Uhićen je Ratko Mladić. Čitatelji Jutarnjeg lista su podijeljeni. Barem sudeći po komentarima. Međutim stav uredništva i novinara je jasan, oni uhićenje pozdravljaju. Doduše, taj stav je i donekle ambivalentan, slično kao i nekadašnji stav Sanaderove ekipe prema Gotovini. Vijest o Mladićevu uhićenju navodno je prvi objavio Gordan Malić. Vrtjela se na BBC-u vijest Jutarnjeg da je uhvaćen Mladić. Postoje razne verzije o tome kako je Jutarnji došao do ekskluzivne vijesti. Jedni, ciljajući na svojedobno Pukanićevo označavanje Malića kao britanskog špijuna, vele da je Malić ''insajder'' pa je logično da je prvi znao za uhićenje; drugi misle da je vijest procurila iz hrvatskih obavještajnih krugova, to jest da su naši obavještajci došli do nje prisluškujući razgovor srpskog državnog odvjetnika koji je u tom trenutku bio u Hrvatskoj; treći da je medijima vijest plasirao glasnogovornik Uskoka Vuk Đuričić, koji inače rado s novinarima dijeli tajne ustanove za koju radi, sjetimo se samo prošlih predsjedničkih izbora; četvrti pak tvrde da uopće Malić i Jutarnji nisu prvi objavili vijest, nego su to učinili Jelinić i Business.hr, a Jutarnji se proslavio jer je njihovu vijest prenio BBC. Kad Englezi nešto amenuju, onda je to to. A Malić zna s Englezima ili oni znaju s njim, što se svodi na isto. U oči upada činjenica da je svojedobno vijest o uhićenju Ante Gotovine službeno objavila Carla del Ponte u Beogradu, a sada je vijest o uhićenju Ratka Mladića objavio srpski predsjednik Tadić. Ipak je u redu da se ''kurvinim sinovima'' ostavi malo više dostojanstva nego ''podmuklim kurvinim sinovima''. Bilo kako bilo, regionski ''Carlini sinovi'' definitivno su preuzeli konce u svoje ruke.

No, vratimo se Jutarnjem. Rekoh da se u njihovom slavljenju Mladićeva uhićenja ipak osjeti određena ambivalentnost. Ima tako jedan njihov novinar splitske provenijencije, zapravo su dvojica, ali uvijek ih miješam, zove se Predrag Lucić ili Boris Dežulović, i taj Ludež, možda je najbolje da ga tako zovem, piše ovako, uspoređujući hrvatsku i srpsku policiju: ''Njihovi srpski kolege žive opasno i bave se ozbiljnim poslom, onako u crnom kao nindže krstare Srbijom s otkočenim škorpionima i vizirima s noćnom optikom, nečujno ulaze u sela i upadaju u kuće, o akciji hvatanja Ratka Mladića pisat će se knjige i snimati filmovi, CNN, BBC, Al-Jazeera i sve svjetske televizije prekinule su redovni program da jave o njihovoj akciji, a naša dva nesretnika dotle u punoj opremi, s tamnim naočalama na nosu, love po Rivi peruanske flautaše bez radne dozvole i češke turistkinje bez hlača.'' Čitajući ove bedastoće, čovjek se mora zapitati je li taj Ludež budala? Srpsko uhićenje ''izlapelog starčića'' Komadića, dogovoreno sa zapadnim saveznicima, nesumnjivo je vješt vanjskopolitički potez aktualne srpske garniture na vlasti, ali nema blage veze s nekakvom romantičnom policijskom akcijom. Ne, nije Ludež blesav, on je samo beskrajno zaljubljen u mitsku figuru srpskog vojnika i žandara, simbole jugoslavenske nacionalističke ideje, a u ljubavi je, kako kaže vijetnamska poslovica, trinaest paran broj. Svojedobno je tako Slavenka Drakulić, pokušavajući pisati o Mladiću zločincu, u njemu prepoznala očinsku figuru. Tešku, strogu, traumatičnu i nedokučivu, ali ipak nezamjenjivu. Koliko god projekcije nacionalno osviještenih Jugoslavena bile nerealne, pa i groteskno smiješne, jedno ipak možemo naučiti od njih – možemo naučiti kako se poštuju svoji vojnici! Ali Hrvati sporo uče, pa u bez problema pretpostavili napirlitanog purana Sanadera ratniku Gotovini.

Bilo kako bilo, Mladić je uhićen, ostaje još skladištar Hadžić. I, ne lezi vraže, već se javlja u hrvatskoj glas obrane neuhvatljivog skladištara. A tko bi drugi nego Josip Boljkovac! Po njemu je Hadžić bio duša od čovjeka i mirotvorac. S obzirom na konstelaciju snaga u Hrvatskoj i dubinu aktualne političke misli, nije isključeno da na kraju balade Hadžić dobije i neko odlikovanjce za svoj ''mirotvorni rad''. Kad ih je već Špegelj nakupio pun naramak, može i Hadžić barem jedno. Sram me priznati, ali gotovo da više vjerujem u kakvu-takvu mjeru i ukus onih u Haagu nego ovih u Zagrebu. Hadžić će valjda, unatoč Boljkovcu, ipak završiti tamo gdje mu je mjesto.

Damir Pešorda