U dobi od samo 27 godina, od strane komunističke rulje opijene mržnjom i željne krvi, bez ikakvoga povoda i razloga, 24. kolovoza 1947. godine u župnom je dvoru u istarskom mjestu Lanišće, okrutno zaklan blaženik (tada svećenik) Miroslav Bulešić, mučenik i pravednik naše Crkve koji je ovo zlodjelo unaprijed oprostio krvnicima.

Jedina njegova „krivnja“ sastojala se u tomu što je sudjelovao u ceremonijalu Sakramenta Svete potvrde koji je dijeljen na zahtjev istarskog katoličkog puka u tamošnjoj župnoj crkvi. Narod je, naime, vjerujući da je došlo vrijeme istinske slobode, pozvao svoje duhovne pastire da nakon ratnih godina u kojima to nije bilo moguće, ispune svoju dužnost prema tisućama mladih katolika.

Razularena rulja upala je poslije obavljenog obreda u župni dvor, te na očigled „narodne milicije“ teško pretukla delegata Svete Stolice monsinjora Jakoba Ukmara i potom ubodima noža usmrtila svećenika Bulešića koji je umro ne pružajući otpor i do zadnjega daha zazivajući Božje ime. Njegova žrtva i nevina krv što ju je prolio za Krista i svoj kršćanski puk sjeme je iz kojega već sedam desetljeća niknu novi izdanci vjere, a grob u kojemu počivaju zemni ostaci blaženika, mjesto je hodočašća desetaka tisuća vjernika koji ga svake godine pohode tražeći nadu, utjehu i njegov zagovor.

On je, znajući što mu se sprema, u svome Dnevniku ostavio svjedočanstvo o oprostu onima koji su to gnjusno zlodjelo planirali i na kraju izvršili. Nije htio bježati, sklanjati se i tražiti bilo čiju zaštitu. Podnio je svoju muku spremno i ponizno i tako se uvrstio u red besmrtnih mučenika, jaganjaca Božjih čija je žrtva oplemenjuje i snaži same temelje vjere.

Sudbina ovog blaženika naše Crkve, međutim, daje nam i širu sliku poratne Istre, odnosno, u njoj se zrcali zlosretna sudba tamošnjeg hrvatskoga kršćanskog puka, koji je nakon godina fašističkog terora i okupacije izvrgnut bjesomučnom teroru nove komunističke vlasti.

Taj teror komunista nad pukom Istre (prije svega nad civilnim stanovništvom, poglavito katolicima i katoličkim svećenstvom, građanskim slojem i intelektualcima), započeo je već u vrijeme kapitulacije Italije. Dok Mussolinijevi fašisti u panici bježe, komunisti pokušavaju uspostaviti svoju vlast. U ruke im padaju čitavi garnizoni s golemim količinama naoružanja, opreme, hrane, a najveći dio (fašističkom diktaturom izmučenog) naroda vidi u njima stvarne osloboditelje i misli kako je doista došlo vrijeme mira i slobode.

Partizanske postrojbe pod vodstvom komunista, međutim, u samo 20-ak dana (od 13. rujna do 2. listopada 1943. godine – koliko je trajala njihova „vlast“ u tom interregnumu od povlačenja talijanskih fašista do dolaska njemačkih trupa), čine brojne zločine nad civilima, svećenstvom i istarskom inteligencijom i potom kukavički bježe pred Nijemcima. Vraćaju se ponovno tek nakon sloma Hitlera i fašističku diktaturu zamjenjuju svojom.

Kad je Istra u pitanju mora se, međutim, naglasiti još jedna nesporna činjenica: 

unatoč agresivnoj fašističkoj propagandi koja u kontinuitetu traje gotovo četvrt stoljeća, u Katoličkoj crkvi nije dolazilo do raskola između svećenstva talijanske etničke pripadnosti i ostalih. Pomutnju nisu uspjela unijeti ni sva potonja (ništa bezazlenija) nastojanja komunista da Crkvu odvoje od Svete Stolice i podrede je svojim interesima. Mati Crkva ostala je imuna na sve podjele i pritiske i velika većina njezinih pastira svoju je misiju unatoč svemu obavljala držeći se čvrsto temelja Kristove vjere.

I upravo to smetalo je komunističkim bezbožnicima i vlastodršcima koji su punili jame žrtvama bacajući žive ljude u njih, klali, strijeljali, progonili, zatvarali i presuđivali bez suda i zakona i vodili prljavu kampanju protiv svakoga tko nije odmah i bez pogovora pristao uz njih i njihov režim. (Opširnije: http://croatiarediviva.com/2016/08/24/sjecanje-mucenicku-smrt-sluge-bozjega-blazenog-miroslava-bulesica/; Vezano za komunističke zločine vidi: https://www.youtube.com/watch?v=WCcwQS032EA)

Mada su istarski katolički svećenici bili najzaslužniji za pripojenje Istre matici Hrvatskoj – jer su na tomu aktivno radili, oni su prvi na udaru (kao i u drugim krajevima naše zemlje) i svi su kolektivno obilježeni kao „klerofašisti“ i „narodni neprijatelji“.

Djelomičnu zadovoljštinu katoličko svećenstvo Istre dobilo je upravo proglašenjem svećenika Bulešića blaženikom.

Dekret o mučeništvu sluge Božjega Miroslava Bulešića odobrio je 20. prosinca 2012. godine Sveti Otac Benedikt XVI., a u Porečkoj i Pulskoj biskupiji 28. rujna 2013. godine obavljen je svečani obred njegova proglašenja blaženim, uz prisustvo predstavnika Svetog Oca uzoritog gospodina Angela kardinala Amata, prefekta Kongregacije za kauze svetih. Velebna svečanost održana je u prepunoj pulskoj Areni dok je brojno mnoštvo koje je ostalo izvan nje pratilo misno slavlje preko posebnih ekrana postavljenih za tu prigodu. Pored Kardinala Amata beatifikaciji su nazočila 33 nadbiskupa, preko 700 svećenika i više od 20 tisuća vjernika.

Tako je i simbolično Miroslavu Bulešiću ukazana posebna čast da u svojoj rodnoj Istri i pred svojim istarskim pukom na mjestu na kojemu su prije toliko stoljeća mučeničkom smrću stradavale tisuće prvih kršćana on koji je isto tako podnio za Krista najveću moguću žrtvu, bude proglašen blaženikom – na slavu matere Crkve i svoga hrvatskoga naroda.

No, njegovo proglašenje blaženikom ima i mnogo dublji simbolički značaj. Upravo u istoj pulskoj Areni, na mjestu na kojemu je komunistički Agitprop (preko svojih aparatčika) tako teško i nepravedno optužio najuglednije katoličke svećenike javno pozivajući na njihov linč (12. svibnja 1945.), slavljena je tog 28. rujna 2013. godine žrtva za Boga, vjeru, istinu, pravdu i oprost krvnicima.

„Ako pšenično zrno, pavši u zemlju, umre,

donosi obilat plod“ 

                                                     (Iv 12, 20-33)

Zlatko Pinter