Pojmove neophodne za funkcioniranje države određuju zakonodavac i sud. Svi su ostali pojmovi prepušteni na milost i nemilost, odnosno obrazovanost i neobrazovanost književnika, filozofa, znanstvenika, povjesničara; intelektualaca koji javnim djelovanjem, izdavanjem knjiga, sastavljanjem udžbenika, a naposljetku i putem medija, obrazuju i utječu na javnost.

U razdoblju duhovne opustošenosti, intelektualne oronulosti, vrhovništva partikularnosti i relativističke oholosti mnogi pojmovi stradaju, a takvoj sudbini nije izmaknuo ni pojam nacionalizma.

U hrvatskom je, ali i europskom javnom, političkom i društvenom diskursu nacionalizam postao pogrdnica (pejorativ). Zemlje bivšeg istočnog i jugoistočnog bloka za to imaju opravdanje: skoro pola stoljeća svakodnevnog ispiranja mozga i izvrtanja vrijednosti putem boljševističkog agitpropa, dok je zapadna i središnja Europa doživjela revitalizaciju marksizma na jedan suptilniji način. Nakon što se marksizam, kao ekonomijsko učenje, pokazao neozbiljnim i neodrživim, galantno se, da ne kažem incognito, pretočio u filozofiju kroz frankfurtsku školu, a zatim u socilogiju, psihologiju, kulturologiju, kriminologiju i sve ostale humanističke logije.On se, uz svoje derivate socijalizam i komunizam, tako desetljećima borio protiv svega što predstavlja preprjeku besklasnom društvu i utopijskoj jednakosti, težeći ukidanju svih razlika i temelja razlikovanja.

No, kako to često biva, uzrok, odnosno sama mogućnost da se nacionalizam kao pojam ocrni, leži u jednoj banalnosti. Marksizam je ishodište dva najveća zla u povijesti čovječanstva – socijalizma i nacionalsocijalizma, skraćeno, nacizma (fašizma). Različito je u njih što prva ideologija zagovara socijalizam za sve narode (ukidajući tako razlike između naroda), a druga socijalizam za (samo) jedan narod; zapravo se radi o odnosu općeg i pojedinačnog. Zato je i bio moguć Pakt o nenapadanju između Hitlerove Njemačke i StaljinovaSSSR-a: dvije se strane iste kovanice lako dogovore, a kršenje Pakta je obrazac koji se ponavlja još od Kaina i Abela. Ipak, bilo bi zanimljivo da se zločinačka Hitlerova ideologija i politika umjesto nacionalsocijalizma zvala socijalnacionalizam; onda ne bi bili „nazi“ nego „sozi“. Bez pretjerivanja se može ustvrditi da mnogi suvremenici pojam nacionalizma poistovjećuju s nacionalsocijalizmom, a sigurno bi bilo drukčije da su dva „izma“ jednostavno zamijenila redoslijed.

Marksisti su pod krinkom demokratske ljevice iskoristili povijesnu katastrofu Drugog svjetskog rata i njome uzdrmali temelje moderne, odnosno suvremene države, izjednačiv nacionalizam s nacionalsocijalizmom, fašizmom i šovinizmom. Zato se neke europske i domaće političare, kad povuku potez usmjeren na očuvanje države i njezinih interesa, a nije u skladu s „lijevim“ svjetonazorom, javno naziva nacionalistima, s učinkom kao da ih se nazvalo nacionalsocijalistima. U europskim je zakonodavstvima nazivanje nekoga nacionalsocijalistom kazneno djelo, a ako se izostavi „socijal“ (kao ključan dio pojma), nije, bez obzira na istu sugestivnu težinu.

II.

            Rječnik stranih riječi Bratoljuba Klaića nacionalizam opisuje: 1. nacionalna svijest, vezana s borbom mlade građanske klase protiv feudalizma odnosno apsolutizma…2. poslije pobjede buržoazije nacionalizam postaje agresivan i osvajački prema slabijim narodima, a prije svega prema internacionalizmu revolucionarnog radničkog pokreta, te biva reakcionarna buržoaska ideologija i politika; voljeti svoj narod, boriti se za njegova prava i nezavisnost, znači služiti ne samo svome narodu nego i svim narodima i općem poretku.“

Hegel je napisao Enciklopediju filozofijskih znanosti, a Krleža je, po uzoru na tog „Marxovog prethodnika“ uređivao Enciklopediju proleterskih znanosti u kojoj, između ostaloga, o nacionalizmu piše sljedeće: „No kasnije u razvijenim evr. zemljama n., međutim, redovito izražava – u okviru svojih radikalnih šovinističkih i nacionalno egoističkih varijanata – društveno regresivnu pojavu s agresivnim, megalomanskim i netolerantnim zahtjevima, koje podupiru klasno zainteresirani slojevi i krupne buržoazije.“

Iznenađuje i objašnjenje nacionalizma na Hrvatskom jezičnom portalu: „pol.ideol. 1. svjetonazor koji nacionalne vrijednosti nadređuje ostalim građanskim vrijednostima; 2.prekomjerno isticanje prava, težnji i vrijednosti vlastite na račun drugih etničkih skupina i nacija [kulturni nacionalizam; radikalni nacionalizam; agresivni nacionalizam].“[1]Žalosno je što jedan uvaženi jezični (!) portal koristi riječ „nadređuje“, koja podrazumijeva hijerarhijski (vertikalni) odnos, umjesto „podcrtava“, „naglašava“ ili „ističe“, a uz to nacionalizam određuje kao političku ideologiju. Sva tri izvora imaju slična prvotna (u smislu povijesnog relativiziranja i važenja) i drugotna značenja, s naglaskom da je drugo uvijek negativno, odnosno pogrdno.

Sve u svemu, tri izvora za upoznavanje pojma, na prvu ruku, nisu uopće točni ili sadržavaju tek trunčicu istine. Ukoliko je takvo stanje s rječnicima/pojmovnicima, koliko je tek neprispodobivo određenje nacionalizma od strane svih silnih marksista od 1930. do danas! No, ovdje ne će biti razračunavanja s komunističkim intelektualnim bludničenjem i silovanjem pojmova, već će se ukratko razmotriti što su o nacionalizmu (nacionalnoj državi i naciji) rekli oni koji su mu svjedočili.

III.

            Tvorac pojma nacionalizma je Johann Gottfried (von) Herder, njegov prvi značajan apologet. Iako nigdje explicite ne daje njegovu definiciju, on osjećaj nacionalne pripadnosti suprotstavlja prosvjetiteljskom kozmopolitizmu: „Univerzalno gledište, slavljeno od strane Prosvjetiteljstva, ako ne i od filozofa u globalu, je zapravo poprilično prazno i nije relevantno za prava ljudska bića… Svi ljudi i sve kulture, trebali bismo kazati, vuku vlastiti horizont oko sebe; i u kontekstu ovog posebnog okvira mitova, običaja, tradicija i jezika, oni stalno iznova stvaraju sebe i kulturu kojoj pripadaju.“[2] Prateći tu misao daje primjer različitog gostoprimstva divljaka i kozmopolita: „Divljak koji ljubi sebe, svoju ženu i dijete, stihom radošću, i na svoj skroman način radi za dobrobit svojega plemena, kao i za vlastiti život, je, po mome mišljenju, istinitijebićeodsjene čovjekove, pročišćenog građanina svijeta, koji, razdraganljubavljusvih svojih drugova-ljudskih sjena, ljubisamo himeru..“[3]Ova misao zaprepašćujuće podsjeća na današnju „filantropiju“ lijevo orijentiranih, poput Habermasa ili Eagletona, koji sjede u svojim dvorcima i mudruju o ljudskim pravima i humanitarizmu; zapravo, čini se da je modus operandi „lijevih“ od 18. do 21. stoljeća ostao na istoj razini.

Za Herdera postoje tri konstitutivne odlike koje čine narod (naciju): jezik, tradicija i kolektivna svijest, s posebnim naglaskom na jezik kao vrhunski izraz samobitnosti i postojanosti naroda. S druge strane, Herder je zagovarao i multikulturalizam, ali ne onakav kakav danas nudi politika meltingpot-a u kojem je svatko dužan trpjeti drugoga, već multikulturalizam u kojem se svaka različitost cijeni unutar svojih granica, već granicu koju utemeljuje i njeguje razgraničeno : „'Priroda je ta koja obrazuje obitelji: najprirodnije je stanje, stoga, jednanacija, povećanaobiteljs jednim nacionalnim karakterom.' On tvrdi da je svaka nacija utjelovljenje jedinstvene kulture i posebnog načina života, i na takav način svaka kultura može biti promatrana kao jedinstveni izraz ljudske biti (humanität).“[4]

Ipak, svjestan da nacionalni osjećaj može biti izvrsno gorivo za imperijalistički pogon (Napoleon), najoštrije mu se suprotstavlja: „Ništa, stoga, nije više proturječno svrsi političke vladavine nego neprirodno povećanje država, neobuzdano miješanje raznih rasa i narodnosti pod jedno žezlo. Ljudsko žezlo je previše slabo i tanko za takve nepodesne uloge za takav namet.Takve države nisu ništa osim sklepanih novotarstava, krhkih aparata, prikladno nazvanih državnim aparatima, jer su u potpunost lišene unutarnjeg života.“[5]

IV.

            Herder i Hegel su oboje učenici Immanuela Kanta, i oboje protivnici političkog idealizma, stoga glede shvaćanja nacionalne države postoje određene sličnosti. „Država je samosvjesna ćudoredna supstancija, — sjedinjenje principa porodice i građanskog društva; ono isto jedinstvo koje u porodici opstoji kao osjećaj ljubavi jest bit države, ali koja ujedno s pomoću drugog principa htijenja, koje zna i koje je iz sebe djelatno, dobiva formu znane općenitosti…“[6]

U Hegelovu smislu osvještenja Apsoluta, jedan stadij u tom osvještavanju je također i objektivni duh koji cilj i svrhu postiže u državi – „zbiljnosti ćudoredne ideje“. No, Hegel nije doživio revolucionarnu 1848. godinu, stoga se lako može dodati i preinačiti da je smisao političke povijesti, odnosno državotvorne povijesti upravo nacionalna (narodna) država, ali ne koju bi sačinjavao jedan etnički čist narod (što je, uostalom, nemoguće i neostvarivo), već u kojoj bi jedan narod, kao kulturna skupina, i svi koji njoj pripadaju, bio sam svoj vrhovnik (suveren).

No, zašto se tek sve to događa baš u 19. stoljeću? Odgovor daje Benedict Anderson u svome djelu Nacija: zamišljena zajednica. Naime, tijekom 19. se stoljeća razvijaju tisak i novine te postaju pristupačni rastućem građanskom sloju koji postaje nositelj političke i ine misli. Novine su tiskane na određenom jeziku-narječju, stoga su na taj način približile, primjerice, čakavce i kajkavce u Hrvatskoj, praveći kompromis između ta dva narječja ili s druge strane, stvarajući preduvjet onomu što će kasnije postati standardnim jezikom. Dakle, oslanjajući se na Herdera, Anderson smatra da je jezik, standardiziran putem tiska, odgovoran za nacionalističke težnje, što pojašnjava na primjeru Finaca (slučaj istovjetan hrvatskomu): „U 18. stoljeću jezik države u današnjoj Finskoj bio je švedski. Nakon ujedinjenja toga područja s carskom Rusijom (1809.), službeni jezik postaje ruski… Proučavanje folklora i ponovno otkrivanje i sakupljanje narodne epske poezije odvijalo se usporedo s objavljivanjem gramatika i rječnika, što je dovelo do pojave novina koje su poslužile standardizaciji finskog književnog jezika, u čije su se ime mogli postavljati jači politički zahtjevi.“[7]

Pritom treba dodati i element simultanosti; tisak je, ondašnji i današnji, omogućavao da se vijesti relevantne za, primjerice, Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju, prenose u isto vrijeme, time stvarajući osjećaj povezanosti i zajedničkog učestvovanja u političkim nedaćama unatoč velikim prostornim udaljenostima. Narod je prvo objedinjen jezikom, a potom zajedničkom sudbinom.

V.

Naposljetku, Nietzsche je u pravu kad piše: „Državom se naziva najhladnija od svih hladnih nemani. Hladna, i laže; i ta laž gmiže iz njezinih usta: 'Ja, država, ja sam narod.'“[8] Zaista, država nije narod, već je ona izraz volje naroda za samostalnošću i samobitnošću. Nacionalizam je državotvorni pokret i osjećaj dok određen narod nema vlastitu državu (naciju), usmjeren k njezinu stvaranju. No, u slučajevima narodne i državne ugroženosti, kao što svjedočimo u današnjem vremenu iskrivljavanja i nijekanja temeljnih narodnih (i ljudskih) vrijednosti, popraćenih najezdom potpuno različitih ljudi, sasvim drukčijih običaja, navika i sveukupno kultura, može se govoriti o nacionalizmu kao o reakciji, o nagonskom, preventivnom stanju uma velike većine naroda, koja u sebi nema ništa rasističko, imperijalističko, šovinističko ili fašističko, već stremi i teži jedino vlastitom očuvanju, uvijek popraćen idejom građanstva. Dakle, o nacionalizmu se može govoriti samo u slučajevima stvaranja nacionalne države i slučajevima narodne ugroze i narodnog opstanka; sve ostalo je ideološka krivotvorina i izmišljotina u svrhu političkog prepucavanja i omalovažavanja, ali i temeljno nepoznavanje povijesti i naravi pojma.

Naciju je najbolje, iako ne najznanstvenije, opisao Ernest Renan: „Nacija je, poput pojedinca, ishod duge prošlosti truda, žrtava i predanosti. Ovo subitni uvjeti bivanja narodom: imati zajedničke slave u prošlostiivoljuda ih se nastavi u sadašnjosti; napraviti velika djela zajedno i željeti ta djela ponoviti. Čovjek ljubi razmjerno podnesenoj žrtvi i nedaćama drugog čovjeka. Čovjek voli dom koji je stvorioi koji je prenio idućim pokoljenjima.“[9] To je nacija, a nacionalizam je težnja k stvaranju i očuvanju navedenoga.

Možda bi napokon trebalo prestati s veličanjem „sudbonosne“ 1789. godine, koja je Francuskoj donijela samo krv i brda odrubljenih glava i postavila temelje napoleonskom imperijalizmu; te toliko slavljene godine u kojoj parola bijaše: „Sloboda, bratstvo i jednakost ili smrt (!)“, pa se kao odlučna i konstitutivna godina suvremenog poretka svih suverenih zemalja početi veličati upravo 1848., kao godina u kojoj je najveći dio europskih naroda, na temelju svoje duge opstojnosti i postojanosti, iskazao želju za vlastitom državom i vrhovništvom, iako to neposredno nakon toga nije ostvario.

 

A.S.

 

[1] http://hjp.znanje.hr/index.php?show=search

[2]Richard White, Herder: On theEthicsofNationalism, str. 16.

[3]ibid., str. 9.

[4]ibid., str. 6.

[5]ibid., str. 7.

[6]G. W. F. Hegel, Enciklopedija filozofijskih znanosti, str. 435., Veselin Masleša – Svjetlost, Sarajevo, 1987.

usp. također: G. W. F. Hegel, Osnovne crte filozofije prava, str. 370.-404.,Veselin Masleša – Svjetlost, Sarajevo, 1989.

[7]B. Anderson, Nacija: zamišljena zajednica, str. 75., Beograd 1998.

[8]F. Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra, str. 53., Večernji posebni proizvodi, Zagreb 2009.

[9]Qu’est-ce qu’une nation?, Paris, 1882., Presses-Pocket, 1992. (translated by Ethan Rundell)

Share
0