Iako većina Hrvata nije upoznata s konceptom lobiranja, ono je itekako zaživjelo u EU. Posebice se to ističe upravo u pitanjima EU fondova, gdje je proces lobiranja za pojedine projekte potpuno normalna i očekivana stvar. Osobe koje lobiraju za projekte pojedinih konzorcija pri Europskoj komisiji – lobisti, vrlo su cijenjeni i odlično plaćeni stručnjaci. O njihovim sposobnostima i rezultatima ovisi dobivanje sredstava za velike infrastrukturne projekte od nekoliko stotina tisuća pa do nekoliko desetaka milijuna eura...

Dobar primjer kako unovčiti potencijalno dobre projekte pokazuju veliki međunarodni konzorciji koji prijavljuju svoje projekte u Okvirnom program 7 poznatijem kao FP7. Dobivanje većih i značajnijih iznosa sredstava iz tog programa nije prepušteno slučaju kao što se to laicima ponekad čini.

Korporacijski lobisti

Naime, svaki ozbiljan konzorcij koji očekuje ozbiljna sredstva ima svog lobista koji često obavlja i funkciju pregovarača u fazi potpisivanja ugovora o financiranju. Konzorcij pripremi projekt, o tome informira svog pregovarača pa on može krenuti u akciju.

Zbog toga i ne čudi kako pojedini DG-evi u Europskoj komisiji prije isteka natječaja znaju da će određeni kozorciji prijaviti projekte. Ujedno posjeduju informacije o sadržaju projekata, a lobisti često koriste svoja dobra poznanstva da nadležne oobe u pojedinim DG-evima dodatno informiraju o značaju i važnosti projekta.

Ovakvo lobiranje čini razliku između onih koji su svjesni koliko je potrebno uložiti da jedan kvalitetan projekt uspije i dobije sredstva te onih koji očekuju da će samim činom prijave njihov projekt biti prepoznat kao kvalitetan i, samim time, preporučen za financiranje.

Kako u tom pogledu stoji Hrvatska?

Iako nadležna tijela konstantno ističu potrebu za poticanjem znanosti, istraživanja i inovacija, u praksi se pokazuje da su potencijalni prijavitelji EU projekata uglavnom prepušteni sami sebi.

Većina nacionalnih fondova, posebice onih namijenjenih poduzetnicima, nemaju sredstava koja bi poslužila prijaviteljima u start-up fazi njihovih projekata, a poticaji i naknade koji su, na primjer, do nedavno bili isplaćivani uspješnim sudionicima FP7 programa ukinuti su zbog recesije.

Hrvatska nema ured u Briselu koji bi lobirao za projekte u kojima sudjeluju hrvatski partneri. U tijelima državne uprave nadležnima za ovakva pitanja čelne osobe uglavnom nisu upoznate s važnošću ostvaranja takvoga ureda i ne znaju za koje ciljeve, kod koga i zašto bi lobirale. Ponekad se napori prijavitelja da izvuku poneki tračak lobističkog potencijala od strane države prozivaju skrivenim najerama, pogodovanjem i korupcijom.

Hrvati marginalizirani?

Nažalost, takvo nas razmišljanje stavlja u vrlo lošu poziciju kada je u pitanju dobivanje sredstava iz programa zajednice. Domaći su prijavitelji uglavnom marginalizirani na europskom tržištu i dovedeni u situaciju da čekaju poziv za ulazak u neki veliki konzorcij, dok osnivanje vlastitih konzorcija i pokretanje incijative iz Hrvatske uglavnom ne ostvaruje dobre rezultate. Hrvatski partneri dosad nisu koordinirali velikim FP7 projektom, iako za to imaju kapaciteta jer ne postoji lobistička klima i napori koji bi im to omogućili.

„Cijeli članak pročitajte na portalu Profitiraj.hr“ - http://www.profitiraj.hr/eu_fondovi/lobisti-u-eu-projektima-ljudi-koji-donose-milijune-eura/