Čovjeku se razgali srce kad vidi kako nelustrirane strukture, napose novinarske, političke i državne, skrbe o 10. travnju, ciljano i planski, ne bi li slučajno koje kućanstvo proslavilo taj povijesni događaj – ispunjenje tisućljetne čežnje hrvatskoga naroda za državom – kakvom-takvom, ali ipak samosvojnom državom.

>>

No, ne treba se upuštati u te “povijesno-političke” teme; kad vrijeme pregazi sve što je komunizam odgojio (i uzgojio), za sto, dvjesto godina, istina će ipak izaći na vidjelo, kao što uvijek izađe.

Život nas uči da ne postoje slučajnosti, stoga kao slučajnost možemo odbaciti činjenicu da je 10. travnja 2017. godine, u Yutarnjem listu velikog meštra Hanžekovića, objavljen članak koji prenosi razmišljanja pučke pravobraniteljice Lore Vidović o “nezakonitosti” pozdrava “Za dom spremni”. I gle još jedne “slučajnosti”, članak potpisuje Slavica Lukić, inače nevjenčana supruga zagovornika "srpsko-hrvatskog" jezika Milorada Pupovca.

Ipak, usredotočimo se na Loru Vidović. Ona, između ostaloga tvrdi: “Taj pozdrav uopće nije kontroverzan, on je posve i jasno - nezakonit. To je pokazala sudska praksa. Zatražili smo od sudova da nam dostave presude u vezi s tim pozdravom i proveli njihovu analizu. U svakoj od dostavljenih osuđujućih presuda meritorno je odlučeno da je pozdrav ‘Za dom spremni’ vezan uz rasističku ideologiju NDH koja nije u skladu s hrvatskim pravnim sustavom, ni s Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava. Taj je pozdrav kao nezakonit sankcioniran ne samo na prvostupanjskim prekršajnim sudovima, nego na Visokom prekršajnom sudu i na Ustavnom sudu, i to u vrlo recentnim odlukama. Zašto i kako je Ured državne uprave taj pozdrav prije dopustio pri registriranju nekih udruga, teško mi je reći.“

Prije svega, Lora Vidović, ili laže, ili pojma nema ni o čemu. Ovo potonje se čini vjerojatnijim, budući da nije ispunila zakonske pretpostavke (15 godina radnog iskustva u struci) za vršenje dužnosti pravobranitelja, odnosno 2013. je godine postavljena od strane vlade Zorana Milanovića, protivno Zakonu. Nadalje, glede sudske prakse također pojma nema, odnosno daje do znanja da nema ni temeljne informatičke pismenosti, budući se određen dio sudske prakse lako dade naći na internetu.

Evo, primjerice, presude Prekršajnog suda u Zagrebu:

Evo i presude prekršajnog suda u Kninu:

>>

Ovo su, dakle, već dvije presude koje izravno i nedvosmisleno potvrđuju neupućenost, neobrazovanost i nepismenost Lore Vidović. Tih presuda ima još, poput presude Damiru Markušu pred Prekršajnim sudom u Daruvaru iz 2017. godine.

Ipak, Lora Vidović pronalazi vremena baviti se nečin što uopće nije u njezinoj nadležnosti, kao što je pravna kategorizacija pozdrava “za dom spremni”, no za vlastiti posao, čini se, ne mari i nije ju briga, što i sama priznaje Slavici Lukić koja piše: “Lani su obradili 5433 predmet, a 387 građana prijavilo im se tražeći pomoć zbog diskriminacije. To je rekordan broj građana koji se žale na diskriminaciju, 36 posto veći nego 2015. godine.“ Jednostavnom računicom možemo izračunati koliko je 36% od 387 ljudi; dakle, u 2015. godini je 248 ljudi tražilo pomoć pravobraniteljice zbog diskriminacije, što iznosi otprilike 0.000062% građana RH, što odgovara broju članova i glasača HNS-a. Jedini logičan zaključak jest taj da u Hrvatskoj nema diskriminacije.

Zaključno, pravobraniteljica Lora Vidović je toliko nesposobna obavljati svoj posao, čemu u prilog ide činjenica da većina građana, ne da ne zna tko je Lora Vidović, nego (nažalost) ne zna ni što je pučki pravobranitelj, ali unatoč tomu što je Hrvatski sabor u svibnju 2016. godine odbio njezino izvješće, ona i dalje obnaša jednu od najključnijih položaja svake demokratske države i bavi se nečim za što nije nadležna. Pojma nema ni o čemu, obmanjuje javnost i nesposobna je, no, novinari SNV-a, odnosno Yutarnjeg lista joj i dalje daje medijski prostor za laži, neistine i ostale (pravne) bedastoće.

          

Mila Marušić