Nakon što su se na Imunološkom zavodu sa svojim idejama i diletantizmom „izredali“ gotovo svi hrvatski pametnjakovići i politički umotvorci, operativni i oni bivši ministri, dobronamjerni i oni manje dobronamjerni savjetodavci, tzv. ekonomski analitičari pa i medicinska struka; poslije umirujućih predizbornih obećanja, oklijevanja i diletantskih pokušaja hrvatskih Vlada, grupe građana i privatnih poduzetnika nečasnih namjera – izgubilo se dragocijeno vrijeme, nestali su ljudi i njihovo znanje.

U pitanju su godine sramoćenja, tehnološkog i moralnog propadanja; na djelu je bijedni amaterizam oklijevala i samoupravljačkih umova pa kad se na koncu podvuče crta zaključak je da je „Imunološki zavod“ (p)ostao mrlja na savjesti i stigma bezidejne i korumpirane državne vlasti, njenih institucija na svim razinama.

A sve je započelo s JGL-om kad je riječkoj partijskoj organizaciji i vlasniku JGL-a, konkretno Slavku Liniću i Ivu Usmijaniju „zevnulo dupe“ na Imunološki zavod. Sve se, naravno, odvijalo pod budnim okom i i suglasnosti s Ivanom Vrdoljakom, tadašnjim ministrom gospodarstva, tj. pod pokroviteljstvom HNS-a zaduženog za takve i slične „akvizicije“.

>>

Akademik Silobrčić bio je od samog početka zadužen za obezvrijeđivanje i upropaštavanje Imunološkog zavoda – počelo je s ukidanjem državnih licenci Imunološkom zavodu. Slavko Linić, tada još moćan ministar financija u Milanovićevoj vladi i riječki partijski moćnik, u dogovoru s Ivanom Vrdoljakom želio je riječkom JGL-u osigurati pretvorbu „Imunološkog“, tj. pravu otimačinu namjerno upropaštene uspješne tvrtke. Nakon Linićeva pada s ministarske fotelje, „brigu“ o Imunološkom zavodu nastavio je Ivan Vrdoljak i danas je nastavlja bez obzira na promjenu vlasti. Kupnja, tj. preuzimanje Imunološkog zavoda svodilo se na  to da JGL za sitan novac kupi pomno srušenu tvrtku te da iz „Imunološkog zavoda“ iščupa najprofitabilnije djelove poslovanja i preseli u Rijeku u za to novoizgradjeni objekt, a sve drugo rasproda i ugasi.

Koliko su tzv. main stream mediji selektivni, ideološki usmjereni i neprestano u službi antihrvatske ideologije, dokazuju svojom upornošću i činjenicom da se bave izrugivanjem svega što je hrvatski državotvorno i suverenitetno. Bave izmišljenim sablaznima poput razloga zašto je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović otputovala u SAD i koga je, a koga nije u Americi susrela ili trebala susresti. Napamet im ne pada malo razmisliti pripada li im uopće takva informacija i imaju li pravo pitati suverena o naravi svojih službenih putovanja. Ne bih se čudio da joj zamjere što ih ne konzultira koga imenovati hrvatskim veleposlanicima?!

Jesu li ta velika novinarska pera i dežurni demokrate pitali druga Titu, Budimira Lončara, Stjepana Mesića ili Iva Josipovića o njihovim državničkim putovanjima? Tako zvani veliki mediji ne žele se baviti komunističkim recidivima i samoupravnim mentalitetom, gospodarskim poteškoćama poput prije spomenutog Imunološkog zavoda, ili MOL-ovom kupovinom INA-nih dionica 2003. godine pod dirigentskom palicom Partije, konkretno Ivice Račana i Slavka Linića, te očiglednim sukobu interesa ministrice Martine Dalić u cijelom tom akvizicijskom scenariju s HEP-om. Medijima je važno diskreditirati svaku osobu koja podupire hrvatsku suverenost i Republiku Hrvatsku od bizantinskih varalica i beogradskog gedžovanluka. Svi oni računaju da će u doglednoj budućnosti Srbija ući u EU pa će to bit korak do ponovnog (jugoslavenskog) ujedinjenja, a ako se pak EU raspadne Hrvatsku treba na svaki način ponovno ugraditi u neku novu, „treću Jugoslaviju“.

No, govoreći o Imunološkom zavodu, ne bi li bilo oportuno i gospodarski opravdano tu proizvodnu ustanovu u vlasništvu države priključiti Institutu Ruđer Bošković, čak i pod mentorstvom Grada Zagreba, ako baš ne ide drugačije?

Još od vremena SFRJ Institut Ruđer Bošković je pod zaštitom državne tajne. Podaci o njegovom poslovanju i projektima su trajno nedostupni kao da je riječ ne samo o državnoj već i vojnoj tajni – ili se doista, kao što je to jednom Aleksandar Ranković vjerovao, na Institutu radi (jugoslavenska) atomska bomba?!

Dakle sve u vezi Instituta Ruđer Bošković još je uvijek prava misterija: državna tajna i javnost ne smije znati koliko ljudi na Institutu Ruđer Bošković radi, što rade (projekti i njihovi rezultati) te koliko je to što se tamo radi i ostvaruje na korist hrvatskom gospodarstvu, svjetskoj znanosti ili misterija ipak nešto neugodno krije? Može li sva slava Instituta ležati na jednom patentu: apaurinu? Javnost treba znati koliko se rade fundamentalna znantsvena istraživanja, a koliko tehnoloških inovacija, koliko Institut zarađuje ili koliko sve to hrvatske porezne obveznike košta i dokle tako?

Neprestano se mistificira i stalno od javnosti krije čime se doista Institut Ruđer Bošković bavi i koliko to košta. Ako ima znanstvenih potencijala nije li logično da se Institut Ruđer Bošković spoji s Imunološkim zavodom i na taj način dostojanstveno spasi i Zavod i Institut?

 

Mila Marušić