Sretni hrvatski televizijski podanici Velikog brata, koji se kod nas javlja u obličju Televizije RTL, imaju za sobom pet domaćih izdanja. Ove godine uživaju u šestom, sasvim izuzetnom: potpuno jugoslavenskom – minus Slovenija i Kosovo!

Da bi stvar bila potpuno u skladu i s proglašenim natjecanjem za “regionalnog lidera“, kuća Velikog brata smještena je na beogradski Košutnjak. Da se ne pomisli kako se ishod utakmice već ne zna.

? Nevidljivi Veliki brat ove je godine bio čvrsto nakanio – i to konačno postigao (?) – da jedan “neodoljivi“ srbijanski pastuh povali neku hrvatsku, starinski rečeno, “kurbetinicu“. Zapravo, dvojbeno je što se doista dogodilo pred zblenutim milijunima (?) gledatelja pet komercijalnih televizija iz nekadašnjih “bratskih republika“ – danas ponosnih država u čekaonici pred EU-ropskim rajskim vratima – ali nekakvog (kakvog-takvog) drpanja ispod plahta jamačno je bilo

? Lijekova današnjem big-brotherovskom stanju medija u Hrvatskoj ipak ima, ali o jednom od njih smo zasad jasno i jednoznačno čuli samo u IX poglavlju programa stranke “Jedino Hrvatska“. On u cjelini glasi:

“Radi slobode mišljenja i prava na javno iznošenje toga mišljenja, osobito radi mogućnosti upozoravanja na interese hrvatske države, treba dokinuti kolonijalno stanje u  medijima. Strani državljani i strana poduzeća ne mogu biti vlasnici medija u Hrvatskoj“.

Jedan je američki novinar televizijsku “stvarnosnu predstavu“ “Veliki brat“ (ili na engleskom: reality show “Big Brother“) sažeto opisao ovim riječima: “Štakori u kavezu bezobzirno žderu jedni druge, kako bi se pobjednik domogao masnog komada sira“.

Priči manjka samo glas bezimenog Velikog brata, koji “štakorima“ određuje pravila života u kavezu, pa da odmah razvidnom postane cinična, podrivačka i doista globalna metafora, koja joj je u temelju.

“Velikog brata“ izmislio je još 1949. godine George Orwell u svom slavnom “distopijskom“ romanu “1984.“, kao diktatorski lik, koji svoje podanike uhodi putem televizijskog zaslona, uvijek uz slavnu uzrečicu “Veliki brat vas gleda“.

Njegovu televizijsku inačicu pak stvorio je 56-godišnji nizozemski medijski bogataš Johannes “John“ Hendrikus Hubert de Mol, kojeg je magazin Forbes 2005. godine proglasio jednim od 500 najbogatijih ljudi na svijetu. Učinio je to za svoju produkcijusku kompaniju John de Mol Produkties u vremenu od 1997. do 1999. godine.

Nadzirana zbrka

Sretni hrvatski televizijski podanici Velikog brata, koji se kod nas javlja u obličju Televizije RTL, imaju za sobom pet domaćih izdanja. Ove godine uživaju u šestom, sasvim izuzetnom: potpuno jugoslavenskom – minus Slovenija i Kosovo!

Druga osobitost ovoga izdanja: nevidljivi Veliki brat ove je godine, vidjelo se jasno, bio čvrsto nakanio – i to konačno postigao (?) – da jedan “neodoljivi“ srbijanski pastuh povali neku hrvatsku, starinski rečeno, “kurbetinicu“.

Zapravo, dvojbeno je što se doista dogodilo pred zblenutim milijunima (?) gledatelja pet komercijalnih televizija iz nekadašnjih “bratskih republika“ – danas ponosnih država u čekaonici pred EU-ropskim rajskim vratima – ali nekakvog (kakvog-takvog) drpanja ispod plahta jamačno je bilo.

Treba li napominjati da je ovom javnom jugo-kopuliranju bitno doprinjeo Veliki brat? On je, za razliku od prethodnih izdanja, kad su njegovi štakori ili, bolje, zamorci bili smješteni u odvojene muške i ženske prostorije, sve sudionike ove orwllovske priredbe smjestio na jedan krevet i, čini se, pustio hormone da obave predviđeni medijski partijski zadatak.

Potom je uslijedila uobičajena “usmjerena spontanost“ ili, kako bi rekao admiral Domazet Lošo, “kontrolirani kaos“ (nadzirana zbrka).

“Hrvatski“ mediji u vlasništvu njemačkih (britanskih, američko-židovskih) stranih zavojevača ciljani RTL-ov učinak umnožili su širenjem na sve dostupne medije.

Naslovi u njima glasili su: “Marijana i Nemeš 'zaigrali' se ispod plahta“, “Krim-dosje Big Brothera“, “Marijana Čvrljak: otac je se odriče, je li na pomolu rastava?“, “Bila je žena mog života, a sada ne želim čuti za nju“...

Na novinskim portalima publika u svih šesnaest psuje “kurbetinu“, suosjeća s “mužem rogonjom“, čak se čuje kako je “osramoćen Šibenik“ (tu je, naime, posljednja adresa spomenute vile Hrvatice). Javljaju se i neizbježni političari, koji, kao i obično, “dijagnosticiraju stanje“.

Domaći mediji u stranom vlasništvu – a takvi su uglavnom svi najmoćniji – najprije su, dakle, “Velikog brata“ pretvorili u središnje državno pitanje, važnije i od uznapredovalog gospodarskog i društvenog rasula.

Potom su, u najboljoj tradiciji dvoličnog medijskog žutog terorizma, riječ dali psihijatrima i srodnim strukama.

“Alkohol, seks i puno agresije“, “Golotinja i podlost – to nudi Big Brother“ – ovako se redaju naslovi, dok se u zaključcima gromko uzvikuje:  “Je li ovo primjer neoliberalizma koji nam se nudi u budućnosti ?! Tužno nam se piše ako ovako nastavimo“.

Neki britanski marksisti napisali su za televizijskog “Velikog brata“ da je ta emisija “varljivo složena“, što je prilično točan opis ove kolektivne nastranosti. Veliki brat sve priprema i nadzire, sudionici masovno pristaju prodati svoju slobodu i intimu, gledateljstvo, koje sve to netremice slijedi... Ljudi se zgražaju – ili, točnije, neki se zgražaju, ali neki baš i ne.

Neki pak – kao nizozemski bogataš, koji je grudu zakotrljao i potom je ona obišla pola svijeta – lagodno zbrajaju utržak.

Medijski klonovi

Da se odmah razumijemo: javno iskazivanje nastranosti i očito ciljano navikavanje na nju je prvorazredni društveno-podrivački posao. Ipak, nema velikog smisla trošiti snagu na zgražanje nad učinkom globalizatorskih marioneta, bili oni “istaknuti“ pisci i novinari (Jergović, Dežulović, Butković...) ili pak bezimeni big-brotherovski protuhe i kruhoborci.

Netko sotonski duhovit u ovo jugo-izdanje “Velikog brata“ ubacio je i nekoliko pravih pravcatih patuljaka! U umjetničkim filmovima, kakav je, recimo, Schloendorfov “Limeni bubanj“, oni se koriste kao svojevrstan nadrealni motiv, ali internet vrvi tekstovima koji osuđuju filmsko-televizijsku zloporabu patuljaka. Ovdje su oni izraz istinski bolesne mašte televizijskih “stvaratelja“ s beogradskog Košutnjaka i više nego prikladan znak njihova duhovnog sklopa.

Mnogo je, dakle, bolje odmah s prve razine, upravljanih lutaka, prijeći na drugu: onih koji njima upravljaju – najprije neposredno, a potom i na kraju lanca. U ovom slučaju to znači usredotočiti se na samu Televiziju RTL, koja Hrvatima, evo, već šestu godinu prodaje istu vrstu zloćudnog audiovizualnog bofla.

Bijesni protuglobalisti na mrežnim forumima obično pišu kako je RTL jedna od “masonskih, židovskih, bilderberških itd. televizija“ u Hrvatskoj, ali čini se da u ovoj državi manjka pravih medijsko-kulturoloških uvida u ove moćne društvene ustanove.

Zna se malo toga, osim da je Račanova vlast dala strancima RTL tako što je uništila Treći program Hrvatske televizije, a nedavno se RTL udvojio – i to tako što su Jadranka Kosor i ministar kulture Božo Biškupić oteli HTV-u sto milijuna kuna i dali ih RTL-u  i Novoj TV, za njihove “klonove“ RTL 2 i Doma TV.

I to je uobičajena stvar: o onima koji imaju stvarnu moć u društvu u pravilu se piše vrlo malo. Što, recimo, znate o glavnom uredniku RTL-a Ivanu Lovrečeku ? Malo i ništa.

Tko im je voditelj i urednik? Igor Bobić. U šturom životopisu na RTL-ovim službenim mrežnim stranicama saznajemo ipak neke zanimljive činjenice: riječ je o 35-godišnjem provincijalcu iz Mesićeve (!) Orahovice, koji je u Zagrebu dosanjao svoj medijski “hrvatski san“. Posebno je zanimljiva činjenica da je “Igor završio brojne stručne seminare u organizaciji Hrvatskog novinarskog društva, BBC-ja te brojnih nevladinih organizacija“. Pravi  komandos za specijalne medijske zadatke Velikog brata!

Rječita je i slika cijele redakcije: svi su iz dobne skupine 30 do 35 godina, svi tip-top skockani na istoj plavoj podlozi, poredani kao klonovi. Možda su već preparirani na Filozofskom ili Fakultetu političkih znanosti, ali bez traga studentske razbarušenosti, već s izgledom mladih američkih poslovnih ljudi, tzv. “yuppija“.

Iz iskustva većine hrvatskih medija lako je uočiti da takvi ne postavljaju pitanja, ne opterećuju se pamćenjem i klasičnom kulturom. Uostalom, može li se očekivati od takvih da kažu “odbijam sudjelovati u gnjusobama kakva je 'Veliki brat'“ ?

To je potpuno nerealno – pa, završit će na Zavodu za zapošljavanje! Za nadati se je da se barem dio Večernjakovih novinara, koji su u štrajku, i onih koji ih podupiru, ne buni samo zbog smanjenih plaća, već i zbog gnjusoba koje ih domaći poslovođe stranih medijskih gazda tjeraju da rade, tj. pišu.

Doli zavojevači!

Svaka dijagnoza mora završiti lijekom. Jedan bi bio mogućnost izbora između RTL-ovskog smeća i televizije, koja bi izražavala dosegnutu razinu hrvatske i kršćanske uljudbe, ali o tome se samo besplodno priča.

Drugi je građanska akcija. Vidjeli smo da su zagrebački prosvjednici, s različitim i uglavnom nepoznatim motivima, dolazili pred nacionalnu dalekovidnicu,  koja je sorosevska, još od prije gotovo dva desetljeća, od vremena medijski-janjičarskog Foruma 21. Ali, znakovito je da nismo čuli kako su prošetali i do RTL-a i Nove TV, koje, nakon udvajanja, drže dvije trećine medijsko-televizijskog prostora s nacionalnom koncesijom.

Za treći i najtemeljitiji lijek čuli smo, jasno i jednoznačno, zasad samo u IX poglavlju programa stranke “Jedino Hrvatska“. On u cjelini glasi:

“Radi slobode mišljenja i prava na javno iznošenje toga mišljenja, osobito radi mogućnosti upozoravanja na interese hrvatske države, treba dokinuti kolonijalno stanje u  medijima. Strani državljani i strana poduzeća ne mogu biti vlasnici medija u Hrvatskoj“.

Zvuči kao čista fantastika, ali ne odustajmo unaprijed! Iako je, kažu, nastupio “kraj povijesti“, liberalni globalizam pruža neograničene mogućnosti.  Uostalom, tko je donedavno mogao misliti da bi vam televizija, koja svakodnevno dolazi u vašu obitelj, među supružnike, djecu, babe i djedove, mogla servirati “parenje uživo“ – i to još u interesu bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti – pa se to ipak dogodilo!

Stoga, ništa nije nemoguće, pa ni to da Hrvatska jednom ipak dobije i svoje medije. Dok se to ne dogodi, a radi održavanja vjere u medijsku bolju budućnost uzviknimo: doli RTL i strani – medijski i svi ostali – zavojevači!

Domagoj Barić / Izravno.com