Taman kad su se pojedini novinari i ini dionici medijskog života požalili na predstojeću sezonu “kiselih krastavaca”, jer Sabor prestaje sa zasjedanjem do rujna, eto užarenih vijesti – ogromni požari oko Splita. Koje god novine se otvore, koji god internetski portal, sve je jedna te ista vijest o velikim požarima.

Nepristrani bi i neupućeni promatrač zaključio da se nigdje u Hrvatskoj, ali ni nigdje u svijetu ništa ne događa, da je Hrvatska jedna uređena, pristojna i funkcionalna zemlja, da nema nikakvih problema, trzavica ili svjetonazorskih nesuglasica.

A svi znamo da nije tako. Odemo li u susjednu Italiju, ili pak u Njemačku, Francusku, Austriju, pregledamo li dnevni i tjedni tisak, te internetske portale, vidjet ćemo da politika čini samo jedan dio društvene zbilje. Od sveg sadržaja, odnosno cjelokupnog presjeka jednog društva, politika čini samo jednu petinu, eventualno četvrtinu. U nas je politika sve; prva stranica u novinama i posljednja: što je rekao vladajući, što oporba, tko je komu podmetnuo, kako su se posvađali ili koje su glupe izjave dali, što je skandalozno i t.d. Onda slijede beskrajne promašene analize raznoraznih analitičara, što će se, kako i zašto dogoditi, tko će koalirati, podržati ili ne podržati zakon… Nakon toga kreće dezinformiranje; lijevi list objavi dezinformaciju, pa političari to opovrgavaju, pa desni list nešto objavi, pa se to opet opovrgava, razjašnjava.

Spustimo li se na lokalnu razinu opet – politika. Zašto neki problem grada ili općine nije riješen, pa kako je netko nekomu zagradio prilaz i može li se načelnik tako ponašati, tko je što komu rekao u gradskoj vijećnici… Odemo li u kulturu, tamo uglavnom prevladavaju političke teme. Uzmimo primjer samo Olivera Frljića koji postaje predmetom rasprave zbog političkih provokacija. Nitko nije u stanju navesti naslov posljednje predstave ili knjige koja nije bila politički obojana. Politika prevladava čak i u sportu. Tko je kakvim prijevoznim sredstvom i o čijem trošku od političara išao na utakmicu, zašto je išao ili zašto je išao na utakmicu ako su teški problemi u gospodarstvu, potom slijedi razočaranje kad hrvatski reprezentativac izgubi – i svi donose zaključak da je za poraz kriva – politika. I tako imamo jedan začarani krug gdje političari i politika vodi glavnu i jedinu riječ u društvenom životu.

A trebalo bi biti obrnuto. Upravo novinari, književnici, redatelji, slikari – kulturni djelatnici u najširem smislu – upravo bi oni trebali nametati tempo i društvenu tematiku. Tko se uopće sjeća neke polemike u Hrvatskoj koja nije bila vezana za politički svjetonazor. Postoji li u Hrvatskoj uopće umjetnička kritika? Kad se povela rasprava o nekom romanu, filmu, simfonijskoj izvedbi, izložbi slika? Kad se, primjerice, povela rasprava o hrvatskom nogometu, bez da se spominjalo Mamića, HDZ i SDP? Što je s hrvatskim znanstvenicima? Jesu li oni u stanju posvađati se a da tema nije kurikularna reforma? Zar ne postoje znanstvene polemike u prirodoslovlju?

Hrvatsko je društvo vrlo nezrelo, površno i banalno. Političari vladaju i upravljaju zemljom, ali ne mogu, odnosno ne smiju biti središte društvenih zbivanja i društvenog života, a tako u Hrvatskoj jest. U biti se radi o odsutstvu kulture zbog čega bi proračun za kulturu trebalo deseterostruko umanjiti, a novinari bi, kao sustvaratelji društvenog mnijenja, trebali određivati tempo i tematiku društvenog života u Hrvatskoj. Oni to (čast iznimkama) ne čine, niti su u stanju činiti, stoga kako i ne bi kukali radi prestanka rada Sabora – jer – o drugoj temi ni neznaju pisati.

 

Mila Marušić

Share
0