Svi oni stazići, pusići, puhovski, zuppe... i ostali prvoborci proleterske Revolucije ipak nisu mogli u isto vrijeme biti u Hrvatskoj i u Washingtonu, naime na uličnim protestima protiv izabranog predsjednika SAD, Donalda Trumpa, to bi pak bilo izuzetno znanstveno i tehnološko postignuće.

Nego se u washingtonske ulice slio američki ljevičarski koridor, „američka antifa“ najšireg mogućeg profila: od izmanipuliranih filmskih i glazbenih zvijezda, medijskog establišmenta naslonjenog na „kuću“ Clinton do promotora istinske jednakosti ljudi i njihovih mezimaca, militantnih feministica, do onih što omotanih crvenom komunističkom zastavom prizivlju novu Revoluciju. Dosta se takvih zastava vijorilo washingtonskim ulicama i nije da samo čekaju prigodu, nego rade na tome da se ponovi Crveni oktobar 1917. Čak im i stota obljetnica „oktobra“ savršeno odgovara.

I u „dobroj“ revolucionarnoj maniri nezadovoljna antifa je u svom nezadovoljstvu i „revolucionarnom vrenju“ odmah započela s razbijanjem izloga, pljačkom trgovina, paležom, provalama... uobičajnim metodama onih što navodno traže ljudska prava, jednakost i ravnopravnost. Sada bi ih Documenta i hrvatska antifa trebali podučiti da je revolucionarna nacionalizacija posve prigodna i legitimna u takvim revolucionarnim vrenjima, onda bi mogli svoj ulični plijen legalno zadržati i mirne se duše krvavim cipelama ušetati u tuđu imovinu. Možda je Stjepan Mesić trebao ipak njima ponuditi svoje usluge, a ne predsjedniku Donaldu Trumpu?

Zanimljiva je bila emisija u Studiju 4 HRT-a koja je pratila inauguraciju Donalda Trumpa. Najzanimljiviji svakako voditelj Damir Matković koji (isto kao i njegov kolega Goran Rotim) svoj antiimperijalizam, za ovu prigodu antiamerikanizam, ne može i ne želi sakriti. On je kao prokušani partijski kadar potpuno svjestan klasne borbe američkog naroda za svoja građanska prava i Trumpovog uznapredovalog imperijalizma. Gost emisije Ivo Banac znao je u kakvo agitpropovsku emisiju je pozvan; novinar(?) Danko Plevnik upravo izvučen sa sastanka partijske ćelije stalno je mislio da je cijela emisija provokacija učinjena njemu u čast i Mladen Vedriš, predsjednik i potpresjednik ovoga i onoga, ali svakako ratni profiter, danas uspješno prerušen u svučilišnog profesora. I to je pravi pokazatelj i dobar uzorak one tzv. obrazovane, čak intelektualne Hrvatske.

Jedino je Ivo Banac shvatio što se u Washingtonu događa i što gledamo, i što bi mu se u studiju moglo dogoditi. Svi ostali su tragikomični likovi hrvatske javne scene: Damir Matković ne prihvaća Donalda Trumpa za Predsjednika i pokušava ublažiti „tragediju“ Trumpove pobjede pa insinuira na valjanost i korektnost američkog izbornog sustava, elaborira mogućnost da Barak Obama po treći put postane Predsjednik, da se zbog afera(?) smjeni predsjednik Donald Trump, dakle ne prestaje lupetati sve što antifa želi čuti u eteru. Danko Plevnik srećom još ne zna da nema SSSR-a i da se Jugoslavija raspala u krvi i nasilju te da su Srbi, Srbijanci i Republika Srbija poražena u agresiji na Hrvatsku. Inače bi se rasplakao. Još mu nitko nije rekao da je Hrvatska suverena država članica NATO-a i EU-a, a da se Savez komunista u Hrvata opet pretvorio u Partiju pod nazivom SDP. To bi ga donekle utješilo. Mladen Vedriš sve to dobro zna, čak je i sudjelovao u svemu tome na način da mu je danas imovinska kartica znatno impresivnija nego prije dvadesetak godina.

U Americi protestiraju svi oni koji će svakako morati promijeniti način života i shvatiti da država je ona koja drži i ne ispušta iz ruku kao što je to bilo do sada. Priključila im se i Željka Cvijanović, tzv. premijerka, tzv republike srpske i Snježana Dodik, prava supruga tzv. predsjednika tzv. republike srpske. Ulovila ih je sigurnosna kamera kako se griju na potpaljenom namještaju, zajedno s nezadovoljnicima.

Američki stazići, zuppe, pusići... amarički medijski establišment koji potpaljuje nezadovoljstvo, oni što trenutno žare i pale američkim ulicama i trgovima spremni na sve ne bi li vratili političku poziciju establišmentu s kojim su do sada lijepo živjeli u simbiozi. Shvatili su da dolazi vrijeme čistijih računa i završeno je razdoblje kad im je država davala novac, a zauzvrat oni narodu licemjerne priče o jednakosti i sveljudskoj solidarnosti. Sebe su proglasili najpametnijima, najobrazovanijima i zaključili da bez takvih lumena Amerika je mastodont bez duše, intelektualne atribucije i ne može postojati. Može, jer Ameriku su dobrom domovinom učinili velikom njen poduzetnički duh, tehnološke inovacije, i načelo izvrsnosti u politici i javnom životu, a to nisu bili američko pjesništvo i analitička filozofija. „Domovina ne daje odlikovanja ni posao, ni kruh s masti, domovina samo postoji. Država daje dobar posao i slasnu kost ako joj vjerno služiš. Onaj tjko voli državu, voli interes. Onaj tko voli domovinu voli sudbinu.“ (Sándor Márai)

U posljednjih dvije stotine godina u Ameriku su se sljevali milijuni migranata, ljudi željni posla, pristojnog života i prosperiteta, ljudi siti revolucija, nasilja i marksističkih tlapnji o jednakosti. Jer zašto se milijuni nisu sjatili u SSSR nakon 1917. godine kad je tamo ostvaren san o ravnopravnom čovječanstvu, kad je narod dobio sva prava i poluge vlasti?

Nego je u spomenutoj emisiji voditelju Damiru Matkoviću zasmetala nazočnost tolikih svećeničkih lica na samome prostoru inauguracije, predstavnika konfesija u SAD, i zakletva predsjednika SAD, Donalda Trumpa na dvije Biblije. Nije mogao shvatiti da prvi čovjek najveće sile svijeta ponizno priseže američkom narodu i ufa se u Božju pomoć, a vjerodostojnost njegovih namjere, želje i volje jamči sveta knjiga Kršćanstva.

 

L. C.