Hrvati očito ne zaboravljaju dovoljno brzo; na žalost političara i vladajućih (ma koje boje bili) uvijek se pojavi neka “opskurna” skupina ljudi koja nas vraća u prošlost i zahtijeva “reviziju” povijesti te, sukladno tomu, neke preinake u sadašnjosti. Nedavno su i uspijeli. Prema svemu sudeći, Trg maršala Tita dobit će novo ime.

Bilo je dobrih prijedloga za novo ime: Raspudićev “Trg djeda Saše Broz”, Hodakov “Bivši Trg maršala Tita” ili općenito prihvatljiv “Trg žrtava maršala Tita”. Glede ovog posljednjeg, nije prikladno, odnosno nije nikad bila praksa da se trgovi i ulice nadijevaju po živućim ljudima; naime, žrtava lažnog bravara i najvećeg cinkaroša svih naših naroda i narodnosti je previše, a pozamašan broj njih još živi i živjet će još nekoliko desetljeća.

Najizglednije će se zvati “Trg Republike Hrvatske”. Čim se Klasiću ne sviđa, znači da je pun pogodak. Ipak, to nije prikladno rješenje, što zbog Hrvata, odnosno Zagrepčana te poslovičnog hrvatskog političkog poltronstva koje se već puna dva stoljeća njeguje i hrani upravu u metropoli Hrvata – Zagrebu.

Zagreb je grad političkih bizarnosti i protuprirodnog (političkog) bluda, sramotih kompromisa i beskrajnih ustupaka te trgovanja između ljudi koji samo naizgled imaju suprotstavljene političke stavove. Tu tradiciju ponosno baštini još iz doba ilirskog preporoda. Tom ludilu svjedoče i neka druga imena ulica i trgova, ali i raznorazni spomenici zagrebački. Uzmimo primjer trgova i kipova kralju Tomislavu i banu Jelačiću. 1927. godine, dakle za vrijeme popriličnog srbovanja pod čizmom kralja Aleksandra (sinovi mu se zvali Petar, Tomislav i Andrej) u Kraljevini SHS, imenuje se današnji trg kralja Tomislava, no bez spomenika prvom hrvatskom kralju i povijesnom simbolu Hrvata.

Točno 20 godina kasnije, komunisti (?!) postavljaju današnji spomenik, ali s natpisom: “Tomislav, prvi među hrvatskim vladarima ujedinio je svoja plemena (?) u jednoj državi, te se godine CMXXV proglasio kraljem. Vladao je od Drave - Jadrana nad gradovima Splitom, Zadrom, Trogirom i nad otocima od Krka i Raba do Visa, Brača i Korčule. Pobjednosno je ratovao u Panoniji, na Dravi i Apuliji. Kao Ljudevit Posavski stotinu godina prije njega u borbi protiv Franaka, i Tomislav je djelovao u Savezu sa Srbima (?), simbolično naslućujući jedinstvo Jugoslavenskih naroda.“ Nebulozni je natpis maknut 1990. godine.

Iste te 1947. godine, prema „narodnoj predaji“, udruženim je proleterskim rukama (kad se male ruke slože!) spomenik banu Jelačiću razmontiran u noći 25. srpnja. Jelačić je suzbio dvije mađarske revolucije, stoga ga je „najveći mislioc svih naroda i narodnosti“, Karl Marx, nazvao „hrvatskim šljamom“, što je vjerojatno razlog partizanske netrpeljivosti spram bana „kontrarevolucionara“. U zapisniku 35. sjednice Gradskog izvršnog odbora u Zagrebu održane 13. rujna 1947. stoji: „Ujedno se odobrava da se Gradskom poduzeću za čistoću grada ‘Čistoći’ isplati iznos od 841 dinara za pokriće troškova odvoza glomaznog smeća nastalog povodom lišenja gore spomenutog spomenika.“ Tako su Hrvati iste godine dobili Tomislava, a izgubili „glomazno smeće“ procijenjeno na 841 dinar.

I to je Zagreb; uvijek „klackalica“, uvijek „balans“ – nešto se dobije, a nešto gubi – kompromis „par excellence“, besprijekorni sporazum i „Aufhebung“ suprotstavljenog hrvatskoga i protuhrvatskoga. U tom smislu, preinakom bi Titova trga u „Trg republike Hrvatske“ bio poremećen zagrebački duhovni i bitstveni poredak („ordo essentialis“). Takvim bi bandićevskim srljanjem Zagreb izgubio dušu – uravnilovku i ravnovjesje. Isto bi bilo kad bi se preimenovao u „Trg Franje Tuđmana“ da kojim slučajem isti već ne postoji. Dakle, potrebno je ime kojim bi se zadovoljile obje strane – hrvatska i protuhrvatska. Suprotstavimo li Franju (!) Tuđmana i Josipa (!) Broza, treba ih pomiriti, i postoji li bolje ime do li: „Trg Franje Josipa“? On je bio koliko hrvatski toliko i protuhrvatski vladar. Također, bio bi to dijalektički materijalizam – samo u suprotnom smjeru – „klasne“ bi se razlike dokinule u prošlosti. Ta, ipak je on bio „dobri car Vranjo“.

          

Mila Marušić