Koliko god se „main stream“ mediji (da im malo dam na važnosti) u finišu predizborne kampanje za predstojeće prijevremene parlamentarne izbore trsili prejudicirati SDP-ovu relativnu pobjedu, jer se valjda s takvim „relativnim“ izbornim rezultatom može odmah otrčati predsjednici Kolindi Grabar Kitarović na Pantovčak(?), rezultati dobiveni naručenim anketama mogu se i drugačije interpretirati.

Doista je nevažno je li rezultat anketa 60:55 zastupničkim mjesta za HDZ ili za SDP, sa ili bez dijaspore za jedne, odnosno s ili bez IDS-a za druge. Jednako tako nevažno je koliki će broj zastupničkih mandata dobiti živopisni „trećeputaši“, predvođeni ocvalim političarima svih boja ili fela ili mlađahnim anarhistima nadahnutim destrukcijom koji se trude samo blokirati procese a ne tražiti kvalitetna rješenja. Ni lijeva ni desna politička opcija nakon završenog glasovanja očito neće imati 76 zastupničkih ruku i takav status quo dio je većeg plana diskreditacije hrvatske političke zrelosti. Politička klinička slika Republike Hrvatske, njene podjele nakon Tuđmanove smrti, namjerno je zacementirana za jedno duže vremensko razdoblje.

I nakon ovih parlamentarnih izbora 11. rujna, trojedna Hrvatska bit će i nadalje nepomirljivo podijeljena na „mi ili oni“ i opterećena duboko ukorijenjenom mržnjom međusobno suprotstavljenih političkih opcija.

S jedne strane domoljubna Hrvatska, ona koja je imala viziju (ali ne i u potpunosti dovršen plan). Ona koja je političko-vojnim sredstvima pobijedila srpskog agresora u Domovinskom ratu, obnovila suverenu i samostalnu Hrvatsku, današnju članicu NATO-a i Europske Unije.

S druge strane imamo političku opciju socijalističke i samoupravne Hrvatske pod vodstvom SKH/SDP-a, potpomognutu Srbima, odnosno tzv. jugoslavensku Hrvatsku koja nije nikad željela hrvatsku samostalnu i suverenu hrvatsku Državu. I na ovim izborima hrvatski birači biraju između neovisne Hrvatske ili „treće Jugoslavije“. Domovinski rat još nije obranjen, samostalna i neovisna Republika Hrvatska i dalje je pod srpsko-orjunaškom agresijom.

Između tih dviju političkih opcija na prošlim se parlamentarnim izborima uvukao MOST kao nekakav nejasno definirani „treći put“. Ustvari riječ je o političkom projektu koji se ne bori protiv klijentelizma lijeve i desne političke opcije, jer su „mostovci“ itekako pokazali kako se brinu za ljude iz svog legla, nego sustavno blokiraju procese i opstruiraju funkcioniranje državnih organa Republike Hrvatske.

U tom smislu MOST je, namjerno ili nenamjerno, na istoj zadaći kao i Pupovčeva srpska manjina u Hrvatskoj – čija je primarna zadaća sabotaža i obdržavanje neizvjesnosti; opstrukciju i diverziju izvršne i zakonodavne vlasti u Republici Hrvatskoj. Njihova je zadaća prikazati Hrvatsku kao fašistoidnu nefunkcionalnu državu u kojoj su Mostovci navodna moralna okomica svih budućih hrvatskih vlada.

Razni bandići, sinčići, puljaci i markovine, nekadašnji vojni suci i asistenti Ace Vasiljevića, lovrinovići & co. i druge skupine atraktivno osmišljenih političkih slogana o vlastitom poštenju i političkoj pravici nisu drugo nego politički klaunovi nabijeni nesvakidašnjim egocentrizmom i ambicijom, zapravo nimalo bezopasne osobe vrlo kontroverzniih namjera.

Na ovim izborima MOST očito neće ponoviti uspjeh iz prošle godine kad je osvojio 19 zastupničkih mandata, ovaj put bit će toga mnogo manje, jedva desetak, ali dovoljno da po uputstvima svojih naredbodavaca ponovno kontaminira hrvatsku političku scenu, ono malo političke korektnosti i ponovne opstruira procese i funkcioniranje državnih institucija Republike Hrvatske te omogući i iznudi još jedne, druge prijevremene izbore za Hrvatski (državni) sabor. To je cilj: iznurivanje hrvatskih birača, destrukcija, igra nemoći, tj. dokazati da bez političkog zajedništva (tripartitne vlade?) nije moguće sastaviti buduću Vladu i osmisliti izglednu hrvatsku budućnost.

Za te „treće“ izbore, koji bi se trebali održati zajedno s lokalnim u proljeće sljedeće godine, javnost i birači bit će pripremljeni – preperirani za tzv. veliku koaliciju SDP-a i HDZ-a. To je uloga Mosta i ostalih "trećeputaša", bez obzira bili je oni svjesni ili ne.

Na taj bi se način u budućnosti imala zaustaviti svaka mogućnost otvaranja partijskih arhiva, provedba lustracije, redefiniranje partijskih dogmi, zločina komunističkog režima i svi drugi oblici ispravka povijesnih i drugih neistina. Sva komunistička zvjerstva i pljačke u tom bi slučaju bila stavljena pod tepih povijesnog zaborava i povijesno plavo-crveno savezništvo bilo bi "vjerovjesnik svjetle budućnosti i svehrvatskog pomirenja".

Samo što sa Pupovcima(?), hoće li oni postati pravi hrvatski građanji ili će Hrvati postati jugosloveni? Po tom scenariju sinovi i kćeri crvene buržuazije, tzv. partijska zlatna mladež i partijska nomenklatura uz pomoć YUTA-e moći će na miru i bez javnog prozivanja nastaviti s privatizacijom najvednije hrvatske imovine davno ukradenim i sklonjenim novcem na računima inozemnih banaka. Velika koalicija je atraktivna ideja svima koji žele sakriti vlastito koristoljublje, nečasnu prošlost i pljačku „uglednih“ komunističkih obitelji za vrijeme komunističke tiranije. Velikom koalicijom zločinci žele iskupiti vlastitu prošlost.

Pobjednici ovih i ovakvih neriješenih izbora za Hrvatski sabor su svakako Srbi i Srbijanci, jugofili i orjunaši, svi oni što Hrvatskoj žele dalju destrukciju, stagnaciju, propast, gubitak suvereniteta i u konačnici priključenje na već prokušane jugoslovenske sheme zvale se one „regijoni“ ili skup velikih koalicija (pod okriljem Europske Unije) za sitne političke želje i željice inozemnih naručitelja. Svi koji žele da veliki zaborav zavlada Hrvatskom.

Međutim postoji dio plana koji nije najbolje posložen; radi se račun bez krčmara! Naime NATO. Velika koalicija nakon propasti rujanskih parlamentarnih izbora je izvjesna. Izdajnička opcija, ali nije moguć tzv. jugoistočni region. Članstvo u tom vojnom savezu je uvijet za punopravno članstvo u EU i od tog uvijeta SAD neće odustati, jer to je dio NATO-ve strategije. A Srbija je ruski dominion, još od 1944. godine kad su Sovjeti ozbiljno poradili na učvršćivanju rusko-srpskih veza i tu nema ruskog uzmaka; zato se Rusi u Srbiji osjećaju kao doma, među svojima, a to nije nimalo dobar razlog za članstvo u NATO-u.

 

L.C.

Share
0