Nije u mojoj naravi čitati kada govorim bilo gdje, no tko se je opekao puše i na sladoled, odlučio sam čitati s nadom da se neće manipulirati onim što ću izreći i s uvjerenjem da ne ću morati čuvati svoju čast sudskim prijavama. No bude  li pokvarenih manipuliranja tražit ćemo zaštitu svojih prava pa taman 4 i više godina, kako se upravo sada vodi proces protiv jedne novinarske perjanice iz društva 'šestokrake' u tzv. SD.

Jedan događaj prije dva dana se zbio na splitskom Jelačića placu, Narodnom trgu, famoznoj pjaci. Šareno društvo znanih, a i neznanih me pitaju: 'A ha, hoćete li gledati Aleksandra Rankovića u nedjelju 5. 6?' 'Izgleda mi da ste vi pod gasom. Znate li vi od kada nema Aleksandra Rankovića? Osim toga ja ne pratim redovito TV emisije pa mi kažite kada je ta emisija?' 'U 2 sata!' 'Pa to je Aleksandar Stanković.''Je po Vama, ali u društvu vašeg prijatelja i kolege dr don Ivana Grubišića.' Oni su ostali pri svome, a ja pri svome.

Kada su se odvijale prve emisije 'Nedjeljom u 2' sve sam ih pomno pratio do 8 broja, a onda nikada ne  pratim ni jednu, osim kada se zabunim, a lijen sam mijenjati program. Razlog? Kada pomni gledatelj  nakon trećeg pitanja voditelja znade zaključiti kako i u kom smjeru, bolje reći u kojim krivinama, će se odvijati susret, nema smisla gubiti vrijeme. Ipak me zanima koji je ključ izabrao voditelj i to baš na dan pohoda pape Hrvatskoj, a  protiv čega je javno govorio njegov izabranik u svojim nastupima. Sliči mi to kao kad bi na dan pobjede nad Dinamom i osvajanja titule prvaka splitskog Hajduka doveli u studio  g. Zdravka Mamića da 'objektivno' govori.

U mjesecu rujnu 1951. , kao 10 i pol godišnji dječak susreo sam se prvi put s Ivanom Grubišićem u dvorištu splitskog sjemeništa. Tadašnji sjemenišni odgoj nije dopuštao da se druže različita godišta. Više smo se družili na zagrebačkoj bogosloviji gdje smo nastavili školovanje nakon što su splitski komunisti zatvorili sjemenište. Bio je primjer uporna i marljiva studenta, koji se je bavio i sviranjem orgulja, ponavljajući na desetke puta dionicu sviranja, ako je  nije potpuno svladao. On  je četiri godine prije mene osvojio godišnju nagradu teološkog fakulteta u Zagrebu. Postavši svećenicima često smo se sastajali, izmjenjivali mišljenja; u Splitu sam  najdulje od svih svećenika dolazio na njegove tribine, unatoč čestim nekritičkim mislima i upozorenjima dobronamjernih. I išao bih i dalje da nije voda prelila čašu. Ukratko – nakon 60 godišnjeg poznanstva i 35 godišnjeg prijateljstva nisam mogao sam protiv struje. Morao sam sebe uvjeriti u ono što su mi svi objektivni i dobronamjerni savjetovali. Na moju veliku žalost kolega je ispunjen tolikim ego-tripom, da mu ravna u Hrvatskoj nema. Uostalom dovoljno je poslušati njegova dobro tempirana i najčešće odglumljena predavanja u kojima se služi samo prvim licem jednine dok govori u prilog sebi, a kada napada sve osim sebe, jer on je ipak mjera svemu, dobro dođu i druga zamjenična lica. Ako poslije njega nastupa drugi predavač on ga ne sluša, nego preslušava svoje snimljeno predavanje.

1.      Mislim da bi bilo najbolje pročitati veličanstvenu kolumnu Ivice Šole, objavljene u 'Glasu Slavonije', 18.5.2011. da osobe koje traže istinu, a ne vješte manipulatore, napokon shvate da nema napretka ni u Crkvi ni u državi dok ju vode  izvježbani glumci, a ne vršitelji onog što govore, jer ono što traže od drugih nikada sami ne rade, pa da prestanu utopije. Time bi se uštedjelo na vremenu. Ovako bi trebale najmanje dvije emisije ne samo nedjeljom nego čitav tjedan u 2 da se pokaže pravo lice dra socijalističke sociologije Ivana Grubišića. Za sve što iznosim imam 100% dokaze, ali on će vješto manipulirati svojim tzv. objektivnim, a u stvari  hladetina govorom, umjetno se smijući sebi u brk, znajući dobro da nikada neslobodna hrvatska televizija neće postupiti kako se postupa u demokratskim zemljama, ako takvih zemalja više i ima. Uz govornika se dovode i druge osobe, nužno drugačije opcije, pa kome obojci kome opanci. Idem s dokazom kojeg ne može pobiti. Molim vas snimite i pročitajte.

On dakle, jednom od 'glasovite' novinarske šestokrake iz tzv. SD, kojima je zajednička krvna slika – mržnja do bjesnila na Crkvu i usput prijezir na hrvatski narod, kojeg se ne stide  materijalno isisavati i tako sebe osiguravaju, jednom dakle Borisu Dežuloviću daje, prema crkvenim zakonima, koje je ovdje do kraja zgazio, dopuštenje da može kumovati. Kome? Navodim Borisa: 'Ja sam napustio svoju ženu i sada sam s…majkom svog (nesuđenog) kumčeta.' Radi poznavatelja domaćih prilika – veliki ljubavnik lady Chaterlay je sada, kao znak izmirenja s našim agresorima uzeo jednu iz nekad glavnog grada pokojne Jugoslavije, koja u subotnjim izdanjima SD piše srpski! Nedavno taj isti iz šestokrakina ambijenta predlaže neki dan da bi bilo dobro ne trošiti toliko za papin dolazak, nego dati njegovom prijatelju Ivanu Grubišiću, da održi govor, jer bi se uštedjelo mnogo, a njegov predloženik bi bolje govorio.  I nije ga dr. Grubišić upozorio na tu bijedu filozofije ili filozofiju bijede. Kako bi trebalo postupiti s ravnateljem zavoda kad bi dao potvrdu jednom seoskom ranaru da može biti šef odjela u bolnici?

2. Naslušali smo se dubokoumnih, meditativnih žalopojki Aleksandrova gosta protiv bogatstva crkve i potrebi davanja ljudima u oskudici. Da bi to pokazao vlastitim primjerom crkvenih primanja se nije odrekao, a u vrijeme najvećih oskudica zbog srpsko-crnogorske agresije i poslije, on, bez grižnje savjesti,  uz sva ostala, većinom društvena honoriranja, zapošljava se u ,Ivi Pilaru' i prima plaću i onda kad u njega nije ulazio. On tada prima preko 5 000 kuna, kada je prosječna plaća u Hrvatskoj bila oko 2000. Pri tome je onima koji mogu dolaziti do tih podataka utjerao strah u kosti da ne bi o tome pričali. Ja nisam pričao, samo sam gledao popis plaća.

3. On ne trepne okom kada se tuži da je zapostavljen u sredstvima priopćavanja posebno na tv. Ima li ijedan svećenik na ovom prostoru kojemu   je omogućeno deset posto don Ivanova provirivanja na ekran i to bilo u koje vrijeme, a naš Ivan svaki tjedan na lokalnoj splitskoj stanici nastupa barem dvaput (reprize), a na državnoj nitko mu nije ni blizu. U emisiji 'Cenzura' s voditeljem Eugenom Jakovčićem je nastupao barem 12 puta. Koji put i s mogućnošću postavljanja izravnih pitanja, koje je pročišćavao  sveprisutni  Jakovčić, koji umjesto da pusti gosta odgovoriti i na neželjena pitanja, znao je sam odgovarati: 'Don Ivane, ovo nije za vaš nivo.' Kad je nastupao u teška ratna vremena nisam ni zapazio ono što zapazi bistro oko jedne gospođe: 'Jeste li gledali kako je vaš kolega obučen?' 'Nisam'. 'Ja sam ga pratila u zadnjih 6 nastupa na televiziji. Svaki put novo odijelo.' Moram priznati da to nisam kontrolirao. Nemam žensko oko.

4. Što reći na ovo – sve novine u hrvatskoj, slijedeći korifeje šestokrake iz SD su se raspisale o novom gestu velikog maga Ivana Grubišića. Odlučio je više ne ići u blagoslov obitelji, jer ima dojam kada ljudi otvaraju svećeniku kuću kako ga gledaju kao skupljača novaca, a oni ne mogu spojiti kraj s krajem. Površni čitatelj, a posebno Grubišićevi epigoni su mahali tim tekstom, a da nisu ni uvidjeli, kada bi to bila istina onda je njihov ljubimac jako glup, jer tek nakon cca 40 godina svećeništva vidi što ljudi misle kada dolazi blagoslivljati kuću. Koliki su prije njega s poštenim namjerama prestali uzimati novac, a nastavili su blagoslivljati. Istina je pak slijedeća. Dok je bio stari sustav samofinanciranja u crkvenim zajednicama župniku je išao sav novac kojeg su mu poklonili vjernici u prigodi takvih susreta. Sada pak je određeno da 10% primljenih darova ide župniku, a ostalo u zajedničku kasu odakle se daje siromašnijim i malim župama. Kolega Grubišić je uvijek imao veoma dobro stojeće župe poput sadašnje župe sv. Petra u kojoj je preko 30 godina. U ona vremena ondašnjeg financiranja nikada nije preskočio nijednu od preko 2000 obitelji koje je blagoslivljao. Dovodio je i 'pomoćnu radnu snagu' koja je na večer morala istresti sav novac pred njim, a on se nije zaletio velikom darežljivošću. Radi sigurnosti najbogatije četvrti svoje župe je on osobno blagoslivljao pri tome se ne baš rijetko znao zaletjeti i na tuđi teren. Pastoralni žar. Zašto se ne drži onoga što smo mi mladi svećenici s njime koncem šezdesetih godina prošlog stoljeća zaključili. Trebalo bi naime  što češće mijenjati svećenike po župama da se ne zapuste a i da ne zapuste pastoral župe. Normalna služba bi trajala 8, najviše 10 g, a u skroz iznimnom slučaju bi bila 12. Nakon te ga godine mora biskup premjestiti.

5. Ima li emisije o politici i službenicima crkve, a da don Ivan ne dijeli lekcije eks cathedra da se svećenici i crkveni službenici ne smije baviti politikom, jasno osim on, jer on je i dr. sociologije, ali socijalističke, u kojoj se -  poput nekih njegovih uradaka – najprije pišu zaključci, a onda traže dokazi. (Tako npr. istražuje posjet misi u Splitu pred 15-ak godina. U sv. Duje je naveo manje od 700, a bilo je samo na podnevnoj misi don Ivana Cvitanovića 1172. Nije opovrgao niti popravio taj promašaj unatoč mojem upozorenju.  Kao takav sada želi progurati – prema njegovim riječima – nepolitički 'Savez za građansku i etičku Hrvatsku', koja nije politička stranka?! Par tjedana kasnije izjavi da će prema okolnostima s tim savezom izići na izbore. Vjerujem da će se služiti njegovim uobičajenim sloganom: 'Otvorimo sva vrata, posebno politička, mladima!' Treba ga razumjeti, jer njemu je tek 75 godina, a ne miče se sa slatkih političkih jasala.  On pokazuje i put mladima. Pri tom im nudi neke grubišićevske svećeničke parole: 'dolje, bando, lopovska; dolje idioti!' Pri tome se ne libi pozvati ih i na malo konkretnije parole –poput one – prsa u prsa. Da sam ja to pomislio, a kamo li izrekao, najprije bi graknula šestokraka, onda papagajski prepisivali svi  vrli , osim rijetkih poput Ivice Šole, kolumnisti. Nije li čudno da se nitko još od njih nije javio da ga upozori na malo neukusni  jezik. Posebno  mi je čudno što se ne javljaju dobro poznata pera psihologinja, od kojih je jedna svaki dan pod ideološkim kišobranom don Ivanovim. Unatoč takvim njihovim potezima nikada ne preskočim pročitati njihove članke i knjige, ali mi ostaje trpki ukus na jednu od njih kojoj sam pred više godina postavio pitanje da mi odgovori koje je članke napisala prije 1990. g. u prilog slobode vjere i protiv progona vjernika? Do sada je sve bilo uzaludno čekanje. U takvom društvu voli plivati don Ivan.

6. Mediji su posebna pošast. U Splitu svatko znade da postoji Teološki fakultet s 14 katedri. Zaposlenici su svi s visokim znanstvenim titulama iz različitih grana teologije. Dr Grubišić je dr socijalističke sociologije. Kad god se obrađuje teološko pitanje jedino se njega zove, a što pokazuje koliki je domet i njegov i njegovih epigona, posebno šestokrake. Pitajte ga kako je postupio sa svojim prethodnikom i njegovom sestrom?  Sudski ih izbacio iz 'kućice' s tri kata. Osim teoloških razglabanja za koja doista nema odgovarajuću kompetenciju, a za što nije kriv, jer je završio teologiju prije II. Vatikanskog koncila znade se  upravo 'petljati' u stvari koje ga ne idu. Tko ga tjera govoriti o djeci svećeničkoj, posebno fratarskoj. Kada se o tome već odluči govoriti mora voditi računa da mu tko iz publike ne dovikne: 'A gdje su tvoja?' U takve se stvari nikada nisam petljao, jer narod voli tražiti prljavštine kod drugih, pa i nepostojeće samo da bi prekrio svoje.

Ovo je samo uvod. Ljubiteljima istine ma ne znam koliko koštala doći će dobro da ispitaju svoje stavove, a bijednim epigonima koji nemaju svog ja, a dobro dođu svakoj vlasti pjenit će se usta. No meni preostaje ono što je davno izrečeno, a moj jedini vođa ostvario na drvetu Križa, Židov iz Nazareta Isus Krist: Amicus Plato, sed magis amica veritas! I jedino nas ona može svojim križem osloboditi.

Danas na svjetski dan protiv pušenja nitko tko se bori protiv toga zla ne  može biti omiljen kod pušača, posebno pušačica, jer je jedina istina da je pušenje preveliko zlo.

Prof.dr.sc. don Josip Čorić