Hrvatski pjesnik i umjetnik Mile Prpa za Božićne blagdane napisao je našoj dječici zanimljivu dječju priču koju prenosimo u cijelosti:

Što se ovo događa u svijetu !? - Jesu li se razmahala četiri jahača apokalipse!” Četiri jahača predstavljaju neizbježna zla koja se pojavljuju kad ljudi na Zemlji gube humanost i odlike ljudskosti.

„U odnosu Hrvatske i Srbije ništa novo pod suncem. Taj odnos već znatno više od sto godina počiva na principima vuka i janjeta. Vuka koji vodu pije uzvodno, a janjeta koji vodu pije nizvodno potoka, ali uvijek sa strane vuka idu optužbe i prijetnje prema janjetu da mu muti vodu.

Srbijanski Knjaz Miloš, bio je vrlo mudar čovjek. O njemu se priča mnogo legendi, a jedna me se duboko dojmila - Poslao je svoje doušnike neka uđu među narod i neka zabiljaže što narod priča o njemu. Pa kad ih je dozvao k sebi, rekli su narod priča, šali se na račun Knjaza. Tada im reče – steži još jače!

Ovih dana bezbroj puta na tv ekranima doživjeli smo, ne samo izdaju države i domovine (zbog bespravno rascvale mafije i korupcije) već od strane visokih državnih dužnosnika, ali i brojnih medija .Izdaju duše hrvatskog naroda, izdaju njegovog jezika kojeg stoljećima njegujemo.

U Hrvatskoj, već više od dva stoljeća, na Griču, nalaze se Banski dvori. Ti Banski dvori udomljavali su banove od 1809.g, pa sve do1918. Nazvani su tako po banovima koji su tamo stolovali. Pojava hrvatskih banova zadire duboko u povijest i daleko prije izgradnje Banskih dvora.

Tu više nema ni najmanje dvojbe, da među Hrvatima postoje tri kategorije stanovništva:

Postoji narodna izreka – Božja kola idu polako. Postoji, u jednoj pjesmi ili šlageru i stih -“Hajde dečko ohladi”.Te izreke spominjem, pišući ovaj tekst, da ga pišem smireno, ne ishitreno, već hladne glave i razuma. Jednako tako da svi koji ga budu čitali, bilo da pripadaju ma kojem svjetonazoru, koja se međusobno sudaraju ili nadopunjuju., onom još aktualnom ili onom koje je još davno trebalo biti zaboravljeno.

Zemlja ne pripada čovjeku, već čovjek pripada zemlji! (Seattle)

Kad sam bio dijete, dečkić od sedam ljeta, pratila me ljetna kiša, ali mokra kao svaka voda. Pod jednu strehu mokar stadoh, a k meni priđe djed iz susjedstva pod istu strehu, da i on ne pokisne.