KOLUMNA MILJENKA STOJIĆA - TRAGOVI BLIZINE

Miljenko Stojić: Zauzimanje strane, ako već nismo…

Mnogi danas plaču za Imunološkim zavodom u Zagrebu. Bio nekada, imao vrhunske stručnjake, postizao vrhunske rezultate i onda je pušten niz vodu. Tko to učini? Pa oni što napraviše privatizaciju prije nego što »stranka opasnih namjera« dođe na vlast i odvede nas u slobodu. Vjerujem da o tomu puno zna nesretni Stazić. Pripadao je i pripada totalitarnom društvu te je valjda upućen u stvari.

Miljenko Stojić: A sad pitanja

Proveli smo još jedan Uskrs u progonstvu. Opasnost je prijetila sa svih strana pa smo se molili na sigurnim mjestima. Baš kao ono devedesetih godina. Tada smo pobijedili, a i sada ćemo.

Miljenko Stojić: Tko šljivi nemoćnije

Čitao sam Noama Chomskog. Naravno, njegov govor o koronavirusu, o tome sada baš svatko govori. Slažem se s njim da smo svoju sudbinu prepustili privatnim tiranijama zvanima korporacije koje nisu podložne interesima javnosti. Ali ne uspijevam razumjeti kako je koronavirus kolosalni neuspjeh tržišnog društva te kako se znalo dugo vremena da je pandemija vrlo vjerojatna. I čak da će to biti koronavirusna epidemija. Očito čovjek ima natprirodne moći ili pripada krugu onih koji su sve ovo smuljali.

Miljenko Stojić: Čija svijetla budućnost?

Već mi je postalo teško pratiti medije. Čak i same naslove. Govore čas jedno, čas drugo. Ne samo glede pošasti zvane koronavirus. Veliki Europljani na jeziku ne pritekoše u pomoć drugima, nego se okrenuše sebi, nerijetko skroz sebično. zbog toga Talijani rekoše da će najprije pobijediti ovaj virus, a onda će poslije toga razmisliti o Europi.

Miljenko Stojić: Što da radim sa sobom?

Sarajevska vijećnica osvanu u boji grada Zagreba. A slijedila je i poruka da je Sarajevo uz svoje prijatelje. Lijepo. Samo to ne znači da zaboravljamo nesretnog Željka Komšića i mnogoštošta drugoga, naročito iz Domovinskog rata.

Miljenko Stojić: Mostovi

Gledao sam još jedanput zastavu na lijesu. Hrvatsku. Ovoga puta obvila je Miru Čilića. Bio je vojnik HVO-a, u ona teška ratna vremena. Umro je kao desna ruka fratarskim voditeljima Majčinog sela u Međugorju. I žalili su ga svi. Od one djece koju je samo to selo htjelo, do suradnika. Nisu pogriješili. Neka ga Bog nagradi za sve dobro koje je učinio.

Miljenko Stojic: Dok revolucija teče

Dubravko Jelčić napustio je ovaj svijet. Veliki Dubravko. Tijelom malen, ali iza sebe je ostavljao duboku brazdu. Volio je svoj narod ma gdje on bio. Rodio se u Požegi 1930., da bi kao dječarac dospio u Čapljinu zbog nove službe svoga oca. Udahnuo je tu neslomljivi hercegovački duh. Upamtio je i tadašnjeg čapljinskog župnika fra Andriju Jelčića. Istog su prezimena, ali nisu bili ništa u srodstvu.

Miljenko Stojić: Eh, ta vremena

Glumac Robert Kurbaša nedavno je gostovao na korizmenoj tribini kod hercegovačkih franjevaca u zagrebačkoj Dubravi. Između ostaloga objasnio je kako danas prevladava »estetika šoka« koja izjednačuje umjetnost sa šokom, dok je ona uobičajena katarza tek u drugom planu.

Miljenko Stojić: Bog i Hrvati

Središte Ljubuškog. Kip majke s djecom privinutom u krilo, narod, političari. Ovih dana. Središte Ljubuškog. Žive majke kriju djecu u krilu, narod raspršen, političari mudruju o svjetloj budućnosti. Onih dana. Stojim i prebirem te misli u glavi. Zar je moralo baš tako biti?

Miljenko Stojić: Daleko im kuća bila

Kad je Hitler 1941. napao svoga saveznika Staljina, jugokomunisti su se tek tada uključili u rat. I stali su nemilosrdno progoniti i ubijati hrvatski puk. Zbog toga je on bježao pred njima krajem toga rata. Ali bio je na Bleiburgu razoružan i predan u njihove ruke. Slijedio je Križni put i ubijanje, njih nekoliko stotina tisuća. Među njima bilo je i više od 500 svećenika, redovnika, redovnica, bogoslova, sjemeništaraca..., puno više nego što ih je pobio sam nacionalsocijalizam ili nacizam (220). Mnogi su i živi zakopani, kao oni u Hudoj jami.