ISTAKNUTE VIJESTI

Obrana Perkovića i Mustača u Njemačkoj nastoji zanijekati ideološko podrijetlo Udbe i tendenciozno je usporediti s obavještajnim službama iz SAD-a ili zapadnoeuropskih zemalja. Riječ je o strategiji kojom se želi relativizirati obavještajna represivna praksa i umanjiti odgovornost Udbe

Prvi dan suđenja Perkoviću i Mustaču u njemačkoj sudnici bit će obilježen nasmijanim licima Perkovića i Mustača koji se bratski rukuju, ciničnim i bijednim prizorom hrvatske zbilje u kojoj se, nakon lakrdijaške epizodelex Perković, propustilo i ometalo suđenje jednom od čelnika tadašnje Udbe za ubojstvo Stjepana Đurekovića i za brojna druga ubojstva političkih emigranata u inozemstvu. Njemačko suđenje Perkoviću zapravo razotkriva trenutnu „patafiziku“ hrvatskoga društva, koja još bježi od stvarnosti i suočavanja s komunističkim prošlošću s pomoću raznih izgovora i eskapističkih akrobacija koje pomalo nalikuju na Pirandellov teatar apsurda. Patafizika je pojam koji je izmislio Alfred Jarry, a Eugene Ionesco prihvatio pa je i sebe počeo nazivati patafizičarem. Patafizikom možemo nazvati nauku smišljene dekonstrukcije stvarnosti i njezine rekonstrukcije u duhu apsurda. Stoga nije ni čudo da je Jarry bio među prvim muzama koje su nadahnule nadrealistički pokret i suvremeno kazalište. Primjenom patafizičke metode, Jarry je fascinantno uprizorio groteskne i cinične crte ljudskog bića.

U slučaju njemačkoga suđenja Perkoviću prvi čin te patafizike, kojom se koristi i Perkovićeva obrana, nijekanje je ideološke geneze Udbe i pokušaj iskonstruirana prikazivanja profesionalnoga karaktera Udbe, kojim se provlači vrlo tendenciozna njezina usporedba s drugim obavještajnim službama, primjerice onima iz SAD-a ili zapadnoeuropskih zemalja. Riječ je o strategiji koja tako želi relativizirati obavještajnu represivnu praksu i umanjiti odgovornost Udbe. No povijesne činjenice dokazuju da Udba nije nastala tek sedamdesetih ili osamdesetih godina prošloga stoljeća, nego je kao politička tajna policija tadašnjega totalitarnog titoističkog sustava izravno povezana uz samo povijesno postojanje Komunističke partije Jugoslavije, čiji su članovi i dužnosnici aktivno surađivali sa službama SSSR-a. Udba je kao obavještajni i represivni aparat sljednica prijašnjih jugoslavenskih službi i same Ozne. Ne treba zaboraviti da je Josip Broz Tito osobno potkraj Drugoga svjetskog rata osmislio vlastite tajne službe, što se može vidjeti u njegovim brojnim napucima i odlukama, kao u onoj iz 13. svibnja 1944. kojom se ustrojava profesionalno djelovanje partizanske sigurnosno-obavještajne službe. Odelenje za zaštitu naroda (OZNA) pretežito je obavljalo poslove kontraobavještajne službe i izravno je odgovorno za sva pojedinačna i masovna ubojstva potkraj Drugoga svjetskog rata i nakon njegova završetka (Bleiburška tragedija i Križni put). Svi ti zločini događali su se pod pokroviteljstvom i u režiji Ozne.

U ožujku 1946. Ozna je, zbog sve većeg opsega posla, razdvojena na civilnu i vojnu službu: Upravu državne bezbednosti (UDBA) i Kontraobaveštajnu službu (KOS). KOS je 1955. preimenovan u Organ bezbednosti (OB), a Udba 1966, nakon tzv. Brijunskog plenuma, u Službu državne bezbednosti (SDB). OB je djelovao pri Saveznom sekretarijatu narodne odbrane (SSNO), a SDB pri Saveznom sekretarijatu unutrašnjih poslova (SSUP). Pri Saveznom sekretarijatu inostranih poslova (SSIP) uspostavljena je Uprava za istraživanje i dokumentaciju (UID), koja je poslije preimenovana u Službu za istraživanje i dokumentaciju (SID). Treba napomenuti da je po pitanju tadašnje državne hijerarhije kabinet predsjedništva SFRJ bio izravno odgovoran za koordiniranje navedenih službi. SDB je svoju organizacijsku mrežu razvijala putem Republičkih sekretarijata za unutrašnje poslove (RSUP), a ovi preko centara SDB-a i njihovih ispostava. Ustroj republičkih centrala i centara SDB-a odgovarao je strukturi savezne SDB. SID je bila civilna obavještajna služba inkorporirana u strukture SSIP-a te je operativno djelovala uglavnom putem diplomatskih predstavništava SFRJ u inozemstvu. Nakon završetka masovnih likvidacija hrvatskih vojnika i civila Ozna je dobila zadatak organiziranja progona, uhićenja pa i likvidacije onih Hrvata koji se nisu odrekli ideje hrvatske samostalnosti. Udba je kao sljednica tih poslijeratnih jugoslavenskih službi, uključujući i Oznu, zapravo samo najgrubljim metodama nastavila politički progon i likvidaciju „unutarnjih neprijatelja države“.

Na listu za likvidaciju mogao je praktički biti uvršten svaki hrvatski emigrant koji nije krio protujugoslavensko usmjerenje (putem emigrantskog tiska ili sudjelovanjem na mirnim prosvjedima), što demantira tendenciozne navode i argumente Perkovićeve obrane da se Udba zapravo borila protiv terorista. Jedan od ključnih elemenata razotkrivanja udbaške patafizike sama je motivacija zločinačkoga djelovanja Udbe, koja se iznad zaštite ustavnog poretka i sigurnosti zemlje zapravo isključivo bavila „unutarnjim neprijateljima“ i političkim neistomišljenicima u emigraciji. I tu je ključna razlika u usporedbi s profesionalnim tajnim službama zapadnih zemalja. One, iako metodama koje su na granici zakona, štite državni demokratski poredak koji je proizašao iz legalnih i legitimnih slobodnih izbora, dok je Udba kao produžena represivna ruka partijske politike i strukture štitila totalitarni nedemokratski partijski sustav koji je negirao ljudska i nacionalna prava.

Argument o borbi protiv terorizma i separatizma, a za očuvanje teritorijalne cjelovitosti, također pada u vodu jer su neke demokratske zemlje, među njima i Španjolska, dale velika manjinska i kulturna prava, primjerice, Ircima, Baskima ili Kataloncima. Čak i radikalne političke organizacije kao ETA ili IRA legalno su priznate i slobodno djeluju, što je bilo nezamislivo za vrijeme titoističke Jugoslavije, koja nije tolerirala nikakav oblik višestranačja.

Suđenje nije dovoljno

Drugi patafizički scenarij koji se u društvu i medijima izvodi u vezi sa suđenjem jest stvaranje privida da će pitanje sanacije komunističke prošlosti suđenjem Perkoviću kao egzekutoru totalitarnoga sustava biti definitivno riješeno, kao da postkomunističko hrvatsko društvo može preko noći doživjeti potrebnu katarzu suočavanja s prošlošću. Freud je govorio o žrtvi jednog kolektivnog ubojstva. Izdajništvo i utemeljiteljsko ubojstvo ponavljaju se svaki put kad su povijesni i društveni uvjeti ispunjeni, dakle svaki put kada neka politička klasa, a pogotovo postkomunistička, reciklira svoju elitu u demokratski državni aparat i traži svoju društvenu legitimaciju. Kako to smatra filozof i antropolog Claude Lévi-Strauss, esencija je kulture u njezinoj mogućnosti da potakne i ubrza „žrtvenu krizu“, čija je najbolja ilustracija poistovjećivanje žrtvovanja s ubojstvom u grčkoj tradiciji. Naime, kulturu moderne, suverenost države-nacije, tradicionalne vrednote Tuđmanove Hrvatske 1990-ih trebalo je zamijeniti kulturom postmoderne, kulturom relativističkog i neoliberalnog tipa, kulturom ograničene nacionalne suverenosti, i to tako što će se pod tepih staviti komunistička i udbaška prošlost. Personalizacija suđenja Perkoviću i Mustaču i izbjegavanje ili relativiziranje suđenja širem totalitarnom sustavu tako bi mogla dovesti do apsurda da njih dvojica budu ponuđeni kao žrtveni jarci koji će iskupiti zločinački karakter komunizma i obnoviti njegov politički legitimitet. Svođenjem zločina na čine dvojice ili trojice pojedinaca tako će se pokušati amortizirati traume koje su komunistički zločini ostavili, ali zapravo se ništa bitno neće riješiti u vezi s osudom čitava sustava.

Kakav god bio ishod suđenja Perkovića i Mustaču u Njemačkoj (čak i ako pretpostavimo da će na površinu isplivati i odgovornost stvarnih političkih nalogodavaca ubojstava), taj proces neće sam po sebi (iako bi mogao biti dobar uvod) biti dovoljan za nužni proces suočavanja s prošlošću, proces koji obuhvaća širok spektar političkih i društvenih aktivnosti koji bi, nasuprot patafizički oktroiranoj službenoj zbilji, bili kadri, na temelju povijesne istine i pravde, omogućiti rekonstrukciju sistemskih uzroka i mehanizama represije jugoslavenskog totalitarnog sustava. Na taj bi se način i bolje razumjela uzročna-posljedična povezanost između te komunističke prošlosti i Domovinskoga rata. U znanstvenom žargonu tranzitologije suočavanje s prošlošću na institucionalnoj razini pompozno se naziva i tranzicijskom pravdom. No bez mentalnog i strukturalnog saniranja te lustriranja komunističke prošlosti ni hrvatsko društvo neće biti kadro izgraditi stabilnu i funkcionalnu demokraciju. Taj proces podrazumijeva kažnjavanje zločina bez ideologijskih predznaka te priznanje žrtvama, koje bi moglo dovesti do uspostave društvenog mira.

Nove generacije i stare veze

Jedna od bitnih dimenzija suočavanja s prošlošću upravo je provođenje politike i kulture sjećanja. To uključuje pristup koji održava sjećanje na žrtve totalitarnih režima otvaranjem muzeja, podizanjem spomenika, obilježavanjem dana sjećanja… U slučaju postkomunističkoga hrvatskog društva očigledno je kako unatoč višekratnim preporukama i rezolucijama Europske Unije o nužnosti osude komunizma, uvjeti za suočavanje s prošlošću nisu sazreli jer se zločinački karakter komunizma redovito negira ili relativizira u ime bratstva i jedinstva, u ime borbe protiv fašizma, u ime kasnijih udbaških likvidacija u borbi protiv „separatista-terorista“. Kolektivno osvještavanje zločina iz prošlosti zapravo je jedan od najvećih nedostataka našeg društva pa nije ni čudo da se širi politička amnezija i da se često čuju zahtjevi za prestanak javne rasprave o prošlosti, pa i za amnestiranje osoba odgovornih za zločine. Njemački politolog Eckhard Jesse ističe: „Uvjeti za suočavanje s prošlošću jesu: postojanje zločina, okončanje razdoblja u kojem su zločini počinjeni i provedena demokratizacija. Tek kada su sva tri aspekta zadovoljena, može se prevladati prošlost.“

Ključni trenutak uspjeha u suočavanju s prošlošću u poslijeratnoj Njemačkoj dogodio se kada su se djeca nacista 1968. pobunila protiv očeva recikliranih u državne strukture. Nažalost, generacija djece komunista u Hrvatskoj očigledno nema namjeru suprotstaviti se totalitarnom nasljeđu očeva koji su bili u političkim i obavještajnim strukturama bivšega režima. Upravo suprotno, oni koriste očinske paralelne strukture i stare veze iz prošlosti za stjecanje povlaštenih sinekura i uglednih položaja. Uspješno suočavanje s prošlošću kao i pobjeda nad ostacima društvenoga jednoumlja i ideologiziranih predrasuda izići će na vidjelo tek onda kada kod mlađih naraštaja nestane mišljenje da je prethodni jugoslavenski komunistički sustav imao „dobre ideje, ali da one nisu na dobar način provedene u djelo“.

Jure Vujić / Vijenac