Prekjučer je u Zagrebu u osamdeset petoj godini života umro Predrag Matvejević. Kako je riječ o čovjeku koji je vješto kormilario između književnosti i politike, njegova je smrt imala veliki odjek u medijima. Uglavnom je izvještavano kako nas je ''napustio veliki književnik,intelektualac, humanist itd.''

Obavezno je uz to dodavano kako je od ranih devedesetih Matvejević postao i disident te kako je njegov Mediteranski brevijar jedno od najprevođenijih djela hrvatske književnosti. Iako će ostati zapamćen po klevetničkom tekstu Naši talibani u kojem se obrušava na književnike Ivana Aralicu, Anđelka Vuletića i Milu Pešordu, Matvejević je zapravo bio jedan od tolerantnijih političkih Jugoslavena. Barem u usporedbi sa Stipom Šuvarom, Goranom Babićem i sličnima.

Anegdota kaže: sreli se na Trgu Predrag Matvrjević i Tomislav Ladan, razvio se razgovor o politici. U jednom trenutku Matvejević kaže: ''Evo, Tomislave, zašto se svi mi južni Slaveni, pa i ti kao klerofašist i ja kao ljevičar, ne bismo mogli ujediniti oko Beograda kao Francuzi oko Île-de-Franca?'' A na to će Tomislav Ladan: ''Dobro, Predraže, ja sam mislio da si ti pametan čovjek! Ovo prvo tvoju oštroumnost ne dovodi u pitanje, nego ne mogu se načuditi ovom drugom -  da ti kao svjetski intelektualac i romanist izjednačuješ Île-de-France i Adu Ciganlije! Nije to isto, Predraže, nije.'' U ovoj anegdoti, čini mi se, sažeta je bit Matvejevićeve osobe i njegova književno-političkog djelovanja.

Kad govorim o njegovoj tolerantnosti, hoću reći da za vrijeme socijalizma nije zahtijevao još strože kazne za ''hrvatske nacionalniste'' kao npr. Stipe Mesić za potpisnike Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga jezika ili kao Goran Babić koji je za liječnika koji se drznuo ''penzionisanog oficira'' nazvati umirovljenim časnikom kao jedinu dostojnu kaznu prizivao ''zemljicu čarnu, travu zelenu''. Naprotiv, Matvejević je sedamdesetih i osamdesetih napisao sijaset otvorenih pisama u kojima je od socijalističkih vlasti tražio malo milosti za nacionaliste i druge neprijatelje ''narodnog režima''. Nije on, doduše, branio njihovo pravo na slobodno mišljenje niti je nijekao da su se ogriješili o svijetle tekovine socijalističke revolucije, ali je držao da bi se narodna vlast tu i tamo mogla pokazati malo milostivijom.

Iz današnje perspektive to ne izgleda puno, ali tih godina, kad su se karijeristi raznih boja trudili što više ocrniti ''posrnulog'' pojedinca kako bi dokazali svoju odanost režimu, Matvejevićeva pisma ako i nisu previše koristila političkim osuđenicima, barem im nisu štetila. S druge strane režim je prihvaćao tu igru jer im Matvejevićevi benigni prijekori nisu mogli škoditi, a pokazivali su demokratsku širinu društva. Moglo bi se reći da je Predrag Matvejević tih godina bio svojevrsni ukras socijalističke demokracije. Sam Matvejević vukao je iz tih svojih pisama lijepe dividende u vidu sve veće važnosti na javnoj sceni. Kada je počeo Domovinski rat, Matvejević je otišao iz Zagrebu na Sorbonu. Kasnije se oko toga ispleo mit o disidentstvu velikog intelektualca i humanista.

No, budimo realni: koji današnji romanist sa zagrebačkog Filozofkog fakulteta ne bi ''emigrirao'' na Sorbonu ili rimsku La Sapienzu. Rijetki su takvi. Matvejevićevo disidentstvo bilo je pomalo karikaturalno jer ga je tadašnji predsjednik države Stipe Mesić odlikovao Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića, a poznato je da se disidente obično ne odlikuje nego ih se trpa u pržun! Doduše, Mesić se i sam možda osjećao pomalo disidentom u državi koja ga je počastila  čak s tri najvažnije funkcije u zemlji, pa je u tom kontekstu i njegova odluka razumljivija. Ima li se u vidu da je na čelu tadašnjeg Povjerenstva za civilna odlikovanja bio Zdravko Tomac, komedija zabune biva potpuna.

   2005. Matvejević je proglašen krivim zbog klevete. Tužio ga je hrvatski pjesnik Mile Pešorda zbog teksta Naši talibani u kojemu je Matvejević Pešordu, Vuletića i Aralicu nazvao talibanima i prizivao neki sud ''stroži od Haaškog'' koji bi im sudio kao ''kvislinškim piscima''. Ta se sudska trakavica potom razvukla do 2009. jer se, što je krajnje neuobičajeno, na presudu žalio DORH. a ne sam Matvejević. Od toga procesa su određene političke snage u zemlji napravile cijelu predstavu, a u obranu znamenitog intelektualca i humanista od zatvora uključili su se i neki europski intelektualci. Da ne kažem naivci, jer je kazna bila uvjetna i u to vrijeme već zastarjela tako da nije bilo ni teoretske šanse da Matvejević na bilo koji način bude kažnjen.

  Tekstom Naši talibani Matvejević je na neki način obesnažio sva svoja ranija pisma u kojima se zalagao za milost političkim osuđenicima u socijalističkom sustavu. Zazivanjem nekog suda ''strožeg od Haaškog'' pokazao je, na žalost, da mu je i te kako svojstven totalitaristički refleks protiv kojega se navodno zalagao. Iako za prozvane pisce nije bilo stvarne opasnosti da će im suditi neki novouspostavljeni sud, Matvjevićeva invektiva i brojne slične invektive stvorile su s vremenom ozračje u kojem su cijele skupine kulturnih djelatnika bile proskribirane i potisnute na margine. Ako se za Matvejevićevo djelovanje prije devedesetih može reći da je pozitivno u kontekstu tadašnjeg vremena i tadašnjih prilika ili u najmanju ruku benigno, za njegovo djelovanje nakon toga to se ne može reći.

   Međutim, Matvejevićeva budućnost u hrvatskoj književnosti ovisi o kvaliteti njegovih književnih djela, a ne o njegovim pismima, zagovorima ili invektivama. Tu dolazimo do jednog problema – u njegovu opusu gotovo da i nema djela koje bismo mogli uvrstiti u književnost u užem smislu riječi. Nema tu ni jednog epskog, lirskog ili dramskog djela. Njegova Otvorena pisma, Jugoslavenstvo danas, Istočni epistolar, pa i hvaljeni Mediteranski brevijar pripadaju tzv. diskurzivnom rodu. Uz to treba pripomenuti da je sam Brevijar nastao na valu jedne književne mode osamdesetih godina, a pod utjecajem Magrisove knjige Dunav. Ne želim nipošto ustvrditi da stanovitom tipu književnog ukusa Mediteranski brevijar ne može pružiti literarni užitak, no gotovo sam siguran da će u nekim novim povijestima hrvatske književnosti – ako takve uopće bude imao tko i za koga pisati -  njegovo mjesto biti sasvim neznatno.

  Matvejević se cijeloga života vrtio oko književnosti kao oko začaranog vrta. Pomalo je tužno da na tlo čarolije zapravo nije uistinu ni stupio. Ali to je tipična sudbina mnogih profesora. Što se tiče njegova političkog djelovanja, ono se uglavnom odvijalo na crti opravdavanja socijalističkog jugoslavenstva, nepopravljive i neobranjive ideje. Nijedna ljudska sudbina nije bez stanovite tragike u sebi, Matvejevićeva tragika upravo je u tomu što je život potrošio nastojeći pomiriti nepomirljivo, priskrbiti totalitarizmu demokratsku i humanističku legitimaciju.

 

Damir Pešorda