Koliko god sve hrvatske političke opcije, dakle oni na vlasti i oporba, imale približno isto ili posve različito mišljenje o statusu srpske manjine u Republici Hrvatskoj i koliko god svi oni podvlačili crtu ispod ovog ili onog događaja nacionalne netrpeljivosti u Hrvatskoj, nitko ne želi naglas izgovoriti ono što je doista bitno: svi ti nacionalistički incidenti započinju i završavaju sa Srbima i Srbijancima u Hrvatskoj.

Srpska nacionalna manjina vođena četništvom i Srpskom pravoslavnom crkvom trajno potiče srpsku pobunu u Hrvatskoj i ne miri se s neopolitičkom činjenicom da Jugoslavije više nema. Jer da su Hrvati nacionalisti i šovinisti, barem bi se jedan takav incident u tridesetak godina hrvatske neovisnosti dogodio, na primjer, sa slovačkom, rusinskom, mađarskom ili talijanskom manjinom. Međutim, nije. Samo srpska nejač vidi hrvatsku genocidnost i odupire se ustaškom nožu.

Isto tako nije poznato da su se i druge nacionalne manjine priključile srpsko-srbijanskoj pobuni i agresiji na Hrvatsku 1991., jer su Hrvati navodno genocidni šovinisti pa su im bila ugrožena njihova manjinska prava. Ali ne, Srbi svi i svuda, prije i danas kao da su jedina nacionalna manjina u Republici Hrvatskoj. Ključna riječ za Srbe je „manjina“; Srbi ni u „vasioni“ nisu manjina, tako kazuju njihovi mitovi. Može se mirne duše zaključiti da srpsko-srbijanska pobuna u Hrvatskoj traje i traje, i tome nema ni konca ni kraja, jer su hrvatske vlade u suverenoj hrvatskoj državi, a Plenkovićeva pogotovo, nacionalno neosvještene, ustrašene i vazalske.

Ne drži Milorad Pupovac Plenkoviću saborsku većinu, to je privid i to samo tako izgleda i može dizati živac, nego je riječ o tihoj i dobro prikrivenoj srpsko-hrvatskoj koaliciji i na mala vrata kroz producirane „nacionalističke“ incidente Srbi žele vratiti status konstitutivnog naroda pa kao u doba Jugoslavija žariti i paliti Hrvatskom. Status konstitutivnog naroda iz Ustava SR Hrvatske Srbi su stekli pokoljem nakon tzv. oslobođenja 1945. kad su sustavnom depopulacijom, tj. masovnim likvidacijama Hrvata u Sloveniji i na Križnom putu mijenjali nacionalni sastav tadašnje NR Hrvatske.

A opet, da nema Milorada Pupovca, kao što je prije bilo Slobodana Miloševića i drugih četnika, ovaj naivan i zaboravan hrvatski narod vođen kontroverznim polupolitičarima iz svojih redova prebrzo bi zaboravio desetljeća šikaniranja, pogroma, likvidacija, srpsku pobunu i srbijansku agresiju na Hrvatsku... ne bi se sjetio svojih porušenih gradova, sustavnih silovanja, raseljenih obitelji, tisuće ubijenih u Domovinskom ratu, ali i sjajnih pobjeda. Teško bi se prisjetio velikih datuma kad se Hrvatska oslobodila srpsko-srbijanskog jarma i konačno postala svjesna da su stigme hrvatske genocidnosti samo dio velikosrpskog projekta, tj. srpske okupacije „zapadnih srpskih zemalja“ i priprema za prisajedinjenje već otprije očišćenih hrvatskih teritorija.

Srbi su pogibeljno susjedstvo, no susjede Hrvatska više ne može birati; sa Srbima i veliikosrpskim projektom je redovito neugodno i sramotno, kao i s gljivicama na noktima, ali jedna pedikura poput „Bljeska“ i „Oluje“ posve je dobra terapija uzavrelom gedžovanluku.

Od kad su shvatili da su beznačajni lišaj na licu građanske Europe, svojim se gedžovanlukom samo potvrđuju kao zaraza kojoj nema pomoći osim ako im se „otadžbina“ ne pretvori u karantenu. Nije im dovoljno što su u svjetskoj javnosti već postali sinonim za zlikovce, lažljivce i psihopate, sada mitomansko ludilo žele preliti izvan svojih granica i gedžovanluk najprije proširiti „regijonom“, a potom po „vascelom svetu“. Prva na redu je Hrvatska.

Izgleda da nije sve gotovo, „još ćemo se mi ćerati“, do posljednjeg traktora.

 

M. Marušić

Share
0