Prije predsjedničkih izbora obljetnica pada Vukovara postala je blagdan sjećanja na žrtvu. Prije parlamentarnih izbora Vukovar će izvjesno postati ozakonjeno mjesto posebnog pijeteta, a vukovarska bolnica memorijalna nacionalna bolnica. Čega će se to Hrvatska kao država sjećati?

Ozbiljna država bi sjećanje na svoju tragediju, poput vukovarske, trebala graditi na temelju utvrđenih činjenica. A kada je riječ o sjećanju na žrtve zločina koji su počinjeni nad zarobljenim braniteljima i civilima nakon što je JNA zaposjela grad, ono bi se trebalo zasnivati i na pravomoćnim presudama i kažnjenim krivcima. To je institucionalno ogledalo države. Pa da pogledamo kako izgleda to, na presudama temeljeno sjećanje na primjeru Vukovara.

Ako izuzmemo presudu za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde, koja je presuda državi, ne postoji ni jedan relevantan kazneni proces, okončan pravomoćnom presudom, koji bi vjerodostojno pokazao utemeljenost dana sjećanja na Vukovar. Isto vrijedi i za Škabrnju. Ne postoji ni jedna presuda hrvatskih sudova za zločin nad pacijentima i ratnim zarobljenicima iz Vukovarske bolnice, nad pacijentima i ratnim zarobljenicima iz Borovo Commercea, za ubijene i zlostavljane u srpskim logorima u Srbiji, koja bi na vjerodostojan način utvrdila što se zapravo dogodilo. Ne postoje zahvaljujući institucionalnoj Hrvatskoj. Nema ih zato što je svojedobno (2003.) DORH velikodušno prepustio kazneni progon za zločine u Vukovaru haaškom i beogradskim sudovima, a kazneni progon za zločine nad Hrvatima u srpskim logorima također je prepustio Srbiji. Izvršio je to najdugovječniji i najhvaljeniji hrvatski državni odvjetnik Mladen Bajić, ali ne sam. Zasluga pripada mnogima: suradnicima i nasljednicima u DORH-u, zaslužnicima iz izvršne vlasti i obavještajne zajednice, u kontinuitetu do danas... Institucionalna je Hrvatska premrežena zaslužnicima.

Zahvaljujući tome, pravosudni temelj za hrvatsko sjećanje na tragediju Vukovara je postavio beogradski sud za ratne zločine. Postavljen je po mjeri srpske politike otklanjanja krivnje sa Srbije, JNA i krnjeg Predsjedništva SFRJ. Prema takvoj političkoj mjeri, beogradsko je tužiteljstvo napisalo optužnice za Ovčaru. Sudovi su donijeli presude. A stara KOS-ova mreža osigurala je da te optužnice i presude budu tek prepisane i potvrđene pred Haaškim sudom. Srpski zatočenički logori za Hrvate za srpsko pravosuđe ne postoje, jer iz njih ne mogu izuzeti odgovornost Srbije, JNA i nadasve njezine obavještajne službe KOS koja ih je uspostavila i upravljala njima.

Hrvatsko pravosuđe je pustilo Beograd da završi posao. A i hrvatski povjesničari imaju duboko poštovanje prema konstruktu zločina koji im je za beogradski i Haaški sud priredio Aca Vasiljević, šef obavještajne strukture JNA. Prema tom, presudama potvrđenom konstruktu, sjećanje na vukovarsku tragediju izgleda ovako. Nakon što je poslije tromjesečne opsade JNA sravnila Vukovar sa zemljom, zauzela i okupirala grad, vrh treće vojne sile u Europi je, prema presudama, na dva dana svu vlast predao u ruke tridesetorici pijanih četnika, koji su inače bili njihovi ljudi za prljave poslove, i nekolicini lokalnih lupeža, koji su inače bili agenti njihove obavještajne službe.

Vukovarska bolnica, buduća nacionalna memorijalna bolnica, prema presudama je mjesto s kojeg su tadašnji major KOS-a Veselin Šljivančanin i suradnici ujutro 20. studenoga, prema popisu, izdvojili i kradom odveli iz bolnice 271 ranjenika, ratnih zarobljenika, pacijenata i zaposlenika bolnice. Ali ne da bi ih ubili, već da bi ih – spasili. U svrhu “spašavanja” naredili su kopanje dviju jama za masovne grobnice, od kojih se jedna, sa šezdesetak žrtava, još uvijek traži.

U svrhu “spašavanja” zarobljenih hrvatskih vojnika i civila iz Beograda je tu noć u Vukovar došao cijeli vrh KOS-a na čelu s generalom Vasiljevićem. Ali bili su jadni i nemoćni pa je zapovijedanje nad cijelim vrhom obavještajne službe JNA i nad ojačanom prvom gardijskom brigadom JNA preuzeo jedan pijani četnik zvani Topola (navodno mrtav još od 1993.) i nekoliko lokalnih lupeža predvođenih Goranom Hadžićem. Isti oni koje je taj isti vrh KOS-a doveo u Vukovar i dao im uloge. Čim je skladištar Hadžić podviknuo da je on vlast, vrh KOS-a mu je u strahu odmah predao brigu za ratne zarobljenike. Da ih spasi. Razvlaštenom vrhu KOS-a ostalo je tek toliko ovlasti da cijelo vrijeme na Ovčari nadgledaju zlostavljanje i likvidacije. I toliko snage da dan kasnije odu u Beograd primiti odlikovanje od svojeg šefa Kadijevića.

Isti se scenarij dogodio i u Borovo Commerceu. Samo ondje je oficire KOS-a zastrašio njihov agent Arkan i preuzeo pacijente iz zdravstvenog stacionara. Koji se do danas vode kao nestali. Bez traga i bez presude. Pod pritiskom javnosti, u Osijeku su započeli suđenje generalu Vasiljeviću u odsutnosti, za zločine u srpskim logorima. Gotovo u tajnosti, da ne bi ušli u sjećanje.

Pa koji je onda sljedeći logičan korak hrvatske države u njegovanju sjećanja? Postaviti spomenik – Čika Aci Spasitelju. I odmah do njega spomenik Neznanom hrvatskom KOS-u. Tako bi današnja institucionalna Hrvatska bila vjerodostojno predstavljena.

 

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija