Ivo Josipović je pet godina spavao i sanjario i sad se, neposredno pred izbore, sjetio mijenjati najviši državno-pravni akt Republike Hrvatske - i to s jednim jedinim ciljem, kako bi sebi osobno, u slučaju pobjede, osigurao znatno veće ustavne ovlasti.

 

Takve političke operacije karakteristika su bivših vremena, vremena komunističke Jugoslavije kada je Centralni komitet Saveza komunista preko noći donosio većinu svojih odluka pa tako i Ustavne promjene. Takva politika koja je opstanak parijske nomenklature na vlasti imala kao prioritetni politički cilj u konačnici je dovela do gospodarskog sloma, partije i države koju je ta ista partija čuvala skoro pola stoljeća.

Ivo Josipović, na žalost, još uvijek nije shvatio da Jugoslavije više nema i da je Hrvatska nezavisna i slobodna država. Bolje poznavatelje političkih prilika u Hrvatskoj to nikako ne iznenađuje. Kako bi aktualni predsjednik to činjenično stanje uopće mogao shvatiti kad mu većinu aktivnosti, pa tako i promjene Ustava, kreiraju i serviraju jugonostalgičari koji su se uhljebili u Uredu predsjednika RH.  Njihov prioritetni cilj, kao i Josipovićev, nije europeizacija Hrvatske i što bolje pozicioniranje u krugu suverenih europskih država, nego balkanizacija i vraćanje u one okvire za koje smo vjerovali da su zauvijek ostali iza nas. I "čerupanje" resursa, naravno!

Josipović i ostali jugonostalgičari iz Ureda predsjednika RH su dobrim  dijelom i kreatori pogubne politike Kukuriku koalicije, što za izravnu posljedicu ima slom hrvatskog gospodarstva.

Tko će biti strateški partner s Državom u kojoj se pogoduje političkim saveznicima i otvoreno pokušava gasiti uspješne zbog drugačijeg mišljenja? Tko će ulagati svoj kapital u Državu u kojoj se Ustav i porezna politika često mijenjaju? Tko će ulagati u državu čija administracija ne zna, ili ne želi, povući gotova sredstva iz europskih strukturnih fondova, istodobno se zadužujući kod poslovnih banaka po vrlo nepovoljnim uvjetima?

S ovakvom politikom vladajućih Hrvatsku čeka dugotrajno tapkanje na mjestu, a to znači da za dugi niz godina neće biti gospodarskog i socijalnog oporavka, niti povećanja životnog standarda.  Boljitak Hrvatske moraju biti programi koji se temelje na vrijednim stečevinama Europske unije te programi koji se baziraju na hrvatskim nacionalnim i tradicionalnim vrijednostima.

Mediji skloni projugoslavenskoj grupaciji, kojoj pripada i predsjednik Josipović, u svojim analizama uglavnom navode kako predsjednički kandidat SDP-a nije odgovoran za gospodarsku stagnaciju i siromaštvo RH, dok predsjednik istodobno otvoreno tvrdi kako on nije nadležan za davanje ocjena o radu Milanovićeve vlade.

Međutim, ključni problem je u činjenici što ekonomsku i općenito  društvenu politiku kreiraju jedni te isti ljudi, savjetnici i timovi s Pantovčaka i iz Banskih dvora, što Josipović i Milanović u predizborno vrijeme nastoje prikriti.

Neprincipjelnom politikom Ive Josipovića i Zorana Milanovića osmišljen je i trik Lex Perković, političko-pravosudna obmana kojom je vjerodostojnost hrvatske politike bačena na koljena pred međunarodnim političkim čimbenicima, tim više što su te demokratske snage osudile jugoslavensku komunističku diktaturu.

Upravo ta političko-pravosudna bravura režirana od strane Milanovićeve Kukuriku Vlade i predsjednika Josipovića ima za posljedicu zatvaranje Hrvatske stranim investitorima, bez kojih nema otvaranja novih radnih mjesta, niti izlaska iz teške gospodarske krize.

Zaokret u odnosu na ovakvu projugoslavensku politiku, koja posljednjih godina vlada Hrvatskom očekuje se od predsjedničke kandidatkinje Kolinde Grabar Kitarović i HDZ-a, najjače oporbene stranke.

Kolinda Grabar Kitarović treba bi se prvenstveno usredotočiti na vanjsku politiku tim više što se na tom području pokazala veoma uspješnom diplomatkinjom.

Upravo na tom području bit će prinuđena ispravljati niz loših poteza Ive Josipovića koji se, pored obavještajno-pravosudnih trikova s Lex Perković, godinama dodvoravao srpskom vodstvu - Tadiću, Nikoliću, Vučiću i Dačiću, ali i Miloradu Dodiku.

Takvu politiku Josipović je provodio na nagovor Dejana Jovića, Saše i Josipa Perkovića, Vesne Teršelić, Zorana i Vesne Pusić i Budimira Lončara, što za izravnu posljedicu ima tzv. slučaj Šešelj.

Rezultat takve nevjerodostojne projugoslavenske politike koju je provodio Ivo Josipović je političko izrugivanje hrvatskih institucija, odnosno Vlade i predsjednika RH od strane aktualne vlasti Republike Srbije, ali i Vojislava Šešelja osobno.

Znakovito je kako nitko u hrvatskim medijima ne zamjeti da sve to najviše pogađa žrtve jugo-srpske agresije na Hrvatsku kao i hrvatske građane koji žele razvijati Hrvatsku na zdravim ekonomskim i pravnim osnovama, te na vrijednostima Domovinskog rata.

Upravo zbog toga, velika je odgovornost na kandidatkinji HDZ-a Kolindi Grabar Kitarović. Ona osobno, kao i njezin izborni stožer, u ovom predizbornom razdoblju moraju na kvalitetan način pojasniti javnosti pogubno djelovanje aktualnih vlasti.

Osobito je važno približiti se tzv. lijevim biračima, od kojih ogromna većina nisu jugonostalgičari, niti su opterećeni bilo kakvim nakanama za obnovom Josipovićevog "bratstva i jedinstva od Triglava do Đevđelije".

To su birači uglavnom neskloni projugoslavenskoj politici Josipovićevih i Milanovićevih drugara, među kojima predsjednička kandidatkinja HDZ-a može, i mora, zadati završni udarac svome glavnom protukandidatu, što bi moglo biti dovoljno za pobjedu u prvom izbornom krugu.

 

Tvrtko Bilić