Tamo, s onu stranu granice, prilično je vruće. Pobunili se branitelji, ali i neki drugi. Ovi prvi oštro i bez dlake na jeziku nastoje popraviti današnje stanje u državi Hrvatskoj. Ovi drugi, pak, ruše sve pred sobom. Naizgled ne znaju što hoće i pozivaju redom na ulicu.

Nije trebalo dugo čekati da im se počne tepati. Pa tako Kajin izjavi da oni nisu nikakvi huligani. Sad, što je bilo razbijenih glava, izloga, polomljenog namještaja... nikome ništa. Nije se dogodilo, jer je tako rekao drug komesar. Da ne bi zaostali za Kajinom, javiše se i drugi. Stvarno ih umilno slušati. Kao nekada Milku Planinc, Stipu Šuvara, naravno druga Tita i još mnoštvo takvih probisvijeta.

Ovamo je stanje puno mirnije, naizgled. Socijalistička demokratska partija demokratski otima vlast Hrvatima. I što se tu ima netko buniti?! Može se samo pečatiti. Bi i toga. Skupilo svijeta sa svih strana i pečati li pečati. Novine naše, vlasnik tuđi, djelatnici naši. Zaboravio sam, i oni što su odabirali prikladne za pečaćenje također su naši, barem tako kažu. Nastavi se lukulovskom gozbom. Neka se zna kako se sa stilom ide u region! Zapravo u Europu. Rekoše da je pečaćenje sazrelo i za nju. Međutim, čisto dvojim da će se tamo dati pod ruku. Davno su oni opečaćeni, uloge su podijeljene, hrvatski stolni grad Mostar područje je posebnih statuta, posebnih zanimanja, posebnih smicalica.

Dok se sve ovo odvijalo, ja zapraših u Bosnu. Podrazumijeva se, ne sam. Jedni smo išli pričati o vraćanju vanjskog dostojanstva komunističkim žrtvama, drugi kako zaustaviti nadglasavanje, slobodno se može reći progon, Hrvata u BiH. Dočekaše nas ozbiljni ljudi i puna dvorana. Poče sve u 10.30, za nas neke, a završi u 14.30. Ne čuh da itko reče da se zabrazdilo, da je davno bilo vrijeme ići. Zapravo, ljudi su htjeli još, ali treba znati i stati. U zraku se osjećalo zajedništvo, odlučnost, prkos. Sve se odvijalo u dvorani gdje bezočno nadglasavaju Hrvate, još k tomu mimo zakona. Ali, Inzka i druge iz regije to ne brine. Jednako kao ni Titina slika ispred dvorane koju postaviše prije dvije godine. Kao da je važno što je ubio stotine tisuća ljudi, još bi da je imao prilike. Ima i gorih, a dobro je služio zacrtanom putu u socijalističku budućnost.

Taman nakon što sve ovo sabrah u glavi naletjeh na članak fra Petra Jeleča. Prozva se povjesničarom, tako mu i završena škola kaže, i odalami po Drugom svjetskom ratu i ovim današnjim danima. Očito čovjek čita novine. Tužitelj one naše šestorke u Haagu Herceg Bosnu i njih usporedi s nacistima, pa što ne bi Jeleč u Sarajevu sve to usporedio s NDH? Jedino ni sada ni prije ne reče ništa o komunističkim zločinima. Valjda ono 55 njegove ubijene subraće bijaše privid, kako prije tako i danas. A i to hodanje sunarodnjaka po Hercegovini, Hrvatskoj i bijelom svijetu. Rat ih istjera i dotični dreči kako ih nisu smjeli primati u Hercegovini i Hrvatskoj. Za bijeli svijet ne reče ništa. Valjda je bolje kad odu tamo, prije će se vratiti. Bit će na privremenom boravku, kao u komunizmu naši na privremenom radu. Oprostite, komunizam nije uputno dirati. Treba uvijek biti u mainstreamu i svijetla budućnost ti se itekako smiješi. A taj mainstream nije protiv komunizma, unatoč zadrtim desničarima odavde, iz Europe i svijeta, on je protiv hrvatske šestorke u Haagu, Tuđmana, hrvatskih generala, bojovnika, Domovinskog rata, Herceg Bosne, onih koji sve ovo ne razumiju. Neka nam živi mainstream!

Prosvjedi se još valjaju ulicama. Možda i stanu dok ovo budete čitali. U njihovom regionu i našim dvjema državama nažalost sve je moguće. Umiješala se pravdoljubiva Međunarodna zajednica i cirkus je i dalje u vašem i našem gradu.

Miljenko Stojić