Svaki je segment društvenog, političkog, a zatim i ekonomskog, gospodarskog, demografskog života te svih ostalih segmenata, uništen tijekom nametnute nam komunističke diktature za trajanja jugoslavenske tvorevine.

I možda najveća šteta Hrvatima kao narodu nije učinjena kroz masovna ubojstva, odnosno genocid, zbog sustavnog zlostavljanja hrvatskog tkiva, velikosrpske tiranije iz Beograda, bježanja na zapad, uništavanja poljoprivrede, hrvatskog seljaka i dalje redom, nego zbog uništavanja i onemogućavanja nastanka institucija. Nijemci su, primjerice, izgubili II. svjetski rat, ali nisu izgubili institucije, nisu izgubili pamet, za razliku od Hrvata koji su pobijedili u Domovinskom ratu, ali su izgubili pamet, odnosno izgubili su naraštaje – naraštaje – koji će do svoje smrti biti zaraženi (neizlječivom) boljševičkom infekcijom te samoupravljačkom bolešću.

Šteta je učinjena i nije većinski hrvatski puk za to kriv; u bivšoj se tvorevini poticao nerad, nered i nedisciplina; nagrađivala se improvizacija te zaobilaženje pravila; svatko tko je imao barem jednu dasku u glavi je već kao adolescent shvatio koliko je jugoslavenski sustav šupalj, nakaradan, i, da nije bio tragičan, bio bi urnebesno smiješan.

Sve čime se Hrvati mogu podičiti su napravili stranci, prvenstveno Austrijanci i Mađari – i u tome nema sramote. Dapače, ako ništa, hrvatska je Država početkom 20. stoljeća bila uređena zemlja u sklopu jedne uređene monarhije. Sve što se naučilo i preuzelo iz te austro-ugarske države je uništeno isprva u prvoj, a zatim dokrajčeno u drugoj Jugoslaviji. Hrvatska je izgubila institucije: od suda do DORH-a, od ministarstva do gradskog odbora, od Sabora do županijskog vijeća, sve do Povjerenstva za sukob interesa ili Vijeća za suočavanje s prošlošću – građani nemaju povjerenja u institucije, jer, nisu svi pred njima ravnopravni.

Glavna je odlika totalitarnih režima uplitanje politike u rad institucija. S druge strane, glavna je odlika svih netotalitarnih režima neuplitanje politike u rad institucija, što mi poznajemo kao vladavinu prava. Nije potrebno nabrajati sve dvoličnosti, licemjerstva, dvostruka mjerila i standarde koji su svakodnevno događaju otkako imamo državu – od “najviše”, političke razine do “najniže”, mjesne ili lokalne.

Ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković je za Večernjak izjavio da u zakonu nema uporišta se da spomen-ploča sa spornim pozdravom: „Za dom spremni“ makne, što je, između ostaloga, točno. Međutim, kad su se zbog te odluke pobunili HDZ-ovi „koalicioni partneri“, HNS i SDSS, onda je uslijedilo klasično „skrivanje“ iza institucija rekavši kako se ploča HOS-a neće maknuti dok se ne donese zakon kojim bi se sankcionirali simboli totalitarizama, ali i da se zakon neće donijeti dok Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima ne završi s radom, a planirano je da to bude u ožujku 2018. godine. Time se pokušava kupiti vrijeme, odnosno sačuvati stabilnost vlade.

Imamo četničke spomenike po Slavoniji, a spomen ploča poginulim HOS-ovcima smeta. Imamo četnički dernek u Srbu, ali Thompsonov koncert smeta. Imamo prijetnje smrću Željki Markić i Vladi Košiću, a nitko po tomu ne postupa, ali se postupa kad netko negdje vikne „Za dom spremni!“. Imamo Miranda Mrsića čija je supruga oštetila HZZO za 10 milijuna kuna,  Ranka Ostojića (svastika, smrt Pajičića, upad milicije u crkvu), Zorana Milanovića (afera Madison), Vesnu Pusić (financiranje Documente), Zmajlovića (pronevjera i oštećenje državne imovine), Tihomira Jakovinu, Mladena Pejnovića, Antu Kotromanovića…

No, Dinko Cvitan po tom pitanju nije učinio ništa, ali je zato protiv Franje Lucića (HDZ) podignuta optužnica jer je navodno dao mito novinaru Dragi Hedlu (kako netko tko nije službena osoba uopće može primiti mito?!). Imamo Povjerenstvo za sukob interesa koje je sukob interesa pronašlo samo kod Tomislava Karamarka jer mu supruga ima prijatelje i kod Predsjednice koja je otišla na službeni put u SAD.

Ne treba više nabrajati. Zaključak je nedvosmislen – institucije nam ne funkcioniraju iz gore navedenih razloga. Ali, onda stvari treba rješavati kako je do sada bilo – politički, a ne se skrivati iza institucija. Političari u Njemačkoj, Belgiji, Švedskoj, Francuskoj, Švicarskoj i t.d. mogu „goruća“ politička pitanja „uvaliti“ sudu, vijeću, povjerenstvu, odboru ili nečem sličnom i svaki građanin bilo koje od tih zemalja će s punim povjerenjem, slagao se ili ne, prihvatiti odluku tog tijela jer ima povjerenje u institucije i vladavinu prava. Ova vlada može glumiti „europejsku profinjenost“, ali tako samo ispada smiješna i nevjerodostojna.

„Za dom spremni“ je goruće političko pitanje i velika većina hrvatskoga puka u tomu ne vidi ništa sporno, jer se pod tim geslom branila hrvatska država. I sad bi netko odluku o tome prepuštao nekom „ad hoc“ tijelu? E pa ne će moći, makar se i Plenkovićeva vlada raspala. Nema institucija, nema vladavine prava, nema pravne države – i to je svima jasno.

'Ajmo „zdravoseljački“: ako ovi mogu imati četničke spomenike i derneke te pozdravljati sa „Smrt fašizmu, sloboda narodu“, onda mogu i drugi vikati „Za dom spremni!“. Ili svima ili nikome. U protivnom je to srbizacija Hrvatske. U Jugoslaviji je su mogli haračiti samo članovi Partije. Od 1990. do danas harače i dalje članovi Partije i s njima povezani pojedinci i skupine. Čemu onda Domovinski rat i sve žrtve?

Zaključno, uvijek je do sada o svemu odlučivala politika, stoga neka i o HOS-ovoj ploči odluči politika. Ionako je samoupravna anarhija, pa ako je Jugoslavija potrajala 45 godina, onda će i Hrvatska barem malo duže. Čisto iz inata.

 

Mila Marušić