Kad je Milošević krenuo oružjem na Vukovar i na cijelu Hrvatsku, potom i na Bosnu i Hercegovinu, a posebno i na Kosovo, to je i njega i Srbiju došlo skoro glave. U to vrijeme svi koji su zbrojili koliko je dva plus dva, bilo im je jasno da je njegov rat Don Quijeteov juriš na vjetrenjače, da nema nikakve šanse da ga dobije. U prvom redu što je protiv sebe imao oko 70 posto stanovništva Jugoslavije, plus i samu oporbu u Srbiji.

Ne znam da li se igdje i kada u svijetu dogodilo, da se jedan narod masovno digne na prosvjed zbog napada na njegov svjetonazor. Danas, kad pišem ovaj tekst, moram kazati da me je taj prosvjed impresionirao. U Hrvatsku se na velika vrata vraća duh vjekovnog ANTEMURALE CHRISTIANITATISA.

Hrvatska je uznemirena, usplahirena u duhovnom smislu, svjesna je prelomnog trenutka, kakvih je bilo više u njenoj povijesti, ali nažalost s vrlo tragičnim posljedicama.

“Iznoseći samo istinu, stvaramo podlogu za izgradnju čovjeka budućnosti, čovjeka u kojeg bi trebale biti ugrađene duhovne vrijednosti, čovjeka kojeg će krasiti dobrota, ljubav prema svemu živućem, čovjeka altruistu kojemu će biti nezamislivo izvršiti bilo kakav zločin.” (Codex moralis Croaticum).

Nedvojbena je činjenica da između Hrvatske i Srbije postoji mnoštvo neriješenih problema, ne samo iz vremena Domovinskog rata, već punih sto godina (1918 – 2018.g.) Tu se nagomilalo svega i svačega. Rješivog, a još više nerješivog. U tom smislu je potreban razgovor. Bilo bi bolje da se to dogodilo ne u Zagrebu, već u Belom Manastiru u Baranji. U tom slučaju izbjegli bismo silne nepotrebne “kulise”, i koještošta drugog ceremonijalnog što je djelovalo u određenim momentima nategnuto i pomalo cirkusantno.

Na tu temu, u svom poetskom djelu (spjev u stihovima) pod istim naslovom, obradio sam dramatičnu hipotetsku (zamišljenu) priču o opozivu flore i faune, obzirom da je čovjek kao tumač i upravitelj prirode, nedovoljno čuva, pa se iz Knjige života slovo po slovo truni.

U povijesti svijeta, malo koji narod ima puna tri plačuća (tragična) stoljeća poput Hrvatske.

Teško je razumjeti zemlju poput Bosne i Hercegovine!?  Zemlja koju presijecaju razne silnice; geostrateške, političke, povijesne, konfesionalne, kulturološke, civilizacijske, predhistorijske, klimatske, a u najnovije, ili u najstarije vrijeme, i one – piramidalne.  BiH  je trojstvo naroda, trojstvo konfesija, trojstvo kultura,  trostruki susret geopolitičkih ploča, a i sama izgleda kao trokut u kojem se te  ploče, nekad više, nekad manje sudaraju u geopolitičkom i  geostrateškom smislu.

Svake godine, gotovo na isti način, doživljavamo Božić u svojim domovima i obiteljima, crkvama, gradskim trgovima, hotelima, izletištima, među svojim prijateljima i sl. ali i u svojim  dušama. 

Poput  klizišta, na nekom brijegu, poglavito poslije kiša i vremenskih nepogoda, mic po mic klizi neka kuća. Njen nemarni glazda to i ne primjećuje, i onda odjednom ta se kuća naglo strovaljuje niz brijeg, a  gazda se čudi što mu se to dogodilo, jer u njenom klizištu mogla su stradati i njegova djeca, ali ona su bila mudrija i predosjetila opasnost, pa se  brzo premjestila, “samo privremeno”, u nečiju tuđu kuću, ponajčešće u dalekim zemljama, koja je sagrađena na čvrstim temeljima, i koju nikakva vremenska ili politička nepogoda ne može razoriti. A i njen gazda, kao dobar domaćin, tako nešto bi unaprijed spriječio.