Novinar i publicist Tihomir Dujmović je zbog pisanja o ubojstvu srednjoškolaca u Gračanima dobio otkaz u Večernjem listu prije nekoliko godina. Javna je tajna da se to dogodilo prema nalogu ondašnjeg predsjednika Ive Josipovića. Nitko nije postavljao pitanje zašto je baš Josipović, a ne neko drugi iz Partije zahtijevao Dujmovićev otkaz?

Dujmović je prije nekoliko dana dobio otkaz i u Slobodnoj Dalmaciji, pod opskurnim obrazloženjem da “pada naklada, da je kriza, da je manje reklama zbog slučaja Agrokor pa da moraju smanjit broj kolumnista.“

Na stranu s činjenicom da su Dujmovićeve kolumne najčitanije i da je njegov otkaz potpuno tržišno neopravdan, čini se da je istraživanjem pobijenih i protjeranih novinara poslije '45., ali i ponovnim aktualiziranjem teme Gračana, opet, ironično, „zaslužio“ otkaz, unatoč tomu što je Partija u potpunom rasulu i nije ni blizu vlasti (osim putem nekih „zajedničkih“ ministara kao što su Obuljen, Barišić, Dalić, Pupovac i slični).

Ipak, ono što treba kazati da je nalogodavac čudovišnog ubojstva dva razreda gimnazijalaca u Gračanima netko blizak aktualnim političkim nomenklaturama. To je sigurno jedan od niza razloga zbog kojih se odugovlači s otvaranjem arhiva, jer, niti je cjelokupna inkriminirajuća arhivska građa uništena (a postoji i velik broj preslika), niti se točno zna što se gdje nalazi. Tomu u prilog ide činjenica da novinari poput Dujmovića svakodnevno pronalaze „zametnutu“ i skrivanu arhivsku građu na temelju koji se uopće mogu pisati knjige, ali i uporno otkrivanje novih grobnica nastalih nakon „oslobođenja“ Hrvatske 1945. godine.

Ne preostaje nam nego ponoviti bolne riječi Dujmovićeve: „Da je ovo '45-a, oni bi nas strijeljali, da je '71-a, oni bi nas hapsili, a sada nam samo daju otkaze.“ S obzirom da su današnji otkazi uvjetovani saznanjima i istraživanjima glede '45. godine, tim je više potrebno vraćati se u prošlost i ne posustajati dok se svi zločinci i ubojice, bili živi, bili mrtvi, ne izvedu pred lice pravde, odnosno dok se cjelokupna istina o komunističkom genocidu i kulturocidu nad Hrvatima ne sazna, pa i s više od pola stoljeća zakašnjenja.

 

Mila Marušić