Nakon nacističke kapitulacije 1945. godine SR Njemačka je uz pomoć američkih vojnih baza te svog političara i državnika, Konrada Adenauera, prilično uspješno provela denacifikaciju svog prostora.

Tome su dosta pridonijela i masovna saveznička (engleska) zračna bombardiranja u posljednjoj godini rata te poslijeratno medijsko i filmsko pretvaranje nacifašizma u najveće planetarno zlo za svijet i čovječanstvo. DDR nije proveo danacifikaciju, nego je nacističku crnu diktaturu prebojao u crvenu komunističku, pojačao represiju, i ništa se osim boje na tom nacističko-komunističkom prostoru nije promijenilo, samo je stara-nova diktatura dobila novu državnu granicu i sovjete za „mentore“.

Padom Berlinskog zida 1989. godine, intelektualna frustracija postratovske SR Njemačke i dobro sačuvan nacikomunizam DDR-a opasno su se prepoznali i postali militantni borci za sva ljudska i neljudska prava. Toliko tipično za postkomunistička društva i komunističke ideologije koje su, dok su bili na vlasti, proganjale i okrutno kažnjavale svako promicanje ljudskih i bilo čijih prava. Nacizmom stigmatizirana postratna SR Njemačka, njena intelektualna elita, u svojoj je pak ogorčenosti željela pokazati i dokazati svoju privrženost domokraciji, liberalizmu, toleranciji i ravnopravnosti svih vrsta pa je bila izgubila mjeru i kriterije. Međutim dokazala je samo da negdašnji fanatizam nije uopće ishlapio.

Da nakon pada Berlinskog zida nešto s Njemačkom nije u redu postalo je uočljivo kad su tzv. zeleni od miroljubivih štovatelja Prirode postali militantni internacionalci i ljevičari komunističkih osobina, pogotovo kad su im se priključili dojučerašnji jurišnici komunističkog jednoumlja iz bivšeg DDR-a.

Prijedlog Caroline Emce da se Barron Trump, malodobni sin Donalda Trumpa, oduzme svojoj obitelji i udomi u jednu homoseksualnu (alernativnu) obitelj bolestan je samo po sebi i možda nije vrijedan spomena, ali kad to kaže dobitnica Nagrade za mir, što ga dodjeljuje njemački Savez izdavača. Onda to nije moralni ispad anarho-zelene političke scene, već to dovoljno rječito govori o društvu koje nagradama podupire takveosobe. Ta ista Carolina Emce moralna je okomica, uvaženi autor i arbitar Süddeutsche Zeitunga?! Ili kad na javnoj televiziji (ARD) 22. siječnja u jednoj kontakt emisiji (Press club) u kojoj se razgovaralo o američkim predsjedničkim izborima, jedan od sudionika njemačke antife, ugledni(?) izdavač Die Zeita, Joseff Joff, mirnim glasom predloži ubojstvo Donalda Trumpa kao „rješenje za katastrofu zvanu Donald Trump“, onda se njemačka javnost mora zapitati: jesu li naci-komunističke metastaze u Njemačkoj doista uništene ili su se samo zaogrnule ljevičarskim intelektualizmom, humanitarnim blebetanjem i doktrinama sveljudske slobode?

Koliko se sjećam u SAD se ni mediji ni političari nisu ni zgražali niti posebno komentirali njemačke parlamentarne izbore i uzastopne izbore Angele Merkel za njemačku kancelarku. Nije bilo sličnih TV emisija ili incidenata izazvanim njemačkim izborima. To je za Amerikance ipak i samo unutarnja stvar Njemačke, a ne stvar američke javnosti. I nije Njemačka usamljena u svojoj „brizi“ o svijetu nakon izbora Donalda Trumpa za predsjednika SAD; protestiraju oni kratka pamćenja, nezahvalnici i njihovo potomstvo koje zaboravlja od koga i čega ih je Amerika oslobodila 1945. godine, od koga nakon 1945. i još do danas brani i oslobađa.

Svim je političkim sinekuristima posve je jasno da je došlo novo doba kad će se SAD više brinuti o interesima Amerikanaca, njihovom ekonomskom prosporitetu i zadovoljstvu, a ostalima što ostane. To se prije svega odnosi na NATO, vojni savez koji se gotovo isključivo oslanja na vojnu i gospodarsku moć SAD-a. Amerika preko NATO-a osigurava nacionalnu sigurnost mnogima u svijetu i Europi, da bi te iste zemlje viškom tako stečenog (proračunskog) novca financirali nevladine udruge za ljudska i neljudska prava i sve moguće jednakosti.  Svi drugi u NATO-u tek su klaunovi u odori na dobrim briselskim plaćama lojalni i zapovjedno odgovorni samo svojim stožerima u matičnim zemljama. I zato je NATO neučinkovit, sajmišna galama i političko prenemaganje, samo su SAD respektabilna vojna sila.

Nego su svi i dalje računali na američku ulogu planetarnog stražara, mirotvorca i dežurnog krivca, a sve kako bi oni i dalje mogli uživati u dugim ljetnim odmorima, debelim božićnicama i bonusima. SAD su dva puta vadile Europu iz kaše koju je sebi i svijetu stara Europa sama skuhala. U dva svjetska rata američki su sinovi ginuli u Europi da bi se zakrvavljena Europa pomirila, ali treći put Amerika to više ne želi i neće činiti. Donaldu Trumpu, očito, na pamet ne pada hraniti svjetske samoupravljače i nadripolitičare te iz njihovih usta slušati antiameričke uvrede i klevete. Ne pada mu na pamet pomagati vjerski  rat islama protiv kršćanskog svijeta i svjetonazora.

Da nije bilo američke uloge i žrtve u II. svjetskom ratu Europa bi grcala pod čizmom nacifašizma i komunizma. Savez Hitler-Staljin potpisan 23. kolovoza 1939. godine bio bi temeljni akt i preambula europskog naci-komunističkog Ustava. Što bi onda bilo sa „zelenima“, nevladinim udrugama za ljudska prava i ljevičarskim aktivistima? Bili bi raspoređeni po koncetracijskim logorima i gulazima, jednom kao stražari drugom zgodom kao logoraši, to bi se zvala međunarodna izmjena iskustva – pa tko preživi!

 

L. C.