Kad pomislimo da ne može gore, onda otvorimo Jutarnji listi i shvatimo da je dno uvijek dublje. Iako je među intelektualnim proleterima Hanžekovićevog lista oštra agitpropovska i protuhrvatska konkurencija: Slavica Lukić, Jelena Lovrić, Ivanka Toma, Nino Đula, Inoslav Bešker, Milenko Jergović…, pobjedu za najgluplji, najnesuvisliji i najimbecilniji, ali i vrlo zlonamjeran, protuhrvatski i projugoslavenski tekst odnosi Vlaho Bogišić s tekstom od 26. ožujka „Labuđi pjev stare boljševičke garde: Je li ipak Tito bio ključni šaptač iz sjene u nastanku Deklaracije o nazivu i položaju hrv. književnog jezika?“

Već iz samog naslova vidimo kamo ova glupost nad glupostima vodi; i preko takvih se opasnih budalaština ne smije prijeći jer je hrvatski puk dovoljno neupućen i neobrazovan te podložan obmanama, lažima i inim KOS-ovskim sugestijama.

„Premda se još i znalo da Titu jezici, barem oni strani, ne idu loše, o njegovoj se književnoj kulturi nije govorilo, a i da jest, vjerojatno bi bila predmet viceva.“ Koje je to „strane“ jezike drug Tito govorio? On je zapravo bio jedan od rijetkih ljudi nepismenih na više jezika, a nepoznavanje materinjeg jezika se može pripisati nekom blagom obliku autizma i mentalne potkapacitiranosti. Tek kad bi nakon napornog radnog dana strusio bocu viskija, onda bi se uvijek paranoični „najveći sin naših naroda i narodnosti“, djelomično opustio i počeo govoriti na kajkavskom, ali jednom vrlo čudnom i u biti endemskom kajkavštinom koju uobičajeni kajkavci ne bi razumjeli. Kao cinkaroš u Rusiji, nije bio u stanju nakon nekoliko godina naučiti ruski, kao likvidator u Španjolskoj nije uspio naučiti španjolski, što ne čudi jer je pao 2. razred četverogodišnje škole i ta mu je četverogodišnja škola vrhunac koji je (jedva) dosegao.

„Karpatsky je predstavljen kaoKrležinprevoditelj i znanac i sve bi ostalo na uzgrednoj kurtoaznoj memorabiliji da se Tito nije s njime upustio u raspravu o netom objavljenim Zastavama, koje je pisac očito obojici poslao, pri čemu se nije ustručavao provjeriti što je i kako njegov mladi sugovornik od pročitanog razumio.“ Na kojem se jeziku Tito upustio u raspravu s Karpatskyem? Češkom, slovačkom, engleskom, njemačkom? Tito nikad nije pročitao ni jednu knjigu u svome životu, a da nije pročitao suhoparne i dosadne Krležine „Zastave“, možemo biti sigurni jer je Krleža Titu pisao nebrojena pisma, a ovaj nikad ni na jedno nije odgovorio, iz jednostavnog razloga – jer nije znao pisati, a Krleža bi, kao učen čovjek prepoznao da je tko drugi pisao.

“Tito je vješto pothranjivao kontroverzije o svome pa i jezičnom identitetu. Još uvijek tako filološki eksperti dođu u prigodu začuditi se kako velikim stranim agenturama koje su ga pokušavale prozreti nije bilo razumljivo ono o čemu je upućeno prije pola milenija iz Sibira tumačioJurko Križanić: da se slavenski govori nigdje tako (milo)zvučno ne prepliću kao u porječjima velikih ruskih i malih hrvatskih vodotoka, oko Kupe i Sutle.“ Filolozima i drugim jezikoslovcima nikad ne bi palo na pamet da bi vođa i šef jedne države mogao biti lažni bravar, seoski prevarant i čovjek obrazovanja kakvo su u srednjem vijeku imali desetogodišnjaci. Na ovo o vodotocima se ne treba posebno osvrtati…

„A tu politički dalekosežnu nijansu da je Tito “kajkavac” u svome prvom predsjedničkom obraćanju Hrvatima nije propustio posredovatiVladimir Nazor.“ Kazati da je Tito kajkavac je uvrjeda za sve kajkavce, ma koje bili političke opredijeljenosti. Ukoliko se posluša bilo koji Titov govor, dolazi se do zaključka da se radi o nekoliko različitih osoba; zato su i nastale one teorije urote da je Tito zamijenjen ruskim agentom – ne – ne treba posezati za kojekakvim suludim objašnjenjima; prvi među tokarima je bio naprosto nepismen.

Jedan značajan dio Bogišićeva teksta potpuno je nerazumljiv, odnosno čovjek nije u stanju iščitati „što je pisac htio reći“. Pišući o Nazoru, pa onda malo o Ustavu iz 1974., pa o Zidiću, odnosno o svemu i još koječemu, Bogišić pokušava uljepšati sliku i o Manoliću: „Brandt je od šefa njezine (UDB) zagrebačke sekcijeJosipa Manolićau neposrednom razgovoru tražio da se suzdrže od neugodnog i nepotrebnog nadzora, što se postupno, povlačenjem agenata iz njezinih izdavačkih sekcija, i dogodilo.“ Svakako, Miroslav Brandt (potpredsjednik Matice hrvatske i čovjek koji je sročio tekst Deklaracije čiju obljetnicu ovih dana obilježavamo), je zamolio Manolića neka prestane s praćenjem i prisluškivanjem, i eto, Manolić dobra srca kakvog ga već znamo (spalio je Stepinčevo srce), poslušao Brandta i prestao uhoditi okupljene oko Matice hrvatske.

Vlaho Bogišić upozorava da treba biti i oprezan s otvaranjem arhiva: „Možda je za javnu raspravu o “otvaranju” arhiva korisno zapaziti koliko je pri “obradi” te policijske građe kada ju se javno prezentira potrebno biti oprezan, ne samo zbog obzira spram ljudi koji su u njoj dovedeni u uzajamnu “priču” kakva iz dokumentarnog lako prijeđe u fikcionalni raspored, koliko zbog i nadalje nevidljivih aktera i značenja.“

Posebno je bizarna sljedeća rečenica, koja, kao da ju je sročio drug Tito: „U ustavnopravnoj (?) hrvatskoj tradiciji ona se doista potvrdila prvorazrednim dokumentom, njome su izvorišne osnove prvog (?) hrvatskog (?) Ustava (?) povezane u definitivnu cjelinu.“ Prvi hrvatski Ustav je donesen 1990. Drugo, ne postoji hrvatska ustavnopravna tradicija, jer su ustave donosile građanske države u 19. stoljeću, a Hrvatska nije bila te sreće. Treće, Ustav FNRJ iz 1946. nije hrvatski, nego komunistički, jugoslavenski Ustav.

 Slijedi i omalovažavanje: „Deklaracija je kao uvjerljiva argumentacijska osnova, makar ne i dokument visokoga stila ili pismenosti…“ Ne bi se trebali upuštati u visoki stil i pismenost Miroslava Brandta, no valja kazati da takvi dokumenti niti trebaju niti jesu pisani visokim stilom, već je potrebna samo pravna pismenosti. Jedina iznimka je D'Annunzijev Ustav Talijanske uprave za Kvarner, pisan vrlo pjesnički, odnosno u D'Annunzijevu romantičarskom zanosu.

Naposljetku, eto najveće od sviju gluposti: „Nije tu dakako, pa ni kao 'šaptač' u teatru sjena, glavni bio Krleža, nego dječak sa Sutle, iz kumrovečkog 'nokturna'.“ Tita je boljela „ona stvar“ za jezik, bio hrvatski ili bilo koji drugi. Njega je samo zanimala vlast i hedonizam koji iz nje proizlazi: lokanje alkohola, prežderavanje jastozima, krstarenje na brodu za prijevoz banana „Galebu“, ugodna vožnja plavim „vozom“, boravak na Brijunima i tomu slično. Osim što je masovni ubojica i zločinac neviđenih razmjera, on je jedan od najnepismenijih ljudi u povijesti čovječanstva koji su obnašali takvu državnu funkciju. Prevarant, koji je uza se, poput Lenjina i Trockog, uvijek imao nekoliko putovnica „za svaki slučaj“, dijamante i drago kamenje za podmićivanje i pljosku iz koju je revno nadopunjavao. I kakav je bio on kao šef države, takva mu je bila i država: prevarantska, opančarska i totalitarno-neučinkovita smijurija.

           

F. Perić