Zašto je sramota priznati da su Hrvati II. svj. rat izgubili? Izgubili su ga Nijemci, Talijani, Bugari, Rumunji, Mađari, Norvežani, Finci, Japanci i dalje redom. I ni u jednoj od tih zemalja danas nema “antifašističkog” divljanja kakvom svjedočimo u Hrvatskoj.

Srbi su primjer naroda koji su izgubili svaku bitku (pa i Cersku) otkad postoje, ali su pobjednici u svakom ratu. Hrvati nisu takvih “sposobnosti”, no upravo zato što su pobijedili u Domovinskom ratu, danas imaju na svakom koraku “antifašiste” koji, zajedno sa Srbima, “prokazuju” navodne ustaše na svakom uglu.

Upravo zbog pobjede u Domovinskom i poraza u II. svjetskom ratu, potonji u Hrvatskoj nikad nije završio, jer se Tuđman nije htio (ili mogao?), nakon okončanja Domovinskog rata, obračunati s domaćim izdajnicima, s istim onima (i njihovim potomcima) koji su nakon 1945. napravili genocid i kulturocid nad Hrvatima. Nitko nije prešao na hrvatsku stranu zbog “oportunizma”, nego ciljano.

Manolić, Mesić, Račan, Boljkovac i ostali – sve je to “prešlo” na hrvatsku stranu kako bi, nakon formalnog raspada Jugoslavije, Hrvatska sadržajno i dalje ostala dio te zločinačke tvorevine. Sve gluposti o “regijonu”, “ustaškim gujama”, zajedničkom jeziku, “Zapadnom Balkanu”, “rehabilitaciji ustaštva” – sve se to ciljano radi kako Hrvati nikad ne bi imali svoju državu, odnosno kako bi rukovodeće položaje i dalje zadržali oni koji svoju samobitnost temelje na i u Jugoslaviji.

Prilikom donošenja Strategije nacionalne sigurnosti, koja je u Saboru izglasana prošli petak, SDP je dao samo jedan amandman, kojim su tražili da se u Stragiju koja navodi najviše vrjednote RH uvrsti i “antifašizam”. Kakav antifašizam? Samo rastavljajući pojmove, zar nije za postojanje ili smisao postojanja anti-fašizma potreban upravo – fašizam? Gdje je taj fašizam? Gdje su ti crnokošuljaši koji nameću svoje jednoumlje i zatiru ljudska prava? Antifašizam nije čak ni floskula, nego bulažnjenje gubitnika.

Da Tuđmana peta kolona u Hrvata nije optužila za “fašizam”, u Ustavu nikad ne bi bilo spomena antifašizmu, jer je to bespredmetno. Spominju li se u talijanskom ustavu gibelini i gvelfi? Ne, jer je su to anakronizmi, kao što bi u Hrvatskoj “antifašizam” trebao biti anakronizam.

U tom smislu treba promatrati najavljeno i predstojeće preimenovanje Trga maršala Tita. Jer, taj lažni Zagorac, lažni bravar, lažni vođa, lažni državnik, lažni “heroj”, taj sitni seoski jednonogi prevarant, šumski razbojnik, kominternin likvidator i masovni ubojica – on je utjelovljenje sveg “antifašizma”, cijele suludosti Jugoslavije kao koncepta, cijele te opanačke tvorevine. Njegovim “odlaskom” iz hrvatskog glavnog grada započinje novo razdoblje suvremene hrvatske države. Time završava jedna od ključnih bitaka II. svjetskog rata u Hrvatskoj. Ne završava sam rat, ali se privodi kraju.

Predsjednica Republike nas je vratila u srednju Europu, približila Amerikancima i izvukla iz kaljuže “regijona”, o Bleiburškoj tragediji se govori sve više i više, jasenovački mit o milijardama ubijene "srpske nejači" se pomalo rasplinjuje, a Stepinac će uskoro biti proglašen svetim – preimanovanje naljepšeg trga u hrvatskoj metropoli je konačan čavao u lijesu “antifašizma”. Naravno da ćemo još neko vrijeme slušati i gledati pupovce, klasiće, pusiće, bernardiće i ostalu drugu “generaciju antifašista”, ali njima je odzvonilo. Tomu svjedoče njihovi shizofreni ispadi, pjena na ustima, bulažnjenje i naricanje.

Možemo ovom prigodom parafrazirati riječi Ivana Steve Krajačića koje je prigodom jedne komemoracije u Jasenovcu uputio srpskoj delegaciji: “Malo smo vas potaracali.”

 

L. C.