Tri su vrste povijesnoga revizionizma u Hrvatskoj. Hrvatski znanstveni revizionizam ima za cilj srušiti laži komunističke i srpske historiografije glede NDH priznajući i svodeći na istinitu mjeru zločine ustaškoga režima od 1941. do 1945.

Srpski negacionistički revizionizam ima zadatak negirati velikosrpski projekt u dugom trajanju i zločine počinjene u ime toga projekta. Konačno komunistički antirevizionizam, podržavajući srpski negacionistički revizionizam, izbjegava povijesnu reviziju bojeći se razotkrivanja istine o biti jugokomunističkoga totalitarizma.

Huda jama i mnoge novootkrivene masovne grobnice, komemoracije u čast političkoga zatvorenika Marka Veselice, itd. Itd. razotkrivaju zločinačku bit Titove „diktature s ljudskim licem“ i podrivaju temelje vlasti slijednika Komunističke partije Hrvatske (Jugoslavije). Optuživanjem Hrvatske za ustašizaciju, štoviše i izvan Hrvatske, postkomunisti i velikosrbi ne mogu poništiti konačnu istinu. Jednostavna je i nepobitna povijesna istina da danas živimo u postkomunističkome društvu u koje su se iz komunizma prenijele mnoge negativne pojave (klijentelizam, nepotizam, mito, politička podobnost, prisvajanje narodnoga bogatstva, sumnjive diplome...). I strukture vlasti, posebno udbaške, povezane često obiteljski, prešle su neokrznute bez lustracije u demokraciju što sprečava normalno funkcioniranje države i društva. Komunistička revolucija teče od 1941. do danas, no njena okrvavljena matrica sve je slabija i polako biološki nestaje ostavljajući katastrofalne tragove u nelustriranome i rasčinjenom hrvatskom društvu i u političkim strankama. Ustaška guja i nositelji njena državnog sustava uklonjeni su 1945. metkom u glavu i ne postoji most koji bi spajao „endehaziju“ s postkomunističkim razdobljem. Ustaška simbolika samo je (bar za sada) bespomoćni izraz bijesa zbog stanja u Hrvatskoj i realnoga velikosrpsko – četničkog izazivanja koje se iz Srbije prelijeva u Hrvatsku.

Obrana „diktature s ljudskim licem“ danas znači zapravo obranu meritokratskog statusa pojedinih grupa i pojedinaca koji se generacijski prenio iz komunizma. Osim sve manje uspješnoga optuživanja Hrvata za ustašizaciju u svrhu prikrivanja komunističkih zločina, postkomunisti su izmislili lukavu, ali opet proziranu i glupu smicalicu. Oni uz pomoć nekih povjesničara, koji dovode u pitanje svoju znanstvenu moralnost, stavljaju Bleiburg (kao širi pojam) u kontekst pobjedničke kazne, osvete i sl. na Zapadu (atomske bombe, rušenje Drezdena, ubijanje fašista). Kontekst i smisao zločina jugoslavenskih komunista je bitno drukčiji, a to je Lenjinov model okrutnog obračuna s protivnicima Revolucije, makar i potencijalnim, posebno sa Crkvom. To je nepobitno bio i Titov put. O tome ima literature na pretek. „Kontekstualisti“ nipošto ne pomišljaju da postanak ustaškog pokreta prije nastanka Nezavisne Države Hrvatske tumače u kontekstu oslobodilačke borbe (poput irskoga nacionalnog pokreta i strankeSinn Féin– Mi sami) popraćene pozdravom Za dom spremni iz 1932. godine. Ta je borba  ujedno bila antifašistička jer je bila usmjerena protiv beogradske monarhofašističke diktature.

    Danas je potpuno razvidan povijesni okvir hrvatskoga dvadesetog stoljeća: monarhofašistička velikosrpska diktatura – četiri godine NDH i njeni zločini kao reakcija što je popraćeno teškim falsifikatatima – polustoljetni totalitarni Titov režim – velikosrpska agresija – postkomunističko razdoblje. Ovaj će se nepobitan okvir samo dopunjavati arhivskom građom koja nije još u potpunosti pristupačna. Koliko li je tek arhivske građe uništeno? No, nikakva objektivna historiografija ne će moći razmontirati taj okvir. Obrana komunističkoga antifašizma i  totalitarizma koji je u njemu utemeljen nemoguća je, a slijednici komunizma (sada liberali i demokrate?) ostavši bez ikakvih argumenata, ali i bez suvisloga programa i vizije budućnosti, sebe bez temelja ipak proglašuju svjetlom. Drugi su tama i ustaše.

O tome svjedoče njihovi agitpropovski govori u Saboru. Program i viziju zamjenjuje gađenje i prokazivanje tuđega „prljavog veša“. Zar ti „socijaldemokrati“ nisu svjesni da svaki gadeći neplodni govor nekoga od njihovih zastupnika postaje kontraproduktivan i udaljava njihove članove i simpatizere od stranke. Usto stari partijski kadrovi i apologeti boljega života u Titovo vrijeme umiru, a mlađi kadrovi koji bi vjerovali u socijaldemokratske bajke sve rjeđe ulaze u Partiju, ali još uvijek regrutiraju pretorijanaca Partije i lažirane povijesti. „Demografska kriza“ SDP-a je ipak očita. Socijaldemokrati se samo prijetvorno odriču totalitarizma. U studenomu 2016. godine novi predsjednik SDP-a okupljene je pozdravio s „drugovi i drugarice“, a oni su mu klicali „Tito, Partija, omladina akcija“. Dakle, veličao se komunizam i Tito. Nekoliko mjeseci poslije novi predsjednik u totalnom ideološkom bunilu izjavljuje: „SDP se suočio sa svojom prošlošću devedesetih i osudio je sve loše. Sada je na desnici da se odrekne NDH“. Rezultat je vidljiv. Rejting SDP-a u odnosu na HDZ pada, a rejting vođe SDP-a  pao je na 5,2 posto (predsjednik HDZ-a 22,4 posto).

„Kratki kurs“ komunističke „argumentacije“

   Svi postkomunisti znaju napamet „Kratki kurs“ komunističke „argumentacije“. Oni će u Saboru ili na drugim mjestima tečno ispričati svoje obranaške naštrebane priče poput one o „endehaziji“ nakićene odavno razotkrivenim lažima. Korisna im je i ona priča iz sfere protučinjeničnoga razmišljanja „Da nije bilo antifašizma“ (došli bi četnici i kralj... ).    Postkomunistima je važna i ona mantra o Titovom pogrebu kada se u Beogradu okupio impozantan broj državnika. To bi postkomunistima trebao biti dokaz o Titovoj veličini. No, povijesna stvarnost ruši ovaj argument. To je vrijeme političkoga blokovskoga nadmetanja između Istoka i Zapada što je valjalo iskazati i na pogrebu. Tko bi se tada iz obaju blokova usudio odbiti poziv iz Beograda na pogreb u svijetu omiljenoga vođe? Obje su strane bile zabrinute za sudbinu Jugoslavije a danas je jasno da su se čelinci zapadnih demokracija zapravo osramotili odajući počast jednom od najvećih masovnih ubojica XX. stoljeća. Iz pokreta nesvrstanih normalno je bilo odavanje počasti jednome od osnivača toga pokreta. Još jedna činjenica o kojoj postkomunisti ne govore kompromitira značenje Titova pogreba. Naime, tom su se prigodom u Beogradu okupili mnogi dokazani masovni ubojice od azijskih i afričkih do istočnoeuropskih diktatora.

    Zanimljiva je i frazeologija postkomunista. Sada poput papiga ponavljaju fraze  „povijesni revizionizam“, „konzervativna revolucija“ i „vlada Titanik“. Tom frazeologijom oni nastoje prikriti negativne, razorne posljedice dugoga trajanja komunizma/socijalizma u Hrvatskoj. Veliku ulogu u obrani komunizma ima nedavno osnovana Antifašistička liga RH čiji je zadatak obrana komunističkoga totalitarizma i izmišljanje ustašizacije Hrvatske. Komunizam žestoko brane razne udruge civilnoga društva i pojedinci, a Hrvatska je jedna od rijetkih postkomunističkih država u kojoj nije provedena lustracija.

    Nastojnje da se prikrije zločinački karakter „demokracije s ljudskim licem“ i mametne liberalizam zapaža se između ostaloga i u kurikularnoj reformi. O tome svjedočiKurikulum građanskog odgoja i obrazovanja iz  2012. godine. U njegovom su razvoju sudjelovali predstavnici nevladina sektora, i to četiri iz SAD-a i jedan iz Njemačke, a samo tri iz Hrvatske, što govori koliko smo ovisni o stranim „ekspertima“. Simptomatično je da u osmom razredu osnovne škole ali i u srednjoj školi prema kurikulu učenici trebaju proučavati zajedno fašizam i nacizam, dok se komunizam (valjda kao nešto bolje?) proučava odvojeno. Začuđujeće je i vrlo sumnjivo da u kurikul nisu uključene europske i hrvatske deklaracije o osudi komunističkih zločina. 2015. godine tadašnja politička garnitura (SDP) formirala je sedmočlanu Ekspertnu skupina za provođenje Cjelovite kurikularne reforme. Ta se skupina našla pod kritikom radi postkomunističkoga ljevičarenja i uskoro je raspuštena uz zahtjev da se dopuni s ekspertima drugih svjetonazora.

   O poništavanju hrvatskoga obrazovnog suvereniteta svjedoči stanje u nastavi povijesti. Nanjuutječu „paketi“ Vijeća Europe i raznih nevladinih udruga te intervencije nekih europskih država (Danska, Nizozemska),a jedan od ciljeva je izjednačavanje žrtve i agresora u Domovinskome ratu.Neki naši programeri nastave povijesti, slijedeći direktive koje dolaze izvan Hrvatske, prihvaćaju „uravnoteženi“ pojmovnik napuštajući nacionalni. Umjesto „velikosrpske hegemonije“ uvode izrazi „centralistička“, „unitaristička“ politika ili „prevlast srpskih političkih i vojnih krugova“. Izmjena pojmovnika konačno smijera k poništavanju istine.

Umjeso lustracije, Vijeće za suočavanje s prošlošću?

    U Hrvatskoj se na različite načine brani komunizam, Tako je npr vlast SDP-a 2002. godine ukinula Komisiju za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava koju je Sabor osnovao 1991. godine. Ta je Komisija u zadnjem izviješću ustanovila da je Tito ratni zločinac i zatražila je lustraciju u Hrvatskoj. Poučan je primjer i Lex Perković kojim se nastojalo spriječiti izručenje Njemačkoj pripadnika komunističkoga represivnog aparata Josipa Perkovića i Zdravka Mustača. Oni su konačno ipak izručeni i nepravomočno su osuđeni na doživotni zatvor. Time je njemački sud zapravo osudio jugoslavenski komunizam što bi hrvatski komunisti trebali uvažavati i uz pokajanje u ime svojih prethodnika suočiti se s prošlošću U Hrvatskoj bi ovakva pesuda bila nemoguća. Model obrane komunizma je snažan i svima je poznat te je jasno da je svaki pokušaj razgolićenja toga totalitarizma u Hrvatskoj osuđen na neuspjeh. Nedavno je Vlada RH osnovala Vijeće za suočavanje s prošlošću koje je odmah izazvalo velike sumnje,

Na čelu povjerenstva je predsjednik HAZU Zvonko Kusić koji kao počasnoga člana te nacionalne ustanove nije uklonio Josipa Broza. Članovi Vijeća raznih su struka i očito su pažljivo selekcionirani, a neki uvaženi znanstvenici žestoki kritičari komunizma (I. Banac, J. Jurčević) nisu u nj uključeni. Popis je koliko se zna sastavio Predstojnik ureda Predsjednika Vlade, Davor Božinović, koji bi zbog sudjelovanja u komunističkoj vlasti krajem osmdesetih (sada član HDZ.a)  eventualno mogao doći pod udar lustracije. Je li Predstojnik u nekoj vrsti sukoba interesa? Kakvo se suočavanje s prošlošću traži? Iz uvodnih redaka ovoga članka vidljivo je da se hrvatska znanstvena revizija suočila s prošlošću. Komunistički antirevizionizam, pak, ne želi nikakvo suočavanje s prošlošču, a srpski negacionistički revizionizam brani i veliča velikosrpstvo. Kakav može biti rezultat rada Vijeća? Mogu li se pomiriti s jedne strane Ante Nazor i Ivica Lučić a s druge Nenad Zakošek i Ivo Goldstein?

Bez priznanja postkomunista da je Titov komunizam bio zločinački, što se ne može očekivati, Vijeće ne može svoj rad uspješno završiti. I još nešto. Vijeće je poštedilo hrvatske velikosrbe i ne potiče ih da se i oni suoče sa svojom prošlošću umjesto da se bave svojim negacionističkim revizionizmom. Na osnovu dosadašnjega iskustva stječe se dojam da se formiranjem Vijeća daje još jedna mogućnost da se obrani i rehabilitira komunizam što je u suprotnosti s europskim deklaracijama o osudi tog totalitarizma. Te su deklaracije sve kazale  te je zapravo Vijeće suvišno. Formiranjem Vijeća omogućuje se odgoda lustracija koja je Hrvatskoj potrebna ma koliko zakašnjela. Uostalom Vijeće se ni ne bavi lustracijom pa je izgledno da je ono uz ostalo i protulustracijska smicalica u smislu njenoga potiskivanja u zaborav ili bar njene odgode za neko daleko vrijeme kada postkomunistima ne će biti toliko opasna. Naime, kandidati za lustraciju biti će pod zemljom a njihovi ideološki nasljednici koji su podobnošću i nepotizmom naslijedili privilegije i poluge vlasti bit će nedodirljivi.

 

Ivo Rendić - Miočević