Privođenje i uhićenja hrvatskih branitelja na granicama i pritvaranja u drugim državama dodatno su uznemirile braniteljsku populaciju koja je iznijela teret rata i postavila temelje samostalne Republike Hrvatske. Tim povodom organizirani su prosvjedni skupovi u više gradova upravo na dan priznanja Republike Hrvatske sa zahtjevom da se zaštite branitelji i Domovinski rat. Na to se hrvatske vlasti oglušuju i samo deklarativno im daju podršku. Zašto je do toga došlo, tj. kakav je status branitelja, komentira odvjetnik Tomislav Jonjić, sudionik Domovinskoga rata, te novinar, publicist. obnašatelj različitih dužnosti na savjetničkim mjestima u RH.

Koliko se vrednuje Domovinski rat, zapravo koliko ga vrednuje službena hrvatska politika u stvarnosti, a koliko samo na papiru i na kojekakvim manifestacijama?

Odgovor na to pitanje nalazimo na svakom koraku i u svakoj situaciji. Ne računajući neke političke stranke i udruge koje okupljaju hrvatske Srbe i koje vrlo često Domovinski rat poistovjećuju s »etničkim čišćenjem », ali istodobno, samo naizgled paradoksalno, predstavljaju snažan oslonac svake hrvatske vlade od siječnja 2000. naovamo. Nema nijedne druge relevantne društvene snage niti političke stranke koja na verbalnoj razini neće isticati kako je Domovinski rat temelj suvremene Hrvatske. U stvarnosti se, međutim, postupa upravo suprotno. Pritom ne mislim samo na konfuziju s obilježavanjem državnih blagdana, na svakodnevno izvrgavanje hrvatskih hranitelja ruglu, na ono zlurado i zlokobno: »Obadva, obadva!« iz Pupovčevih Novosti ili na novinsko lešinarenje koje pojedinačne ekscese u Domovinskom ratu hoće pretvoriti u zločinački sustav. Puno je važnije i dalekosežnije potkopavanje našega uvjerenja da su pravo hrvatskog naroda na vlastitu državu, njegova višestoljetna borba za ostvarenje tog cilja i Domovinski rat temelji na kojima počiva suvremena Hrvatska.

Nasuprot tome, danas se sustavno promiče i stvara predodžba da je Domovinski rat od drugorazredne važnosti. Nema dana u kojem se u Hrvatskoj ne vodi Drugi svjetski rat u kojemu su jugoslavenski partizani, danas samo »antifašisti«, ne više komunisti i borci za »bratstvo i jedinstvo«. što su uporno ponavljali pola stoljeća, čak i više nego »dobri momci«. Oni su - borci za Hrvatsku! Ako pogledate naše dnevne novine od 29. studenoga prošle godine, onda ćete vidjeti da čak i oni novinari koje bije glas da su tobože »hrvatski orijentirani«, ponavljaju naučenu frazu da je Avnoj temelj hrvatske državnosti i da se poznata Badinterova komisija 1991. naslonila upravo na odluke komunističke priredbe u Jajcu 1943. godine. To ne znači samo da ti novinari ne znaju o tome što piše u vrlo kratkim i jednostavnim tekstovima, kao što su zaključci Badinterove komisije, niti to znači samo da ne znaju o tome kako se odvijaju povijesni procesi. To znači da u prvi plan guraju one vrijednosti zbog kojih je Domovinski rat bio nuždan za opstanak hrvatskoga naroda. A on je bio nuždan upravo zato što »duh Avnoja« nije bio duh oslobođenja, nego duh okupacije Hrvatske. Jer nema ni jedne jedine hrvatske vrijednosti koja nije bila bačena u prašinu nakon pobjede onih što su nas tobože »oslobodili«: od hrvatskoga grba do Katoličke Crkve, od Matice hrvatske i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, do posljednjega političkog uznika i emigranta.

Kako se s rime može prekinuti?

Da, osim ako ne mislimo svake godine iznova gledati skandalozne priredbe u Srbu i zatvarati oči pred činjenicom da te manifestacije jugonostalgije izazivaju silne traume u hrvatskome društvu koje bi se konačno moralo okrenuti prema budućnosti. Međutim, ne možemo se okrenuti prema budućnosti dok nismo raščistili s prošlošću.

Zašto poslije smrti predsjednika Tuđmana dolazi do zaokreta u vrednovanju Domovinskoga rata?

Zasluge predsjednika Tuđmana za stvaranje suvremene hrvatske države su nemjerljive. I kad gledamo unatrag, posve je očito da je od svih mogućih suparnika 1989/90. godine on bio najspremniji i najsposobniji, pa je upravo prst Božji da je baš on izabran predsjednikom. Ostvarenje neovisne države cilj je pred kojim uzmiću, a u budućnosti će još više uzmicati, svi nedostaci njegove vladavine. No, upravo radi naše budućnosti, radi Hrvatske, ne smijemo zatvarati oči pred tim nedostacima, od kojih su neki, po mome sudu, u korijenu sadašnjeg sranja u državi, pa i sadašnjeg položaja hrvatskih branitelja. Nisu to samo avnojsko-zavnohovske magle koje je predsjednik Tuđman promicao očito ne samo iz taktičkih razloga.

Na što se to konkretno odnosi, zapravo gdje je uzrok?

Svaku osobu i svaku pojavu valja ocjenjivati u kontekstu u kojem je ona nastala i djelovala. Dakle, i postupke predsjednika Tuđmana treba ocjenjivati u kontekstu borbe za proglašenje i međunarodno priznanje Hrvatske i za obranu njezine teritorijalne cjelovitosti. To može objasnili, a može i opravdati kojekakve ustupke i previde. Međutim, i kad to uzmemo u obzir, ne smijemo previđali da je ideologija nacionalnog pomirenja, onako kako ju je zamislio i provodio Tuđman, u sebi sadržavala i svjesnu amneziju u odnosu na jugoslavenske komunističke zločine, pa čak i dijelom u odnosu na samu jugoslavensku misao. ]er, pogrešno je sva zla u našoj novijoj povijesti pripisivati samo totalitarnim ideologijama, a prešućivati da je upravo jugoslavenstvo skoro stoljeće i pol naša rak-rana! Ta amnezija nije samo neetična, nego je i psihološki i politički pogrešna. Moglo se s matematičkom sigurnošću pretpostaviti da će onoga trenutka kad velikosrpska agresija bude odbijena, popustiti kohezivna sila, pa će se i ta pitanja ponovno postaviti, samo u još dramatičnijem obliku. Nadalje, nemojmo zaboravili da je u ratno doba donesen, ali ni kasnije nije mijenjan Zakon o oprostu koji se - govorim to iz vlastitoga odvjetničkog iskustva - često faktično pretvara u instrument amnestiranja onoga što se njime ne bi smjelo amnestirali: teških povreda međunarodnoga humanitarnog prava. Na koncu, ne zaboravimo da je Ustavni zakon o suradnji s međunarodnim kaznenim sudovima donesen nakon prestanka rata.

To je dramatično važan trenutak hrvatske povijesti, prvo, zbog toga što je Hrvatska propustila na nacrt Statuta MKSJ-a (Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju) uputiti makar jednu primjedbu, a mnoštvo primjedaba upućivale su zemlje koje uopće nisu članice UN-a i kojih se ratna zbivanja nisu ni na koji način ticala. pa čak i kojekakve udruge! Nadalje, zbog toga što je Hrvatska time vlastito pravosuđe svela na ulogu listonoše koji najvišim vojnim zapovjednicima jedne države uručuje uhidbene naloge iz inozemstva. Zatim što je time otvorila vrata zloupotrebama arhivskoga gradiva iz doba Domovinskog rata, koje je postalo u cijelosti dostupno svim obavještajnim službama na svijetu, često bez ikakva kaznenopravnog utemeljenja i uz flagrantnu povredu prava na zaštitu osobnih podataka i državnih tajna.

U Tuđmanovo doba MKSJ nije bio mjerodavan za Bljesak i Oluju. Što se onda dogodilo?

To je romantična predodžba koja s činjenicama ima malo veze. Ja ne spadam u one koji prema Mesiću i Raćanu imaju ikakvih simpatija. Međutim: prostorna i vremenska mjerodavnost MKSJ-a određena je člankom 8. njegova statuta. Tamo izrijekom piše da je MKSJ mjerodavan za teritorij bivše SFRJ, »što podrazumijeva njenu kopnenu površinu, zračni prostor i teritorijalne vode«, i to za sve povrede međunarodnoga humanitarnog prava koje obuhvaćaju »razdoblje od 1. siječnja 1991. godine«. Ponavljam, Hrvatska je 1992/93. Imala prigodu uputili glavom tajniku i Vijeću sigurnosti UN-a primjedbe i na nacrt tog dijela statuta, ali to nije učinila ni jednom jedinom riječju. Možda ne bismo uspjeli, ali - mi nismo ni pokušali! Ne može se ta činjenica kompenzirati niti anulirali nikakvim saborskim deklaracijama, jer su deklaracije, kako sr već iz naziva vidi, tek izjave i pobožne želje, a ne propisi. Kamoli propisi višega ranga od Ustavnog zakona ili Povelje OUN-a.

Dakle, daje političkoj eliti stalo do istine i obrane digniteta Domovinskoga rata, ona bi poticala promjenu Ustavnog zakona? Kako uopće komentirate djelovanje MKSJ-a i sudbinu hrvatskih generala?

Prijedlog za pokretanje postupka ocjene ustavnosti Ustavnog zakona prije skoro desetljeće i pol podnio je tadašnji narodni zastupnik Ivan Gabelica, Komentirajući taj prijedlog, sadašnji je predsjednik dr. Ivo Josipović u svojoj knjizi o tzv. Haškom implementacijskom pravu istaknuo kako će odluka Ustavnog suda o Gabelićinu zahtjevu razriješiti mnoga pitanja koja pravna doktrina smatra otvorenima. Nažalost, Ustavni sud o tome do danas nije donio nikakvu odluku. Kad su ono trgovački lanci podnijeli analogan prijedlogu povodu zabrane rada trgovina nedjeljom. Ustavni je sud odluku donio za svega nekoliko dana. Treba li poseban komentar, točnije: je li moguć rječitiji komentar od usporedbe ta dva postupka? Usporedno s tom rječitom šutnjom o srži problema,u Hrvatskoj se smatra silnom hrabrošću uprijeti prstom u politiziranost haških optužnica i političku manipulaciju odlukama. To nije nikakva hrabrost, jer su politička dimenzija MKSJ-a i njegova politička uloga izrijekom naglašene u dokumentima o njegovu osnivanju. Izmišljamo, dakle, toplu vodu, a istodobno prešućujemo da - ponavljam - Hrvatska nije prosvjedovala ni protiv te političke svrhe i političkog poslanja MKSJ-a.

Ta naša dvoličnost ogleda se i u farizejskom odnosu prema hrvatskim optuženicima u Hagu. Ni oni koji su verbalno i medijski na neki način favorizirani, zapravo ne uživaju stvarnu potporu. A da ne govorimo kako su mnogi od njih. od prvog dana do danas, diskriminirani u svakom pogledu. I kod Hrvata iz Srednje Bosne, optuženih od 1996/97. naovamo, bilo je jednakih i jednakijih, bilo je onih kojima je službeni Zagreb pomagao na sve načine, ali i onih koje je sabotirao na sve načine. Tako i danas imate strahovitu razliku: skoro pet godina traje suđenje tzv. Hercegovačkoj šestorici, a o tom procesu hrvatska javnost ne zna apsolutno ništa. Nevjerojatno je da ne shvaćamo kako je taj proces bar jednako važan za sudbinu hrvatskog naroda kao i proces generalu Gotovini i dr. U nekim je aspektima on još i važniji.

U kojem bi smislu taj postupak bio važniji i što bi on donio?

Zavaravali se mi ili ne, realno je očekivali da će se njime kreirati predodžba o ulozi Republike Hrvatske u sukobu u BiH-u, ali još više, njime će se uvelike determinirati položaj Hrvata u susjednoj državi. Mi smo tamo najmalobrojniji narod, i nije svejedno pregovaramo li o svom položaju iz pozicije žrtve ili zločinca.

Istodobno, nemojmo previdjeti da politički procesi u Hrvatskoj i u BiH-u pokazuju stanovitu inverziju, koju će najnovije teškoće s položajem branitelja samo pojačali. Ovdje to otvara stare hrvatsko-srpske rane. dok u BiH-u nemali dio Hrvata pokazuje tendenciju sporazumijevanja sa Srbima s ciljem stvaranja trećeg entiteti U tom je smislu pristašama tog rješenja, bar taktički,bliža politika koju personificiraju Josipović i Vesna Pusić koja se odnedavno otvoreno zalaže za treći entitet, nego tzv. desne, konzervativne snage, napose one koje se pozivaju na pravašku tradiciju. A kad svemu tome dodamo različit položaj Hrvata u Hercegovini od onih u ostatku BiH-a te pokušaje etabliranja nekakvoga »bosanskohrvatskog« jezika i identiteta, onda se nalazimo pred teško rješivim problemima. Hoće li to dovesti do novih političkih trauma ili čak i do identitetskih dvojba, zasad je prerano govoriti. No, nemojmo se ponašati kao da ne postoje ti složeni procesi koji nam se odvijaju pred očima.

Hrvatski mediji devedesetih godina branitelje su nazivali herojima, deset godina poslije teretom, a danas se oni moraju skrivati. Kako komentirate taj odnos?

To je ilustracija one prividno preteške ocjene da je Hrvatska danas država ograničenog suvereniteta. Pritom ne mislim na ograničenje suvereniteta koje se sastoji u tome što država potpisivanjem međunarodnih dokumenata i ugovora odstupa dio svog suvereniteta, čime ga istodobno supstancijalno demonstrira i naglašava. Kod nas se radi o tome da je nama ograničenje suvereniteta nametnuto protiv naše volje i po cijenu našeg po niženja. Puno je, nažalost, dokaza za to: o sastavu hrvatske vlade (u otvorenom smo obliku to vidjeli 2004. godine, pri formiranju prve Sanaderove vlade!) više odlučuje Bruxelles nego hrvatski birači; način na koji se raspravlja i odlučuje o ZERP-u ili o Savudrijskoj vali pokazuje da se strateške odluke donose negdje drugdje.

Mislim da je jedan od razloga takvog stanja sublimiran u onoj izjavi što će zauvijek crnim slovima ostati zapisana u našoj povijesti: »Hrvatska je spremna podnijeti svaku žrtvu da posrane članicom E.U-a.« Umjesto da svaki korak državne politike, pa tako i pristup međunarodnim asocijacijama, bude podređen interesima Hrvatske, u nas je Hrvatska podređena međunarodnim interesima. U toj je situaciji zapravo logično da se hrvatski branitelji prvi nadu na udaru.

U kakvom su položaji danas hrvatski branitelji koji u strahu žive unutar granica Republike Hrvatske i čekaju kad će im pokucati na vrata oni kojima su vlast svojom žrtvom omogućili?

Taj je položaj na trenutke zastrašujući, a stalno ponižavajući upravo zato što o sudbini branitelja odlučuju politički interesi, a ne pravni kriteriji. Svatko dobronamjeran lako će doći do zaključka da su zločini koje smo eventualno počinili u obrani od agresije samo ispadi rijetkih pojedinaca, a nikako plod sustava. Uostalom. prva zadaća koju sam ja kao pomoćnik zapovjednika brigade za pravne poslove dobio glasila je: sastaviti svojevrsni letak na kojem će sažeto biti prikazana osnovna pravila međunarodnoga ratnog i humanitarnog prava; i raj letak podijeliti svakom pripadniku brigade. Već taj primjer pokazuje najmanje dvoje: prvo. da je Hrvatska vojska nastajala iz naroda, da je organizirana u iznimno teškim uvjetima i da je već samim time u prvome razdoblju razina njezina ustroja (dakle, i razina vojničke izobrazbe i stege) bila niska. To je otežavalo i zapovijedanje pa samim time mora utjecati i na stupanj odgovornosti zapovjednika. Drugo, da je postojala ne samo intencija nego i jasna zapovijed o poštivanju međunarodnoga humanitarnog prava. No, nerealno je očekivati da su u tim trenucima, kad smo bili izloženi brutalnoj, krvoločnoj agresiji, baš svi netom unovačeni vojnici ponašaju kao vrhunski vojni profesionalci.

U prosvjedima su branitelj i tražili da se javno objavi nedavni sporazum između Hrvatske i Srbije, zatim popis onih koji su na tjeralici Zašto taj sporazum u cijelosti nije predočen javnosti? Može li to pretpostaviti nove progone?

Bojim se da se tom popisu pridaje značenje veće nego što ga on ima, a svakako veće od onoga što bi on smio imati. Jer. načelno govoreći, nikakvim se popisima ni teoretski ne mogu obuhvatili svi potencijalni osumnjičenici, budući da nitko ne može unaprijed znati kakve će rezultate dati određena istraga. Primjerice, ja se ne moram ovog trenutka nalaziti ni na kakvom popi su osumnjičenika, ali to ne znači da istraga protiv trećih osoba ne bi mogla upravo mene dovesti u žarište optužbe. Dakle, kad državni dužnosnici govore o popisima, pogotovo o onima koji bi sadržavali svojevrsni numerus clausus, definitivan i zaokružen popis potencijalnih osumnjičenika, onda oni implicitno priznaju da u konačnici odlučuju politički, a ne pravni kriteriji. A kad je tako, onda je samo pitanje koliko će žrtava taj Minotaur tražiti. Bojim se da se kraj tomu još ne nazire.

Kako komentirati da je MUP imao Interpolovu tjeralicu protiv branitelja koji čame u zatvorima, a nitko ih nije upozorio ili već proveo proces?

Na prvi je pogled točno objašnjenje naših državnih tijela da ne postoji njihova obveza obavještavanja osoba koje se nalaze na tjeralici. Međutim, ta su tijela dužna postupati po službenoj dužnosti uvijek kad postoji sumnja da je počinjeno kazneno djelo za koje se goni po službenoj dužnosti. Zar međunarodna tjeralica ne upućuje na postojanje takve sumnje? Dakle, policija i državno odvjetništvo bili su dužni pozvati takve osobe na razgovor, a na njima je da iz toga poziva i iz razgovora izvuku potrebne zaključke. Naravno, ako iz tog razgovora i prikupljenih dopunskih obavijesti proizlazi da je potrebno otvoriti istragu, onda je naše državno odvjetništvo trebalo tražiti njezino otvaranje.

Oni koji se zalažu za objavu popisa branitelja ne zalažu se za popis i reviziju mirovina jugoslavenskih partizana, niti za popis udbaša koji su progonili hrvatski narod? Bili su glasni kad je trebalo izručiti hrvatske generale, ali se udbaške ubojice s međunarodnih tjeralica ne izručuje. Gdje je tu pravna država?

To, naravno, govori o dvostrukim mjerilima i dvostrukom moralu u Hrvatskoj, a dvostruki moral je - nemoralan. Međutim, ja ne mislim da će se problemi i rascjepi u hrvatskome društvu razriješiti time što će šaka udbaških egzekutora biti izručena, npr. Njemačkoj. Taj se račun mora napraviti u Hrvatskoj: Sve dotle dok mi nismo spremni s time se suočiti na pravosudnoj i političkoj razini, jasno je da nismo ni pravna ni demokratska država. Vlastitu kuću treba pomesti zbog svoga zdravlja, a ne zato da bi se gost u njoj bolje osjećao. U tom je smislu neusporedivo važnije zalagati se za ono što obično nazivamo europskim vrijednostima, nego za pristup asocijaciji koja je nužno ograničenog vijeka.

Vlado Čutura / Glas Kocnila