Ne negiraju posebnost hrvatskog jezika samo Snježana Kordić, Mate Kapović, Bojan Glavašević i Jagoda Granić već tu posebnost negiraju Institut za  hrvatski jezik i jezikoslovlje (IHJJ), Matica hrvatska i HAZU.  Pogledajmo njihove pravopise, gramatike i rječnike pa će nam sve biti jasno.

 Izgleda da nijedan vukovac ne zna što je to standardni jezik, a to nam najbolje pokazuju njihovi pravopisi  i gramatike, kao i rječnici. Na to nas upućuje i naziv Mate Kapovića za jugoslavenski jezik – štokavski književni jezik.  Izgleda kao da prije štokavice hrvatski jezik nije ni postojao.

Ovo nam pokazuje da Mate Kapović ne poznaje lingvistiku jer ne zna što je standardni jezik. Takav odnos prema hrvatskom jeziku se događa jer hrvatski vukovci nisu lingvisti niti poznaju povijest hrvatskog jezika. Ako postoji standardni hrvatski jezik, onda se riječi ne smiju pisati na više načina kako nam sugerira IHJJ, odnosno, dr. Željko Jozić. Snježana Kordić uopće ne poznaje povijest hrvatskog jezika jer ga poznaje samo kao vukovicu. Bojan Glavašević je samo izaslanik Pupovca i lingvistički neznalica.

Razumljivo je onda zašto orjunaši nastoje stvoriti neki jugoslavenski jezik, u čemu im pomaže SDP-ovci i svi ljevičari koji se predstavljaju  javnosti kao hrvatska avangarda, a njihovo ponašanje bi moralo zabrinuti svakog mislećeg Hrvata. Oni ne mogu bez bratstva i jedinstva jer tako osiguravaju svoju egzistenciju, a zbog toga im treba zajednički jugoslavenski jezik, jer im je nametnuta mržnja prema svemu što je hrvatsko. U njihovoj  namjeri neće uspjeti mada ih podržava njihov duhovni otac Slavko Goldstein, licemjer  i jedan od najuticajnih mrzitelja Hrvata,  te svi kazalištarci i filmaši koji se javnosti predstavljaju kao kreativna hrvatska elita koja ipak egzistira na grbači hrvatskih poreznih obveznika. 

Nemoguće je stvoriti jugoslavenski jezik, ali oni ne znaju zašto. No, evo zašto: Svi ti jezici su nastali od hrvatskoga  i jedino ih je moguće vratiti njihovom izvoru. Danas su srbijanski i bosanski bogati turcizmima, a srbijanski još anglizmima i rusizmima.  Da bi stvorili jugoslavenski jezik, izvor treba potražiti u ruskom jeziku,  a on se razlikuje od svih današnjih jugoslavenskih jezika semantički, etimologijski, pravopisno i gramatički. Hrvatskom jeziku ne trebaju srbizmi: rusizmi, turcizmi ni anglizmi jer hrvatski jezik ima bogati vokabular, ako razumijemo lingvistiku.

Hrvatski jezik je imao svoje pismo, dakle, glagoljicu još u 10. stoljeću,  a današnji jugoslavenski jezici tada nisu postojali jer se nigdje ne spominju. Hrvati su imali svoju tiskaru na glagoljici još 1483. godine,  a ni tada se nigdje ne  spominju današnji jugoslavenski jezici. Dakle, Hrvati su bili pismeni dok današnji jugoslavenski narodi nisu ni postojali. Očito, da bi razumjeli hrvatski jezik, potrebno je poznavati njegovu povijest jer ona je toliko bogata, bogatija od bilo kojeg današnjeg jezika u Europi.

Kako vidimo, Hrvati  su bili pismeni na svojem pismu glagoljici već u 10. stoljeću, a možda i ranije, a drugi pisani današnji jezici tada ne postoje. Nakon kršćanskog raskola, Hrvati u BiH zamjenjuju glagoljicu bosančicom ili hrvatskom cirililicom, odnosno, kirilicom. I zato postoje dokazi, ali ih nitko još nije otkrio jer se i historija tumači  pogrešno, a glavnu štetu je donijelo tumačenje Pacta Convente kad je BiH u pitanju. Tu kirilicu od Hrvata preuzimaju Bugari i prvi put u svoje pismo uvode slova  V, Č, Š i Ž koji su uzeti iz glagoljice.

Nakon toga se pojavljuje crkveno slavenski jezik u liturgiji i na Balkanu postoje samo dvije redakcije : hrvatska i bugarska. Glas Č je razlog zašto bugarska prezimena završavaju na OV, dakle, bez slova Č. Glas Ć se pojavljuje u Srbiji i BiH nakon dolaska Osmanlija na ove prostore, a odatle se širi na prostor današnje  Hrvatske. Prije toga hrvatska prezimena su najviše završavala sufiksima AC i EC jer bizantsko pismo nije imalo slovo za glas V.  Sufiks VIČ imaju prezimena nastala u Raškoj, Dukli i BiH, dakle, Crvenoj Hrvatskoj jer je uvedeno slovo za glas V. Odatle se takva prezimena šire na prostor današnje Hrvatske kad bizantski Hrvati bježe pred Osmanlijama.  To su bili Hrvati koji su zadržali bizantske crkvene običaje i liturgiju.

U samom začeću hrvatski jezik je bio slogovan i najvjerojatnije je nastao na prostoru današnje Hrvatske i BiH. Nasjličniji mu je mrtvi jezik koji se danas naziva sanskrit. Međutim, do danas nitko još nije otkrio da sufiks KRIT u tomu nazivu stoji za naziv HRVAT. Mnogi riječi u sanskritu i hrvatskom jeziku i danas imaju isto značenje, a neke su zadržale samo simboliku. Slogovno je napisana i Baščanska ploča na kojoj se osjeća uticaj suglasničkog pisanja riječi. Na toj Ploči sve riječi, osim tri, u jednini završavaju slovom A, a pojavljuje se samo muška i ženska množina. Postoje ČETIRI padeža kao u sanskritu, a glavni padež je genitiv. Glagolski infinitivi su isti, dakle, ATI i ITI. Sa druge strane, vedske himne su napisane ikavicom, a ikavica je suglasnički jezik. Međutim, u Dalmaciji,  posebice na otocima, su sačuvane slogovne riječi koje polako nestaju, primjerice, riječ tama u BiH postaje suglasnička riječ tma ili varha postaje vrh.

Zašto sam naglasio četiri padeža i genitiv kao prvi padež? Na temelju te gramatike Bartol Kašić je latinizirao hrvatsku deklinaciju. U toj gramatici muške imenice su u nominativu gubile posljednje slovo A, a ženske su ga zadržale. Množina je završavala za muški rod slovom I, a za ženski slovom E još na Baščanskoj ploči. Uveden je i srednji rod zbog kršćanskog trojstva, ali takve imenice su rijetke, dok u množini završavaju slovom I kao sve muške imenice. Na temelju ovoga tvrdim da ženskim imenicama ne trebaju nikakvi sufiksi za zvanja jer sve one završavaju slovom A i imaju par u muškim imenicama koje ga gube: profesor-profesora, učitelj-učitelja, kovač-kovača, limar-limara i tako redom.

Na koncu se obraćam dr. Protuđeru jer i oni koji brane posebnost hrvatskog jezika ne poznaju njegovu povijest. Na formiranje jezika su najviše djelovala različita pisma, a Hrvati nemaju stručnjake ne samo za pisma nego i zamjene glasova koja nastaju upotrebom tuđih pisama. Primjerice, Hrvatima ne treba slovo DŽ, a u hrvatsku abecedu ga je uveo Vuk Karadžić. To je turski glas, a sličan je glasu Đ. I ovaj glas ima svoju formulu, ali to vukovce ne zanima. Ovi glasovi često pogrešno zamjenjuju druge glasove.

 

 

Srećko Radović