Papa je bio i otišao. Nisu me, baš kao ni Mesića, zvali u HNK, za Trg bijah prestar – pa nisam išao ni na Hipodrom. Međutim, supruga i kći su išle. Zovu me kad je završilo da dođem autom po njih. Sparno zagrebačko popodne. Znojim se na semaforu, promatram jednog ''plastičara'' kako pretražuje obližnji kontejner u potrazi za bocama. Prene me signal pristiglog SMS-a. Pogledam tko piše, prijatelj iz Širokog: Blago Hrvatima s obje strane granice kad ih spašavaju dvojica marksista Slavko Kukić i Ivan Grubišić. Mislim, jest da im je sociologija slična, to jest kao znanost podjednako nebitna, ali ta dvojica baš i nemaju puno veze. Jedan je pop, drugi je od one vrste koja je popove u bivšem sustavu proganjala, premda…  obojica puno popuju. Opet, da sad njih dvojica gledaju spomenutog ''plastičara'' kako prti na bicikl svoju vrećicu s bocama i pedalira nekamo u nepoznato, vjerojatno bi složno zaključili: Jadni čovjek, za sve je kriv Franjo Tuđman! A nakon toga bi zadovoljno otišli na svoj nedjeljni ručak, s tom razlikom što bi don Ivan možda preferirao ribu, a drug Slavko janjetinu. Već sam na trećem semaforu, a SMS iz Širokog me već pomalo frustrira. Koliko god se trudio, ne uspijevam naći neku dovoljno čvrstu razdjelnicu između don Ivana i druga Slavka. Obojica nastupaju s etičkih visina, puni su brige za ''malog čovjeka'', draži im je ''građanin'' negoli Hrvat ili Srbin, kunu se u slobodu i demokraciju premda su im sumnjivi rezultati demokracije, tako je svojedobno don Ivan s Čovjekom Koji Je Poznavao Heisenberga ustrojavao neko ''vijeće etičnih i mudrih'' koje bi trebalo ispravljati promašaje demokratskih izbora, a drug Slavko se spremno prihvaća dužnosti u ime naroda kojemu navodno pripada iako ga taj narod nikada ni u ludilu ne bi izabrao. Ali ''pučina je stoka grdna'', čvrsto vjeruju ova dva humanista, treba je poučavati, privoditi pameti, pa i batinom.

Don Ivan je osnovao Savez za građansku i etičku Hrvatsku, još jednu u nizu njegovih unaprijed propalih inicijativa. Zalaže se za ono što misli da bi narod volio čuti: smanjenje broja saborskih zastupnika, revidiranje ugovora s Vatikanom, ukidanje dvostrukog prava glasa manjinama, etičnost, građanske vrijednosti itd. Uglavnom, besmislen popis želja ''dokonog'' dona, koji, da ne bi jariće krstio, brsti bedastoće. Ipak, ima ljudi kojima se Grubišićev populizam čini dopadljivim, koji razmišljaju kako je taj čovjek možda donkihotovski naivan, ali ipak hrabar i dobronamjeran jer kritizira Crkvu i vlast u istom paketu. Nažalost, nije tako! Dobro njemu ide i s Crkvom i s vlašću, bivši i aktualni predsjednik su ga uredno uzimali u neke svoje savjete i kitili odlikovanjima, a od Crkve već dugo uživa jednu od poželjnijih župa, dok mu ni javnih, dakle državnih, sinekura ne manjka. Uostalom, evo kako ga vidi jedan od boljih poznavatelja ''crkvenih'' tema među našim kolumnistima: ''Ta žrtva pokvarenih biskupa, feudalaca, kako ih od milja časti, i sam je sitni feudalac. Naime, kao "nepoćudni klerik" i "žrtva" već više desetljeća uživa kao župnik elitne gradske župe, župe sv. Roka u Splitu, i istovremeno pljuje po onima koji su mu takav status i komfor omogućili. Tu su ga godinama dvorile časne, kao pravom feudalcu prale mu gaće i čistile odaje, da bi ih, kao deklarirani borac za emancipaciju žena, oprao s oltara nakon što su dobile posao u školi ostavivši ga uskraćenim u njegovom muškom komforu i gotovanstvu.

Taj isti skromni pop prokazuje i bogatstvo Crkve, iako je sam pun ko brod. Prima(o) je istovremeno više plaća: kao župnik, na Institutu “Ivo Pilar”, gdje je bio šef (uz župničku službu!), i na fakultetu. I, naravno, predstavlja se javno kao žrtva svih spomenutih (Ivica Šola, Glas Slavonije)''. Slavko Kukić, marksistički sociolog od kojeg je čak i Vesna Pusić kao sociolog relevantnija, dobro se snašao u kapitalizmu i demokraciji iako se kao marksist borio protiv oboje. Snašao se ne po tome što je nešto dobro i uspješno radio, nego po tome što je govorio onako kako se Bošnjacima sviđalo. Sad ga, evo, Lagumdžija gura na mjesto predsjednika bosansko-hercegovačke vlade. I on veli da će izvući bosansko-hercegovačka kola iz ''balkanskog blata''. Ljudi skromne mašte i skučena rječnika obično posežu za općim mjestima i fosiliziranim metaforama. No, dobro, čudi me samo kako čovjek iz Posušja misli da zna nešto o izvlačenju kola iz blata!? Ili što marksistički sociolog zna spašavanju države potonule u siromaštvo, na rubu kolapsa!? Naravno, ništa! Ali zna da begu Lagumdžiji dobro dođe još jedan pajac, uz Komšića i Žzvonku Budijurišića, kojega može pokazivati ''zapadnim zabadalima'' kao predstavnika Hrvata. A to znanje drug će Slavko dobro naplatiti.

Kasnije, u jednom razgovoru, saznah da ipak nisam bio potpuno u pravu glede nekompetentnosti dvojca Kukić&Grubišić. Prvi se navodno jako dobro razumije u električnu energiju i telefoniju, a drugi je dao stanoviti doprinos razvoju hrvatske košarke. Koliko je to točno, ne znam. No prijatelj sa Širokog nije pogriješio kada ih je strpao u isti SMS.

Damir Pešorda