Najpoznatiji i najutjecajniji politički lider Srba u Hrvatskoj u prvom desetljeću postojanja Kraljevine SHS, Svetozar Pribićević, vrlo je zanimljiva povijesna ličnost koju je uvelike odredilo burno razdoblje previranja između dva svjetska rata.

U početku vatreni pristaša velikosrpske unitarističke koncepcije, koji je kao ministar unutarnjih poslova (1918-1920.) prema instrukcijama iz Beograda krvavo gušio svaki glas slobode i demokracije izjavljujući kako će „Hrvati biti manji od makovog zrna“, napravio je zaokret 1927. godine, kad sa Stjepanom Radićem osniva SDK (Seljačko-demokratsku koaliciju) i od tada nastupaju zajedno protiv velikosrpske hegemonije zalažući se za federalno uređenje države i reviziju Ustava.

Naravno, ova Pribićevićeva postupna ali korjenita promjena politike i revidiranje dotadašnjih stavova, bili su uzrokovani jednim dijelom i činjenicom da je odbačen od Pašića i njegove Radikalne stranke kao nedovoljno pouzdan i neupotrebljiv sa stanovišta ostvarivanja planova skrojenih u Beogradu, no, mogao se prikloniti njima i ostati i dalje slijepi poslušnik i izvršitelj naloga – a to ipak nije učinio.

Zašto?

Zato što je (možda malo prekasno, ali ipak) shvatio jednu prostu istinu: da prekodrinski (ili „prečanski“) Srbi, napose i oni u Hrvatskoj, imaju pravo biti svoji i samostalni u političkim odlukama – i da svoju sudbinu po naravi stvari trebaju vezati za narode s kojima su u zajednici, s kojima dijele životni prostor i svakodnevicu, a ne biti puko oruđe u rukama srbijanske hegemonističke klike. I još nešto, možda i najvažnije: Pribićević je na temelju svoga životnog i političkog iskustva došao do spoznaje, da je svaki pokušaj ostvarivanja nekih posebnih interesa Srba u Hrvatskoj – mimo volje i na štetu većinskog, hrvatskoga naroda, put u sukobe i podjele iz kojih se može izroditi samo zlo.

Zato je on na taj hrvatsko-srpski politički savez oličen u SDK (koju su činili Radićeva HSS i njegova SDS – Samostalna demokratska stranka) gledao kao na jednu od vitalnih i najvažnijih potreba u procesu izgradnje zajedničke budućnosti ova dva naroda.

Odbijanje poslušnosti i okretanje leđa Beogradu, Pašiću i Radikalnoj stranci krvavo je platio, ali se do kraja života nije odrekao svojih uvjerenja. U Beogradskoj skupštini (20. lipnja 1928.) na meti Puniše Račića našao se skupa s ranjenim i pobijenim hrvatskim zastupnicima, uhićivan je, zlostavljan, interniran u selo Brus (podno Kopaonika u Srbiji) i na kraju se uspio domoći inozemstva. Kao politički emigrant, piše svoju poznatu knjigu Diktatura kralja Aleksandra (La dictature du roi Alexandre: contribution à l'étude de la démocratie; Les problèmes yougoslave et balkanique, Pierre Bossuet, Paris, 1933.) koja izlazi na francuskom jeziku (u integralnom obliku na hrvatski je prevedena tek 1990.), u kojoj obračunava s kraljem Aleksandrom i njegovim režimom, ali daje i presjek burnih političkih previranja u tadašnjoj državi, od uspostave Kraljevine SHS nadalje, uključujući i razdoblje diktature (nakon 6. siječnja 1929.). Iako mu je u Francuskoj dodijeljen orden Legije časti, poslije atentata na kralja (1934. u Marsielleu) uhićen je, zatvoren u samicu i zlostavljan od strane policije iako nije imao nikakve veze s tim događajem. Samo dvije godine poslije (1936.) umire u Pragu.

U prvoj fazi (1918-27.) tvrdi južnoslavenski „integralist“ koji je (smatrajući da su Hrvati i Srbi jedan narod) mislio da se „narodno jedinstvo“ i stvaranje „jugoslavenske nacije“ pod žezlom Karađorđevića mora postići uz primjenu svih raspoloživih sredstava, pa i primjenom grube sile, u drugoj (1927-36.) ogorčeni i ljuti protivnik velikosrpskog režima, Pribićević je budućim naraštajima svoga naroda ostavio pouku iz koje bi i danas mogli dosta toga naučiti.

Pribićević je, naime, u prosincu 1933. godine napisao jedno pismo svojim prijateljima u Srbiji (prvacima tadašnjih opozicijskih stranaka), a u kojemu među ostalim stoji:

„...kao čovek slobodnog duha, i kao istinski demokrata, ja moram da izjavim, da bi Srbi morali da poštuju i da priznaju volju Hrvata i odluku čak i u tom slučaju kad bi se oni izjavili protiv svake zajednice sa Srbima, a za svoju potpunu i neograničenu samostalnost. Ne mogu zamisliti ni za jedan čas tu mogućnost, da Srbi ratuju sa Hrvatima zato, što ovi neće da žive zajedno s njima, da Srbi ognjem i mačem nametnu Hrvatima zajedničku državu. Takvo držanje osramotilo bi Srbe za sva vremena kao nasilnike i ugnjetače, a s druge strane ne bi bilo nikakvo definitivno rešenje problema, jer bi Hrvati upotrebili prvu zgodnu priliku, prvi međunarodni sukob, da takvu nametnutu državnu zajednicu obore. I zato je najbolje, najmudrije i najpravednije što Srbi u pitanju odnosa prema Hrvatima mogu da učine, da im pruže beli list, da na njemu ispišu svoje zahteve. Svaki drugi put i rešenje značilo bi večite međusobne trzavice, sukobe i ratove, koji bi na kraju krajeva svršili katastrofalno za oboje.“ (Svetozar Pribićević, Izabrani politički spisi, Zagreb, 2000., str.306.; preuzeto iz: Dubravko Jelčić, 100 krvavih godina – XX stoljeće u hrvatskoj povijesti, Zagreb, 2004., str.76-77.; dijelove teksta istaknuo: Z.P.)

Ovaj je Pribićevićev tekst pomno skrivan i prešućivan desetljećima – kako u Prvoj, tako i u Drugoj Jugoslaviji – kod onih kojima je bio upućen ostao je bez odjeka. Da su srbijanski politički prvaci barem dijelom shvatili i prihvatili istinu o kojoj je on govorio, zasigurno ne bi bilo onako krvavog sukoba kakav je 8 godina poslije uslijedio između jednog dijela Hrvata i Srba.

I današnji politički lideri iz redova srpskog naroda (kako u Srbiji, tako i u Bosni i Hercegovini i Republici Hrvatskoj), imali bi itekako što naučiti iz ovog citata, ali i iz cjeloživotnog iskustva Svetozara Pribićevića. Možda prije svega to da nema povlaštenih naroda i da svaki pokušaj ostvarivanja prava na račun drugih vodi u sukob, a naročito ako bilo koja manjine (pa i srpska) nastoji za sebe ostvariti posebna, specijalna ili ekskluzivna prava na štetu većinskog naroda. Isto tako, ostavili bi se ispraznih naklapanja o nekoj budućoj „Jugoslaviji“ – bilo da je zamišljaju kao „region“, „Zapadni Balkan“, „skraćenu Jugoslaviju“ (odnosno „srboslaviju“ – republike bivše SFRJ minus Slovenija plus Albanija) ili u bilo kojemu drugom obliku.

Iskustvo iz razdoblja egzistiranja i jedne i druge Jugoslavije (1918-1941; 1945-1990.) pokazalo je kako je svaka takva državna zajednica nemoguća i nespojiva s demokracijom i tih gotovo 70 godina zajedničkog života i unutarnjih trvenja i sukoba potkrjepljuju ovu činjenicu na najbolji i najočitiji način.

Hrvati nisu narod bez kolektivne memorije i sjećanja i skupo su platili svoje povijesne zablude da ne bi znali kako iza svake takve forme i ideje (kako god se one pokušavale „upakirati“) stoji velikosrpski koncept.

Iza sebe imamo gorko iskustvo Drugoga svjetskog rata ali i ratova koji su vođeni 90-ih godina prošlog stoljeća na području tadašnje SFRJ u čemu je velikosrpska ideologija odigrala ključnu ulogu: pokretača i generatora agresije. U ime srpstva i u cilju stvaranja „Velike Srbije“ počinjeni su strašni masovni zločini genocida i etničkog čišćenja, pri čemu su Srbi iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske zloupotrijebljeni od Beograda i kao „topovsko meso“ gurnuti u rat protiv naroda s kojima žive.

Ne smijemo zatvarati oči pred realnošću.

Vidimo što se događa u „republici srpskoj“, u kojoj su tendencije izdvajanja iz B i H sve izraženije, pa i po cijenu pretvaranja cijele regije jugoistočne Europe u krizno žarište. Srbi upiru oči u Rusiju i ne odriču se svoje genocidne tvorevine i po cijenu rata.

Na drugoj strani, u Srbiji je na djelu slična politika, koja se temelji na bezuvjetnoj potpori Miloradu Dodiku (jer „republiku srpsku“ shvaćaju kao jezgro buduće „Velike Srbije“ – koje se nikad nisu odrekli) i strateškom vezivanju za Rusiju i Putina, unatoč tobožnjoj „težnji“ ka EU.

Ne mali je broj i onih koji još nisu prežalili „republiku srpsku krajinu“ – terorističku paradržavnu tvorevinu stvorenu genocidom i etničkim čišćenjem na okupiranom dijelu Republike Hrvatske, koja je svoj slom doživjela 4. kolovoza 1995. godine (u roku od cca 48 sati), ali i dalje živi u glavama mnogih srpskih ekstremista koji se nisu pomirili s porazom niti s postojanjem naše države..

I da budemo sasvim jasni: takvih ima i u današnjoj Hrvatskoj, a ne samo u Srbiji i Dodikovoj guberniji i što je još tragičnije, kako među bivšim „krajišnicima“ i četnicima, tako i u redovima naših vrlih „demokrata“, neokomunista, kvaziljevičara i pseudoliberala koji s njima pušu u isti rog.

Kad je riječ o srpskoj manjini u Hrvatskoj, njihovi vodeći politički lideri još uvijek nisu stigli do razine logičkog promišljanja i zaključaka kojima se rukovodio Svetozar Pribićević prije 90 godina.

A vrijeme bi bilo da konačno izvuku neke pouke, ostave se politike zatezanja odnosa i sukoba s većinskim (hrvatskim) narodom, zauvijek se odreknu velikosrpske ideologije, a svojim biračima i onima koje predstavljaju u tijelima vlasti ove države, konačno i za sva vremena objasne kako nije normalno da se ovdje sije i žanje, a u isto vrijeme moli Boga da u Hrvatskoj zavlada suša, a u Srbiji pada kiša.

 

Zlatko Pinter

Share
0