućnosti, čovjeka u kojeg bi trebale biti ugrađene duhovne vrijednosti, čovjeka kojeg će krasiti dobrota, ljubav prema svemu živućem, čovjeka altruistu kojemu će biti nezamislivo izvršiti bilo kakav zločin.” (Codex moralis Croaticum).

Nedvojbena je činjenica da između Hrvatske i Srbije postoji mnoštvo neriješenih problema, ne samo iz vremena Domovinskog rata, već punih sto godina (1918 – 2018.g.) Tu se nagomilalo svega i svačega. Rješivog, a još više nerješivog. U tom smislu je potreban razgovor. Bilo bi bolje da se to dogodilo ne u Zagrebu, već u Belom Manastiru u Baranji. U tom slučaju izbjegli bismo silne nepotrebne “kulise”, i koještošta drugog ceremonijalnog što je djelovalo u određenim momentima nategnuto i pomalo cirkusantno.

U novijoj hrvatskoj povijesti (zadnjih nekoliko godina) sve češće se upotrebljava starogrčka riječ martyros, a znači: 1. svjedok, 2. u kršćanstvu: mučenik, patnik, žrtva, stradalnik (osobito za vjeru). Iz istog korijena izvodi se i riječ martirologija (istraživanje i ispitivanje života i stradanja kršćanskih mučenika). Razlog učestalosti upotrebe te riječi su istraživanja života i mučeničke smrti velikog broja katoličkih svećenaka, časnih sestara i dr. koji su nastradali u vrijeme II. Svjetskog rata ili u Poraću, kao i u Domovinskom ratu. Po stradanju, u tom nesretnom vremenu, Hrvati daleko prednjače ispred drugih naroda u Europi po broju ubijenih svećenika, redovnika, časnih sestara i dr. – njih ukupno 663.