Zar su zaista ustaše sveprisutni u današnjoj Hrvatskoj? Fantomsku ustašizaciju Hrvatske konstruiraju slijednici komunizma i mnoge lijeve udruge te velikosrbi u Beogradu čije lažne optužbe podržavaju u Hrvatskoj njihovi uhodani kanali. O čemu se zapravo radi?

1.   Postoji li zaista ustašizacija Hrvatske

Oni koji optužuju Hrvatsku za ustašizaciju zapravo traže žrtvenoga jarca kako bi prikrili svoje grijehe. U prvome redu bukača o ustašizaciji Hrvatske su slijednici komunizma koji su se tobože preobrazili u liberale ili su se sa svojim političko-ekonomskim mirazom prebacili u druge stranke kontaminiravši hrvatsko postkomunističko društvo. Izbjegavši lustraciju oni i njihovi slijednici zadržali su vodeće pozicije u društvu (udbaši, „kulturnjaci“, sveučilišni profesori, službenici i dr.). Upravo je lustracija preduvjet ozdravljenja hrvatskoga društva jer bi se na sve moguće načine oslobodile i demokratizirale državne institucuje i spriječila bi se korupcija koju su postkomunisti prenijeli iz staroga sustava. Uostalom, današnji tajkuni nastali su tako što su u dogovoru sa službama bivše Jugoslavije i Partijom pljačkali hrvatske tvrtke, novac izvlačili van i poslije ga „investirali“ u privatizaciji (Rado Pezdir, 2016).

Arhivi se otvaraju pa je panika u SDP, ali i u drugim strankama očita jer se istina otkriva. Postkomunisti nisu uspjeli spriječiti izručenje Njemačkoj osumnjičene za organiziranje ubojstva Stjepana Đurekovića (Lex Perković), a presuda njemačkoga suda dvojici udbaša, makar nepravomoćna, uzbudila je postkomuniste jer je to presuda Titu, zločinačkoj Partiji i zločinačkoj Udbi. U takvoj atmosferi panike valja svu krivicu prebaciti na ustašku guju i zavarati ljude koji se još uvijek s nostalgijom sjećaju Titovoga doba. No postoji velika poteškoća. Guja je u komunističkom hudojamskom zločinu zgažena 1945., te danas nema ustaške stranke u Saboru. Nema ni novoga Poglavnika ni ustaških načela. Konačno, nema ni rata i potrebnih saveznika koji bi onogućili nastanak NDH. U Europi jača desnica na izborima (Francuska, Njemačka, Austrija i dr.), a u Hrvatskoj ekstremne desnice nema u Saboru. Nema znanstvenih istraživanja koja bi dokazala ustašizaciju Hrvaske. Ustašizacija se provodi simbolički. Zbog velikoga nezadovoljstva naroda istaknut će se poneki ustaški simbol ili uzviknuti „Za dom spremni“. Postkomunistima treba što više takve simbolike, pa će „labradorskim“ postupkom nju i podmještati (svastika na Poljudu).  S druge strane, živa je slijedica KPJ/H pod nazivom SDP koja je ujedno i slijednica totalitarnih zločina. Pristašama te stranke nitko ne zabranjuje isticanja komunističkih simbola i veličanje antifašizma koji je poslije Drugoga rata Hrvatima, za razliku od ostale Europe, donio totalitarizam. To je u suprotnosti s europskim deklaracijama o osudi svih titalitarizama. Koga, pak, to brine! Kronološka inverzija, u kojoj danas NDH za bivše komuniste i velikosrbe postaje uzrok svih zala, znanstveno je nedopustiva jer „endehazije“ danas naprosto nema, a živ je komunizam i velikosrpska ideja.

    Optužbe za ustašizaciju dolaze, za ne vjerovati, iz Beograda gdje u Skupštini, uz ostale velikosrbe, sjedi četnički vojvoda – haaški optuženik Vojislav Šešelj. Optužba ima svoju logiku jer se njome nastoji otkloniti optužba Srbije za agresiju krajem XX. stoljeća što podrazumijeva i plaćanje goleme ratne odštete. Agresiju valja pretvoriti u građanski rat. No, to je nemoguće jer je Haaški sud u slučaju Martić presudio da su vodstvo RSK i Srbije vodile zločinačku politiku na HR teritoriju. Vođe Srba u Hrvatskoj takvu presudu ne priznaju, a ne priznaju ni svoju krivnju u agresiji na Hrvatsku iako ih „druga“ demokratska Srbija na to potiče. Oni su ovisni o Beogradu, a spominjanje egresije optužuju kao obnovu ratne retorike. Postkomunistima i velikosrbima u „povampirenoj ustašizaciji“ posebno smeta slogan „Za dom spremni“.

2.   Tko narodu može zabranit da bude za dom spreman?

Čišćenje hrvatske himne

Izričaj „Za dom spremni“ uvijek je bio reakcija na velikosrpske programe i genocidna djelovanja. Slogan je prvi upotrebio Ante Pavelić 1932. godine u ustaškome glasilu Grič u svezi s Velebitskim ustankom protiv monarhofašističke diktature kralja Aleksandra. Dakle, slogan je bez ikakve sumnje antifašistički a ustanak hrvatskih nacionalnih revolucionara koji je krvavo ugušen tada su podržali komunisti (list Proleter). Prema Pavelićevoj izjavi iz 1957. inspiraciju za slogan dobio je u ispravi Petra Krešimira IV. iz 1069. godine Mare nostrum  i to u formulaciji „...odlučismo i spremnim srcem (prompto animo) ustanovismo…“ Pavelić je u toj izjavi napomenuo da je potrebna spremnost za ono što je najsvetije: za dom a dom ne znači samo domovinu nego i domaće ognjište, pa je njegovo značenje dvostruko jako.

     Slogan „Za dom spremni“ aktualiziran je u NDH čija se povijest znanstvenom revizijom čisti od laži komunističke i velikosrpske historiografije. Slijednici komunizma i velikosrbi tu potrebitu reviziju bez argumenata proglašavaju ustašizacijom. No, osim povijesne revizije otvaraju se stranice prešućene povijesti NDH. Rasvjetljava se potpuno zamraćena tema povijesti NDH glede velikosrpske genocidne agresije na hrvatsku državu, ma kakva ona bila. Ta je agresija utemeljena u genocidnim velikosrpskim programima (Načertanije Ilije Garašanina iz 1844., Isterivaje Arnauta crnorukaša Vase Čubrilovića iz 1937. napisano za jugoslavensku vladu, Homogena Srbija četnika Stevana Moljevića iz 1941. i dr.). Ovi su programi u drugome trajanju bili podržavani od SPC, države, Crne ruke, Srpskoga kulturnog kruga i drugih organizacija, a snažno su bili utemeljeni u mitološkoj svijesti (Kosovski mit, mit o preobraćenjima). Ovakvih programa Hrvati nisu imali. Uoči Drugoga rata u Srbiji je provedena fašizacija (Ljotićev Zbor i Srpska dobrovoljačka komanda) i ojačao je antisemitizam što razotkriva P. J. Cohen u knjizi Serbia’s Secret War (1996).  Prema tom autoru u Hrvatskoj takve fašizacije nije bilo. Poznato je da je tu prevladavao Radićev demokratski patriotizam i mirotvorstvo što je, kao rijetkost u Europi, bila brana fašizaciji društva. Osim toga razjedinjeni hrvatski identitet (više narječja i razni sustavi vrijednosti stvarani stoljećima) nije mogao prihvatiti jedinstvenu fašističku objedinjujuću ideologiju. U Jugoslaviji uoči rata postojao je jak četnički pokret. Ustrojene su prve četničke postrojbe, a 1940. u jugoslavenskoj vojsci ustrojena je Četnička komanda i šest posebnih četničkih bataljuna za gerilsko ratovanje.  Srpski kulturni klub buduće događaje navješćuje zlogukim sloganom „Srbi na okup“. Stvaranje hrvatske države, ma kakva bila, valjalo je zustaviti i genocidnim djelovanjem etnički očistiti koridore prema moru radi stvaranja velike Srbije. Stoga su odmah pri stvaranju NDH započela četnička genocidna vojna djelovanja (Bjelovar već 8. IV. 1941., Hercegovina, lipanj 1941.). Ta je djelovanja podržavala Nedićeva Srbija i vlada u Londonu, a SPC je preuzela propagandu tvrdnjom da je u NDH u prva dva mjeseca ubijeno  100.000 Srba (Valerijanov memorandum). Do rujna broj je povećan na 350.000. Agresija na NDH i primarnost srpskoga zločina demantira priču o pobuni ugroženoga golorukog srpskog naroda.

   Treći put slogan „Za dom spremni“ ponovno se pojavio u vrijeme velikosrpske agresije kraje dvadesetoga stoljeća, a danas se i poklik iz tog vremena obilježava kao ustaški simbol.

    Glede „ustaškoga“ pozdrava „Za dom spremni“ postoje i mišljenja suprotna od onih koje su Hrvatima nametnuli komunisti i velikosrbi. Zdravko Tomac na portalu Narod. hr od 3. X 2017. Ovako razmišlja: „U svom izvornom obliku poklič “Za dom spremni” nastao je 30-tih godina u monarhističkoj Jugoslaviji kao pozdrav hrvatskih nacionalnih revolucionara, kasnije ustaša. U to vrijeme to je bio domoljubni poklič i izražavanje spremnosti da se zaustavi monarhistički fašizam i da se krene u borbu za slobodu hrvatskog naroda i stvaranje hrvatske države.

Dakle, u početku, prije nego što su ustaše napravile savez s fašistima i nacistima i stvorili NDH, taj poklič bio je domoljuban i nije imao nikakve veze s fašizmom i nacizmom. Tek u NDH, kada je pretvoren u pozdrav Za poglavnika i dom spremni, kada su ustaše ušle u savez s nacistima i fašistima i provodili rasne zakone i činili zločine taj poklič je kompromitiran i dobio je negativnu konotaciju“.

  Blanka Matković u Otvorenom pismu Vijeću za suočavanje s posljedicama vladavine totalitarnih režima (Hrvatski tjednik, 28. rujna 2017.) u vezi ove problematike ističe da je pozdrav Za dom spremni nacionalna vrijednost te između ostaloga piše:

„Niti jedno pitanje u znanosti nije niti može biti zauvijek skinuto s dnevnog reda pa ne možete ni vi kao vijeće zauvijek donijeti pravorijek o temama iz naše prošlosti jer bi to značilo likvidaciju znanosti.... Zatiranje bilo kojeg dijela nacionalnog identiteta radi njegovoga korištenja u ovoj ili onoj državi najobičnije negiranje je osnovnih ljudskih prava i sloboda hrvatskog naroda, čak i gore od onog kojeg su Hrvti iskusili u Karađorđevićevoj Kraljevini SHS.... Pristup u kojemu jedna komisija od nekoliko ljudi zauvijek zaključuje jedno znanstveno pitanje nije u duhu najbolje znanstvene prakse, već je daleko sličniji praksi totalitarnih režima u kojima se političke odluke sustavno nameću kao odgovor na nepolitička pitanja poput onih znanstvenih“.

   Postoje mnoga mišljenja poput navedenih Zdravka Tomca i Blanke Matković o inkriminiranome sloganu, a prostor ne dozvoljava da ih navodime više. Ako se složimo s Blankom Matković da je slogan „Za dom spremni“ nacionalna vrijednost valja ga prema klasifikaiji Matice hrvatske i Domagojeve zajednice (2005.), uključiti u kategoriju geopolitičkih hrvatskih nacionalnih vrijednosti i to u klasi narodnoga iskustva borbe za suverenu, samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu. Nije važan autor ove univerzalne poruke koja povezuje sve one koji su ginuli za slobodu svoga naroda. Nema naroda u svijetu koji ne poštuje svoj dom i spremnost da se umre za domovinu. Uostalom i puni tekst hrvatske himne Lijepa naša veliča žrtvu za domovinu:

Rat je, braćo, rat, junaci, /Pušku hvataj, sablju paši, /Sedlaj konjče, hajd, pješaci, /Slava budi gdi su naši!" /Buči bura, magli projde,/Puca zora, tmina bježi,/Tuga mine, radost dojde,/Zdravo slobost—dušman leži! /Veseli se, tužna mati, /Padoše ti vrli sini, /Ko junaci, ko Hrvati, /Ljaše krvcu domovini! 

U skraćenom tekstu himne ovih stihova više nema. Valjda se u njima naslućuje ono Za dom(ovinu) spremni pa su nepodobni? Beogradski Centar za istraživanje zločina nad Srbima među recidive NDH u današnjoj Hrvatskoj uz kunu i „šahovnicu“ navodi i današnju hrvatsku himnu. To je Centru dokaz rehabilitacije ustaštva. Važan je kontekst velikosrpske agresije u kojemu je slogan „Za dom spremni“ nastao i protiv koje je bio usmjeren u XX. stoljeću u tri navrata i to u Kraljevini Jugoslaviji 1932., zatim u agresiji na NDH 1941. i krajem XX. stoljeća s ponavljajućim genocidnim programima i realizacijama. Danas četnički vojvoda  V. Šešelj – haaški optuženik i zastupnik u srpskoj Skupštini – izjavljuje da je ideja velike Srbije besmrtna. Upravo zbog togaslogan „Za dom spremni“ danas je aktualan.

3.   Što bi u Hrvatskoj automatski trebalo biti kažnjivo, a nije

  Nedavno je zastupnički Klub IDS/PGS/RI predložio Saboru da se dopuni Kazneni zakon te propišu kazne zatvora od šest mjeseci do dvije godine za propagiranje nacističkih, fašističkih i ustaških simbola, što uključuje i ustaški pozdrav »Za dom spremni«. No, predlagači ne traže da se zabrani komunistička simbolika te na taj način u svojoj isključivosti ignoriraju europske antitotalitarne deklaracaije koje su usmjerene i protiv komunizma. Predlagači se nisu osvrnuli na zviždanje Predsjednici Republike pri spomenu svećenika Bože Milanovića u svezi obilježavanja pripojenja Istre Hrvatskoj. To zviždanje otkriva potpuno neznanje antifašista, a ne reagirajući na tu sramotu, spomenuti su je predlagači podržali i iskazali svoje neznanje o ulozi istarskoga svećenstva u očuvanju hrvatskoga identiteta u Istri. Tako gube bilo kakvu vjerodostojnost u predlaganju kaznenih mjera za isticanje ustaške simbolike.  

     Prijedlog zastupničkoga Kluba IDS/PGS/RI bila zadnja kap koja je prelila već punu čašu lažne ustašizacije Hrvatske, pa su se hrvatski povjesničari te povjesničari književnosti i umjetnosti pobunili i njih 24 potpisalo je početkom listopada 2017. Apel za slobodu mišljenja u kojem se poziva hrvatsku javnost i sve odgovorne čimbenike, da se suzdrže od političkoga, zakonodavnog i pravosudnog ograničavanja znanosti, i od svakog pokušaja da propišu poželjne, ideološki pravovjerne istine. Apel ujedno upozorava da se u protivnome kreće na put bez povratka – put u cenzuru i kontrolu mišljenja. Dakako potpisnici Apela biti će proglašeni ustašonostalgičarima predvođenim „povampirenim ustašama“ Ivom Bancem i Slobodanom Prosperovim Novakom. Apel ima veliku vrijednost jer su hrvatski intelektualci odlučili suvislo odgovoriti na antifašističke izmišljotine. Na društvenim mrežama potpora Apelu bila je snažna. Je li i ta potpora znak ustašizacije Hrvatske?

   Vratimo se prijedlogu Kluba IDS/PGS/RI koji traži zatvorske kazne za isticanje fašističkih simbola. Na Saboru je hoće li ga prihvatiti ili odbaciti. Međutim, predlagači su otvorili i druga pitanja. Hoće li oni naknadnom pameću zaključiti da prema njihovim kriterijima vremenske kazne zaslužuju i oni koji na antifašističkim dernecima nose komunističke simbole? Proglašavanje ustašizacije Hrvatske bez dokaza (stranka, program, Poglavnik i dr.) očito je kazneno djelo klevete koje čini onaj tko pred drugim za nekoga iznese ili pronese neistinitu činjeničnu tvrdnju koja može škoditi njegovoj časti ili ugledu, znajući da je ta činjenična tvrdnja neistinita (čl. 149. st. 1. KZ-a). Kazna za takvo kazneno djelo je novčana.  Drugo nepobitno kazneno djelo u Hrvatskoj je negiranje velikosrpske agresije i pretvaranje Domovinskoga rata u građanski što je u suprotnosti s presudom Haaškoga suda u slučaju Martić, a što propagiraju predstavnici Srba u Hrvatskoj, razne udruge, mediji itd.

    Radi „mira u kući“ i „političke stabilnosti“ dva navedena kaznena djela koja su jedan od ključnih problema koji koče demokratizaciju Hrvatske ne aktualiziraju se. Institucije konačno trebaju djelovati. Inicijativu bi trebao, u nedostatku „endehazijskih“ kadrova, potaknuti ninistar unutrašnjih poslova Davor Božinović koji kao provjereni kadar iz prošlog sustava ima iskustvo u općenarodnoj obrani i društvenoj samozaštiti. A Hrvatima nikada nije kao danas bila potrebna obrana i zaštita u tužnoj osiromašenoj postkomunističkoj (ne postustaškoj) dolini suza.

 

Ivo Rendić - Miočević