Komunističko-nacistički savez - prošlost koja opominje

„Nitko nema moralno pravo nazivati se
  antifašistom, tko nije istodobno antikomunist”

                                                        Hannah Arendt

Dan kad su daleke 1939. godine komunistički SSSR i nacistička Njemačka potpisali Pakt o nenapadanju i prijateljstvu (23. kolovoza), proteklih se godina obilježava kao Europski dan sjećanja na žrtve totalitarizma.

Manje je, međutim, poznato da su te 1939. godine sklopljena dva sporazuma između istih partnera koji su planirali podijeliti svijet. Pored spomenutog, ministri vanjskih poslova Ribbentrop i Molotov su u ime svojih vlada stavili potpise i na drugi sporazum, također u Moskvi, čiji je službeni naziv glasio:Njemačko-Sovjetski sporazum o prijateljstvu, kooperaciji i demarkaciji, a kojim su potvrđena dotadašnja osvajanja obje strane i utvrđena linija međusobnog razgraničenja u Europi. Dogodilo se to 28. rujna 1939. godine. Prethodno je u Brest Litovsku (22. rujna) održana zajednička vojna parada nacističkih i sovjetskih trupa, čime je i simbolično potvrđeno njihovo prijateljstvo i savezništvo.

Ovim činom dva zločinačka sustava bjelodano su potvrdila svoje osvajačke namjere.

Da sve to nije bila slučajnost nego izraz kontinuiteta kako njemačke, tako i sovjetske vanjske politike vođene između dva svjetska rata, potvrđuju brojni argumenti, od kojih je ključni sadržan u činjenici da je SSSR pomogao u izgradnji njemačkog vojnog stroja. Naime, budući da je Njemačkoj poslije Prvoga svjetskog rata bilo zabranjeno razvijati zrakoplovstvo, njezini kadrovi, uključujući i pilote, obučavali su se na poligonima SSSR-a i uz stručnu pomoć sovjetskih inženjera, a suradnja je bila plodna i u drugim segmentima vojne tehnologije. Ta se suradnja intenzivirala poslije potpisanih sporazuma (jesen 1939 – proljeće 1941.), Njemačka je od SSSR-a dobila na uslugu mornaričku bazu za opskrbu gorivom u blizini Murmanska, SSSR je Hitleru „držao leđa“ dok je ovaj osvajao europske zemlje i stvorio sebi gospodarsku i taktičku poziciju za daljnju ekspanziju (s resursima u 10 do tada okupiranih zemalja), Nijemci su uz pomoć Sovjeta snabdjeveni ogromnom količinom hrane, ratnog materijala i sirovina, tijekom bitke za Britaniju (ljeto 1940.) sovjetski su brodovi slali meteorološke podatke za Luftwaffe, Hitleru su na usluzi bili i sovjetski ledolomci na Arktiku za krčenje područja kojima su se Nijemci služili u napadima na savezničke brodove, itd., itd.

SSSR ne reagira na pojavu fašizma u Italiji i nacizma u Njemačkoj, pa čak niti onda kad se ove ideje sredinom dvadesetih godina XX stoljeća institucionaliziraju u vidu ideologija i kasnije postaju dijelom službenih politika vladajućih režima u ovim državama.Čak što više, odnosi između nacističke Njemačke i prve komunističke zemlje učvršćuju se. Ono što ih povezuje jest zajednički strateški interes.

Dok Hitler jednu za drugom osvaja europske zemlje (nakon Austrije, Čehoslovačke i Poljske na red dolaze: Norveška, Belgija, Danska, Nizozemska, Luksemburg i Francuska). Staljin u isto vrijeme grabi svoj dio kolača (i prema dogovoru uzima “svoj dio” Poljske, Estoniju, Litvu i Latviju, a Rumunjskoj postavlja ultimatum da vrati Besarabiju koja je Rusiji oduzeta 1918. godine). Međusobno natezanje oko Besarabije završava popuštanjem Hitlera koji pritiska Rumunjsku i ona je primorana odreći se ove regije. Na novopripojenim područjima SSSR provodi mjere etničkog čišćenja; eliminiraju se svi stvarni ili potencijalni protivnici sovjetskog režima (inteligencija, buržoazija, politički disidenti i oponenti, bijeli emigranti, bogati seljaci, Židovi itd.), a veliki broj preživjelih završava u sibirskim logorima. Staljin je kao okorjeli antisemit progonio i Židove (mada su mnogi od njih bili u najužem vodstvu boljševičke partije).

Slijedi sovjetska invazija na Finsku.

Sovjeti 26. studenoga 1939. godine režiraju incident kod sela Mainile, tako da s vlastitog teritorija topništvom tuku svoje pogranično područje sa sedam projektila i pri tomu ubijaju 4 i ranjavaju 9 svojih vojnika. Za napad optužuju Fince i tri dana poslije objavljuju im rat. Invaziju započinju 30. studenoga. Zbog ove otvorene i ničim izazvane agresije, prva je zemlja socijalizma isključena iz tadašnjegDruštva naroda(međunarodna organizacija koja je bila preteča kasnije formirane Organizacije ujedinjenih naroda). Sovjetsko-finski sukob završava porazom Sovjeta; epilog krvavog rata je 200.000 mrtvih i višestruki broj ranjenih i nestalih. Hitler likuje nad neuspjehom svog glavnog takmaca, smatrajući da je time dokazana nesposobnost vojske SSSR-a. Unatoč pobjedi u „Zimskom ratu“, Finska mora potpisati sporazum kojim se u korist SSSR-a odriče dijela svoga državnog teritorija.

Staljin čeka da Hitler porazi i uništi „imperijalizam“ u zapadnoj Europi te da se poslije toga obračuna s njim i uspostavi svoje „globalno socijalističko carstvo“ (tj. Svjetski savez sovjetskih socijalističkih republika), kojemu bi na čelu bio on – budući vladar svijeta. Sovjetski nad-ljudi (nova vrsta revolucionarnih nad-bića), trebali su biti temelj te svjetske socijalističke zajednice, a marksističko-lenjinistička teorija i praksa ideološkom platformom novoga društva. Staljin nije bio ništa manji bolesnik nego Hitler, a to što je jedan ubijao „u ime rase“, a drugi „u ime klase“, u krajnjoj konzekvenci ne pravi nikakvu bitnu i kvalitativnu razliku između njih, osim što Staljin na duši ima višestruko veći broj žrtava.

Stvarni razmjeri komunističkih zločina koje su Staljin, njegova vojska iNKVD počinili usporedo s Hitlerovim osvajanjima (na onim područjima Poljske na kojima je bila uspostavljena sovjetska okupacija) doznali su se tek desetljećima po svršetku rata.

Zločin u Katynskoj šumi(gdje su na okrutan način pobili 4.500 poljskih časnika), Sovjeti su pripisali Nijemcima i prava istina se nije znala sve do pada komunizma 90-ih godina.

Od jeseni 1939. do proljeća 1940. godine Sovjeti su pobili oko 22.000 poljskih časnika, policajaca, intelektualaca. Nakon pada Berlinskog zida (1989.) na vidjelo su izašli i neki dokumenti koji potvrđuju kako su se događali ovi zločini. Tako se u jednome od njih (datiran je s nadnevkom 5. ožujka 1940.) navodi kako su članoviPolitbiroa KPSS(Staljin, Molotov, Berija, Vorošilov, Kaganovič, Mikojan i Kalinin) potpisali zapovijed za pogubljenje svih„nacionalista i kontrarevolucionarnih aktivista“u područjima Poljske koja su okupirana. Tako je omogućeno, da se pored časnika, vojnika i pričuvnih vojnika ubije i oko 10.000 intelektualaca i policajaca. Smaknuća je izvršioNKVDizmeđu 3. travnja i 19. svibnja 1940. godine. U jednome pismu koje je ravnatelj KGB-a (politička policija, sljednica NKVD/GPU)Aleksandar Šeljepinuputio tadašnjem predsjedniku SSSR-aNikiti Hruščovuu ožujku 1959., spominje se broj od 21.857 poljskih žrtava u navedenom razdoblju (jesen 1939 – proljeće 1940.).

I danas se, usprkos svemu, općenito malo govori i o mnogim drugim masovnim zločinima komunista – primjerice, o uništavanju desetina tisuća Židova koji su u nastojanju spašavanja golih života iz Njemačke i drugih zemalja ugroženih Hitlerovim nacizmom, pa i iz dijela Poljske pod njemačko okupacijom, pohrlili prema SSSR-u. Umjesto spasa, nesretni ljudi našli su se na “ničijoj zemlji” (u prostoru između njemačkih i sovjetskih trupa na području okupirane Poljske), stiješnjeni između nacističke i komunističke vojske, koje su ih zajedničkim snagama uništavale. Većina preživjelih nesretnika ipak se vratila na njemačku stranu, uvjerena da je izabrala manje zlo, jer ne treba zaboraviti niti činjenicu da su Židovi iza sebe imali gorko iskustvo stoljetnih progona u Rusiji, pa je pored ostaloga svakako i to utjecalo na ovakvo opredjeljenje.

Gomilanje sovjetskih trupa na granici s Rumunjskom, do kojega dolazi ubrzo po priključenju Besarabije SSSR-u, njemačkom vođi nikako nije odgovaralo, jer ova je zemlja u to vrijeme bila glavni opskrbljivač njegovog ratnog stroja naftom. Kraj 1940. godine obilježen je zategnutošću između dva saveznika, upravo zbog stanja na Balkanu, ali zadržan je privid normalnih odnosa.

Hitler se ipak odlučuje prvi napasti najozbiljnijeg suparnika i u prosincu 1940. godine potpisuje plan napada na SSSR, pod kodnim nazivom Barbarossa. Nacističke glavešine pojavljuju se u Moskvi na Crvenom trgu uz Staljina na velikoj vojnoj paradi 1. svibnja 1941. godine, nepuna dva mjeseca prije invazije za koju su već izvršene pripreme.

Vjerujući svom savezniku i prijatelju Hitleru, Staljin ne vjeruje da će ga ovaj napasti i zanemaruje sve dojave, upozorenja i izvješća stranih službi, pa čak i svojih agenata, sve dok22. lipnja 1941. godinenije uslijedio siloviti udar Hitlerovih trupa na najširoj fronti koja je ikad otvorena.

Veliki vođa SSSR-a narod i vojsku prepušta stihiji, i naciji se obraća tek 03. srpnja 1941. godine. Danima nije vjerovao da je u pitanju stvarni napad, tvrdeći u razgovorima s najbližim suradnicima da je riječ o običnim“provokacijama”. Realnost oružanog sukoba s dojučerašnjim saveznikom prihvatio je tek onda kad više nije imao kud, nalažući svojim podčinjenim partijama (članicama Kominterne), otpor Hitleru svim sredstvima i vezivanje njemačkih snaga za Balkan i istočnu Europu.

Komunistički diktator i monstruozni zločinac (s Mao Ze Dongom najveći kojega je ljudska civilizacija zapamtila) Josif Visarionovič Staljin, koji je već u godinama prije Drugoga svjetskog rata uzrokovao smrt desetaka milijuna vlastitih građana, silom prilika (i sasvim slučajno), zahvaljujući svome vjerolomnom savezniku, postaje ‘antifašist’ i jedan od budućih‘heroja’i ‘osloboditelja’ Europe. Patološki sovjetski zlikovac na različite je načine pobio ili umorio glađu 66 milijuna ljudi, a slično je postupao i u ratu gdje mu je sirotinja služila kao topovsko meso, a on pobirao zasluge i slavu.

Ono, međutim, što je počinio u SSSR-u (pogotovu 30-ih godina), nadilazi i najveće nacističke i fašističke zločine zajedno.

Komunističko-nacistički sporazumi iz 1939. godine formalno su bili na snazi punih 50 godina, Oni su, naime, poništeni tek u vrijeme kad je SSSR-om upravljao Mihail Gorbačov, jer sve do tada sovjetske su vlasti negirale njihovo postojanje!

Temelji današnje Europe počivaju na spoznaji o štetnosti svih totalitarističkih i autoritarnih ideologija i režima i u tom smislu Vijeće Europe i Europska unija donijeli su više dokumenata (Rezolucija Vijeća Europe br. 1481 iz 2006. kojom se snažno osuđuju zločini komunističkih režima, Praška deklaracija od 3. lipnja 2008.godine i Rezolucija Europskog parlamenta od 23. rujna iste godine, a u tom smislu svoju je Deklaraciju 2006. godine donio i Hrvatski sabor.

Komunistička partija Jugoslavije bila je samo jedna od filijala zločinačke Staljinove KPSS i njezin totalitaristički i zločinački karakter nije upitan. Unatoč tomu, naši „antifašisti“, neokomunisti i pseudoliberali kojima je kriptostaljinizam temeljna i najprepoznatljivija crta, taj zločinački sustav brane iz petnih žila, pokušavajući ušutkati svaki glas istine.

I tu ne vrijede nikakve europske konvencije, rezolucije i deklaracije, pa ni one koje donosi parlament ove zemlje kao vrhovno zakonodavno i predstavničko tijelo građana!?

Tko može objasniti i opravdati ovaj paradoks?

Zlatko Pinter