Milan Čačić, otac prvog dopredsjednika Milanovićeve vlade, početkom sedamdesetih godina bio je tajnik Izvršnog vijeća Socijalističke Republike Hrvatske. Međutim, za razliku od svog tadašnjeg šefa Dragutin Haramija, koji je smijenjen u poznatim partijskim čistkama, karijera starijeg Čačića  je, kao i karijera oca aktualnog predsjednika Ive Josipovića, nakon Brozovog puča u Karađorđevu,  naglo krenula uzlaznom putanjom.

Mostarsko partizansko groblje, kako se čini, moglo bi u skoroj budućnosti biti raskrinkano kao još jedna u nizu prijevara izvedenih u režiji KPJ i podređenih joj represivnih tijela.

Primjer Mladena Ćavara, novoizabrani doministar sigurnosti BiH, nekadašnjeg akademca JNA, koji je nakon udaljavanja s Vojne akademije JNA, u siječnju 1993., ostao živjeti i studirati u Srbiji još pet godina, najbolji je pokazatelj kakve "hrvatske kadrove" u vlast instalira Zlatko Lagumdžija.

"Tayyip Erdogan ne pripada samo Turcima, on je naš zajednički lider. Barem jedna milijarda ljudi, a među njima i dva milijuna Bošnjaka, želi brz oporavak Tayyipu Erdoganu", rekao je bošnjački član Predsjedništva BiH, Bakir Izetbegović, novinarima tijekom posjete Turskoj, čime je doslovce šokirao najveći dio bh javnosti.

Sve se, dakako, dogodilo upravo tako na pregovorima koji su pod kraj mjeseca veljače 1994. počeli u Washingtonu.[1] Dokumenti doneseni na tim pregovorima rezultat su primjene strategije "mrkve i batine". Kresali su se glavni potporni stupovi Tuđmanove politike u BiH, a obećavalo mu se ono što je već tada bilo vidljivo da je nerealno.

Hrvatsku su poslije 15. siječnja 1992. priznale mnoge zemlje kao suverenu državu, uključujući i Europsku zajednicu. Da bi priznala suverenost BiH, međunarodna zajednica, predstavljena Badinterovom komisijom, zahtijevala je provedbu referenduma i dogovor o načelima o ustavnom uređenju BiH.[1] Referendum je bio održan koncem veljače 1992.,[2] koji su Srbi bojkotirali, a Tuđman je potaknuo Hrvate u BiH da iziđu na referendum i da ga podrže. Na referendumu je 2/3[3] onih koji su izišli na njega glasovalo za nezavisnost BiH, što znači da su Hrvati mahom glasovali za nezavisnost te da su upravo njihovi glasovi bili odlučujući.

Autor na temelju objavljenih stenograma razgovora u Tuđmanovu kabinetu, drugih dokumenata te uspomena sudionika događaja predstavlja bitne elemente njegovih geopolitičkih razmišljanja s fokusom na Bosnu i Hercegovinu.

Primjer Brune Vuletića, nekadašnjeg šefa kabineta Josipa Broza Tita i višegodišnjeg vojvode sinjskih alkara, koji je koncem II. svjetskog rata obnašao dužnost zapovjednika II. dalmatinske proleterske brigade zoran je pokazatelj koje su reference bile potrebne za uspon u tadašnjim komunističkim  strukturama.

Dostupna partizanska dokumentacija, uključujući i dokumentaciju KNOJ-a, OZNE, KPJ te svjedočenja izravnih sudionika tih događaja, kazuju da je partizanski Vrhovni štab i vodstvo KPJ na čelu s Josipom Brozom Titom koncem siječnja 1945. ostalo zatečeno prodorom njemačko-hrvatskih snaga prema Metkoviću i Vrgorcu, kao i ukupnim vojno-političkim učincima operacije »Bura«.