Nakon što sam pročitao tekst pod naslovom Zašto nepostoji Dan žrtava Katoličke crkve?,  neimenovanoga tekstopisca, Svjetlonosa.bloger.index.hr, dopustite mi neke dopune.

 Neistine se mogu iznositi i prešućivanjem. 

Poluistine su najgora stvar pred zrcalom istine, ili prešućene istine su poluistine. Talijani imaju mudru uzrečicu za takve opasne pristupe istinoljubivomu traženju istine:C'è della verità,ma non e tutta la verità.  To se jasno čita u priloguSvjetlonoše,što jesvetopisamsko Luciferovo ime, ime pobunjenoga anđela, posve udaljena od pune i jedine Istine, Ljubavi, za sve nas koji vjerujemo, a ta je Bog. Lucifer se zove i Diabolus (đavao), što korijenski dolazi od grčkoga glagola diabállo, a znači: rastavljam, svađam, rastačem. To je Luciferov posao.

U članku Zašto ne postoji Dan žrtava Katoličke crkve?, ima još jedna Svjetlonošina zla nakana. On ne govori o naravi srednjovjekovnoga (europskog) društva, u kojoj je svjetovna vlast htjela imati Crkvu i vjeru kao štit za vršenje mnogih zala, a grijeh je Crkve da se  puštala u takav ''zagrljaj''.

Na početku članka Svjetlonoša prešućuje, kada među 'Danima' spomena na različite nevine žrtve, spominje: Danžrtava fašizma, Dan žrtava holokausta, Dan žrtava totalitarnih režima, Dan žrtava Domovinskoga rata i mnoge druge ...  

ZLOČINI  'NOVE  RELIGIJE'

Kada spominje zločine Katoličke Crkve (dalje: KC), bez njezina cjelovitoga sagledavanja i plemenitih utjecaja na sveukupnu civilizaciju, kada nespominjanjem drugih kršćanskihCrkava, islama itd., on ih oslobađa, onda to nije korektno. Veoma je zanimljivo da u nabrajanju Dana, prešućuje  zločine  nove religije,  koja je učinila više zločina nego sve druge religije zajedno.  Svi zločini zbrojeni na kraju članka Zašto ne postoji Dan žrtava KC?, nastalih u dvije tisuće godina, su, prema piščevu zbroju žrtava, niti desetina zločina nove religije, koja je svoj zločinački učinak ostvarila za manje od stotinu godina, u XX. stoljeću. Zato je čudno da ovaj ''istraživač'' nije predložio i Dan žrtava te nove religije, koja,  hvala Bogu,  konačno iščezava na svim podnevnicima i usporednicama (merdijanima i paralelama), osim što još svijetli punim sjajem u Sjevernoj Koreji, pod vodstvom trećega Voljenog vođe, iz iste loze.

Pisac vjerojatno misli da je nabrajajući Dane,  te žrtve ''pokrio'' Danom  žrtava totalitarnih režima,  koji ne postoji, ako ne misli na ono što nam je Europa nametnula  Europskim danom sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, tj. spomenom 23. kolovoza 1939.,  kada su dotada,  dva  najveća zločinca u novijoj povijesti, Staljin i Hitler, potpisali Pakt o nenapadanju i prijateljstvu i podijelilipodručja svojih utjecaja (čitaj: zločina).  Dakle, jasno je da se izbjegava točno spomenuti žrtve komunizma, premda je to najviše žrtava u novijoj povijesti.

Nakon zauzeća Poljske (1. rujna 1939.), nacisti su odmah započeli svoj zločin, progon Poljaka i Židova. O tomu smo sve znali, ali nismo znali da je odmah i SSSR zauzeo istočnu polovinu Poljske, na temelju toga sporazuma Hitler–Staljin, od 23. kolovoza 1939. Brzi učinak bio je 250 tisuća unovačenih Poljaka u Crvenu armiju i pola milijuna  prognanih u sibirske logore smrti, a u proljeće 1940., prema Staljinovoj naredbi,  22.000 časnika, poljskih intelektualaca, svećenika, itd., ubijeno je u Katinskoj šumi, a njihove su obitelji protjerane u Kazahstan.  Zločine smo tadanjih Hitlerovih (komunističkih) saveznika zataškavali, a kada bi se i našli dokazi, prešućivali, umanjivali i opravdavali bi ih na različite načine.

KNJIGE  O  KOMUNISTIČKIM  ZLOČINIMA

Međutim, istina svaki dan sve više izlazi na vidjelo. Crna knjiga komunizma - Zločini, teror, represija, nije hrvatski nego je rad europskih umnih radnika (intelektualaca), uvjerenih ljevičara.  Knjiga opisuje progone, zločine i strahovladu u komunističkim državama.  Izvorno je objavljena 1997. godine, u Francuskoj, pod naslovom, Le Livre noir du communisme: Crimes, terreur, repression. Crna knjiga komunizma je u različitim zemljama izazvala rasprave o prevrjednovanju socijalizma i pojavu pojma Crveni holokaust.  Taj je pojam upostojio procjenu socijalizma,koji ga uspoređuje s fašizmom (s nacionalsocijalizmom). 

Stephane Courtoisbio je, prema svojim izjavama, u prošlosti bio ratoborni komunist. O zločinima u socijalističkim zemljama u to doba nije ništa znao. U uvodu Courtois tvrdi da je ukomunističkimgenocidima ubijeno četiri puta više ljudi nego što je ubila Hitlerovaosovina,pa želi privući pozornost da javnost sazna više o sličnosti tih dviju ideologija. To je, prema Courtoisu, nužno,  zbog komunističke ideologije, koja i dalje ima mnogo sljedbenika. U knjizi se spominje oko 100 milijuna komunističkih žrtava. Međutim, treba naglasiti da još nema cjelovitih podataka iz Kine, Vijetnama, Kube i Sjeverne Koreje, pa bi ti podatci trebali biti znatno veći.

Kako  istraživački Indexov suradnik potanko opisuje ''teror'' KC, čudi me da slične zločine nije zapazio i u novoj religiji, koja se rodila u Rusiji i proširila se svijetom.  Zato je dobro prisjetiti se dijela bogate 'zbirke' zločina  komunističkih vôđā  Lenjina, Staljina i nekih njihovih učenika. 

LENJINOVI  I  STALJINOVI  ZLOČINI

Tu je novu religiju započeo Lenjin. Nakon preuzimanja vlasti u Rusiji, odmah je započeo ratovati  sa svim vjerskim zajednicama. Zabranjene su sve vjerske škole u društvu, a svećenici i redovnici su proganjani, zatvarani i ubijani. Za prvih 5 godina, ubijeno je 28 episkopa i 1.200 svećenika. Od 24 tisuće pravoslavnih crkava, ostalo ih je oko pet stotina.  Ništa bolje nisu prošle ni druge vjerske zajednice. Od 12 tisuća džamija, ostalo ih je manje od 100.  I, bivši sjemeništarac, Staljin, zdušno je nastavio  protuvjersko ponašanje, sve dok Rusija nije došla u opasnost od njemačkoga prodora, kada je i svećenike pozvao u pomoć (izvor: HRT, TV kalendar 8. 10. 2016.). Od oko 24.000 svećenika i vodećih crkvenih dužnosnika, 1936. g., nakon 5 godina, ostalo ih je 5.665 (Werth, A State Against its People, str. 200.-201., a o ubojstvima svećenika vidi: M. Pabst, Staatsterrorismus: Theorie und Praxis kommunistischer Herrschaft, Graz, 1997., str. 67.).

Vrhunac te nove ''religije'' je pretvaranje Staljina u ''božanstvo'', u koje se nije smjelo sumnjati,  preuzimajući  religijsko znakovlje. Slično idolopoklonstvo primjenjivali su njegovi učenici na Istoku, u Jugoslaviji, na Kubi, u Kini, u Sjevernoj Koreji itd. Oduševljenje novim ''božanstvom'' ostvarivalo se do zanosa. Najveći događaj u životu običnoga  čovjeka u Rusiji,  bio je vidjeti ''Velikog Staljina''.  U jednomu dnevniku, prigodom Kongresa mladih  komunista, u travnju 1936., pisalo je:  ''…Vidjeti ga, samo ga vidjeti, bila je sreća za sve nas.''  (J. Brooks, Thank you, Comrade Stalin: Soviet Public Culture from revolution to Cold War, Princeton, 2000., str. 60.). Tako je jedna slika Roberta Sturue, koji  prikazuje mladu seljanku u obitelji, punu strahopoštovanja, imala je naslov Ona je vidjela Staljina (G. Prokhorov, Artunder Socialist Realism: Soviet Painting 1930-1950, Roseville East, Austr., 1995., str. 101.).

Kada je mladi pisac Aleksandar N. Advejenko u Pravdi, završio svoj govor s:  ''hvala ti sovjetska vlasti!'', prekoren je i ubrzo se ispravio s novim člankom u Pravdi, koji završava: ''Muževi svih naraštaja prizivat će tvoje ime, koje je snažno, prekrasno, mudro i čudesno. Tvoje ime resi svaku tvornicu, svaki stroj, svako mjesto na zemlji i u srcima je svih ljudi.'' (IWM, Speer Collection, Box S369, FIAT Report 19, Adolf Hitler, str. 3.-4.) Bilo je i prijedloga za promjenu kalendara od Staljinova  a ne Kristova rođenja (Davies, Popular Opinion in Stalin’s Russia, s. 165.; Glasnost Revelations, s. 183.).

NEVJEROJATNOST  ZLA

Plod Staljinove ''božanske'' politike prisilne ''kolektivizacije'',  pomor je glađu  (Gladomor, Holodomor), od travnja 1932. do studenoga 1933., u Ukrajini i na Kavkazu, kada je umrlo od 3 do 7 miljuna ljudi, a prema nekim istražvačima i do 10 miljuna, što je prema Raphaelu Lemkinu (poljskomu Židovu, čovjeku koji je definirao genocid), klasični genocid, kojega se i danas u Ukrajini sjećaju svake godine.

Lenjinova  tajna milicija Čeka, osnovana 20. prosinca 1917.,  postala  je zakon za sebe u građanskomu ratu, kada je  usmrtila oko 250 tisuća osoba  (C. W. Reibel, Das Fundament der Diktatur: Die NSDAP-Ortsgruppen 1932-1945, Paderborn, 2002., str. 232.-3.).

U predratnim progonima u SSSR-u, treba  spomenuti vrhunac progona, 1937. i 1938. g., kada je umoreno 700  tisuća ljudi  (Richard Overy, Diktatori, str. 68.).

Anton Antonov – Ovsjejenko, sin  jednoga od glavnih partijskih žrtava, u svojim zapamćenjima, iz god. 1980., tvrdi da je, prema izvorima Politbiroa, od 1935. do 1940.,  18,840.000 ljudi poslano u zatvore, od čega je 7 milijuna strijeljano, u logore je poslano oko 16 milijuna, a, prema njegovu računu,  41 milijun osoba umrlo je tridesetih godina XX. stoljeća od gladi i nasilja (A. Antonov – Ovsjenko, The Time of Stalin, Portrait of a Tyranny, New York, 1981., str. 211.-213.). Tada nije bio rat. Ti su ljudi ubijeni u miru, kao politički neistomišljenici, koji su kao i nacifašističke žrtve imale ime, prezime, obitelj i …

Za opis opsega i načina užasa Lenjinove i Staljinove tajne milicije, koja je ubijala ljude, najčešće bez ikakva suda ili saslušanja (ČEKA, GPU, NKVD, gulazi…), trebalo bi mnogo mjesta.  Ne smijemo zaboraviti zločine nad nekim malim narodima u SSSR, s klasičnim označnicama genocida (progonstava, ubojstava, izgladnjivanja …),  zločine Staljinovih učenika u Istočnoj Europi, u Kini, u Sjevernoj Koreji, u Vijetnamu, Kubi …

LENJINOVI  I  STALJINOVI  VJERNI  UČENICI

Svi  Lenjinovi i Staljinovi učenici, doslovno su prenijeli  ’napredne’ zamisli Sovjetske Rusije, u svakodnevni i u svaki  život i ponašanje.  Tako, između ostalog, i  jugoslavenski komunisti, obožavajući ''Velikoga'' Staljina i njegove Sporazume,  nisu dignuli ustanak  kada je Jugoslavija  napadnuta (6. travnja 1941.),  jer su tada nacisti i komunisti bili saveznici, nego istom kada je napadnuta Sovjetska Rusija, 21./22. lipnja 1941. Tada je, nakon naredbe iz Moskve, u Hrvatskoj podignut ustanak protiv nacifašizma (22. lipnja, 1941). ).  Do nedavno, nismo znali da je Staljin poslao brzojav čestitke Hitleru kada je ovaj pobjedonosno ušao u okupirani Pariz, isto tako da je Staljin, uz skladu sa Sporazumom od 23. kolovoza 1939., opskrbljivao Hitlera ratnim materijalom dok je ovaj bombardirao Britaniju.

Istraživačkomu novinaruSvjetlonosa.bloger.index.hr je vjerojatno poznato da u Rezoluciji skupštine Vijeća Europe,  od 25. siječnja 2006., o osudi zločina komunističke ubojite vlasti, i prijašnjom Rezolucijom, od 27. lipnja 1996., napisano da zločini, počinjeni za vrijeme komunističkih vlasti budu kažnjeni, pa i kada je kazneni progon zastario. Spomenuta Rezolucija, iz 1996., također traži, da se, radi uvođenja demokracije u zemlje, koje su bile pod komunizmom, provede lustracija i dekomunizacija.

Ondje piše i da: ''komunističke totalitarne režime bez  izuzetka karakteriziraju teška kršenja ljudskih prava, koja uključuju pojedinačna i kolektivna ubojstva i egzekucije, smrt u koncentracijskim logorima, izgladnjivanje, deportacije, mučenje, ropski rad i druge oblike fizičkog terora, progon zbog nacionalne ili vjerske pripadnosti, kršenje slobode savjesti, mišljenja i izražavanja, slobode tiska, te nedostatak političkog pluralizma''. Točka 7. Rezolucije ističe se da je: ''svijest o komunističkim zločinima jedan je od preduvjeta njihova izbjegavanja u budućnosti i da ta svijest igra važnu ulogu u odgoju mladih naraštaja''.

Ovo nisu riječi nekih povijesnih hrvatskih ''revizionista''. Ovo je izglasovao  Europski parlament. Ovo je čista istina, koja se  u nas još izbjegava i prešućuje! 

U pravu je  Hanna Arendt, njemačka filozofkinja i Židovka, koju je Gestapo mučio, kada kaže da ''nitko nema moralno pravo biti antifašist tko nije istodobno i antikomunist.''

ZLOČINI  LAŽNIH  KOMUNISTIČKIH  'ANTIFAŠISTA'

Danas više nisu sporni ni mnogi zločini komunističkih ''antifašista'' u Jugoslaviji, nakon dolaska na vlast, odnosno nakon Drugoga rata. Dugo se moralo šutjeti, a mnogi nisu smjeli, i kada su znali gdje, zapaliti svijeću svojim najbližima, kraj jama i stratišta. Nakon što su mnogi zapovjednici i izvršitelji tih zločina, zbog nemirne savjesti ili neslaganja s komunističkom ideologijom, progovorili, velikim se dijelom doznala istina o zvjerskim umorstvima nevinih ljudi. Osobito su bili revni ubijajući intelektualce  (Daksa, itd.) i svećenike. Ubijeno je 667 katoličkih svećenika, biskupa, redovnika i redovnica, što je nakon Drugog svjetskog rata najviše od svih zemalja protuhitlerovskga saveza.  One koji niječu zločine, razotkriva  i Simo Dubajić, ''zvijezda'' Kočevskoga Roga, koji nije mogao više podnijeti teret savjesti. Vrativši se duhovnomu pravoslavlju, javno se pokajao i, na beogradskoj televiziji, pozvao da o zločinima progovore i drugi, spominjući ugledne komunističke dužnosnike u Hrvatskoj i u Srbiji, sve ''narodne heroje''.  Tako je i u srpskomu listu Svetu,  u srpnju 1990. g ., prvi put za javnost izjavio: ''Komandovao sam u Kočevskom rogu. Učestvovao sam u likvidaciji ljudi po naređenju. To danas govorim,  jer sam shvatio da je savest jača od pobede. Kada sam 25. maja 1945. g. došao u Ljubljanu, referisao sam Titu o zarobljavanju ustaša, fon Lera i zapleni zlata. Pre toga samtrinaestoga maja dobio od Tita depešu da niko ne sme dirati nijednog zarobljenika. Mi tada nismo znali da će ti zarobljenici biti pobijeni … Onda sam iznenada dobio nalog da se 30.000 tih domaćih izdajnika  pobije na Kočevskom rogu. Naređenje su izdali Ivan Matija Maček, Maks Baće i Jovo Kapičić, sve Rankovićevi pomoćnici. Takvu odluku niko nije mogao doneti nego Tito! Samo je on mogao da opozove svoju raniju depešu.''  (Izvor i: Marko Lopušina, Ubij bližnjega svog, Beograd 1997., str. 122.-123.)

Od 18. do 30. svibnja 1945., u Teznu  kraj Maribora je pobijeno od 30.000 do 50.000 zarobljenika, koji su ubačeni u protutenkovske rovove(svjedoci: Ivan Gugić i Simo Dubajić).

TITOV  I  PARTIJSKI  ZATOR  HRVATSKOGA  NARODA

Treba se sjetiti zapovijedi koju je izrekao Staljinov najbolji učenik Josip Broz Tito, svim partijskim odborima i zapovjednicima vojnih jedinica, u ožujku 1945. godine: ''Ovih dana pružit će se prilika da Komunistička partija Jugoslavije preuzme vlast na teritoriju cijele države. Ta prilika trajat će samo nekoliko dana, a možda i nekoliko sati, i ako u to vrijeme ne likvidiramo sve naše neprijatelje ta će se prilika zauvijek izgubiti.'' (Politički zatvorenik,  svibanj 2007., str 182.)

U jugoslavenskoj skupštini u Beogradu, u siječnju 1951., ministar unutarnjih poslova FNRJ (od 1946.–1966.) Aleksandar Ranković je, navodno (arhivi Skupštine?),  rekao: ''Likvidirali smo 568.000 narodnih neprijatelja, a kroz logore od 1945. do 1951. prošlo je 3.777.776 zatvorenika.''  Milovan Đilas je, 1977. god., izjavio da jeJosip Broz Tito osobno je izdao naredbu ''Pobiti hrvatske zarobljenike i civile. Osobno je pripremio i nadgledao  pokolje nad Hrvatima kakve europska civilizacija ne poznaje.'' 

U svomu govoru u Varaždinu, 20. svibnja 1945., Tito je izjavio da obilazi jedinice JA koje vrše konačan obračun s hrvatskim smradom  i najavio da ćesvi koji se ne slažu s njegovom ideologijomgledati svjetlo dana samo do najbliže jame. Ovo je sve bilježio Vijesnik jedinstvene inarodnooslobodilačke fronte Hrvatske, koji je pratio Tita, od 19. svibnja do 6. lipnja 1945., na područjima mnoštvenih umorstava.

JAME  I  STRATIŠTA -  SVJEDOCI  NEVJEROJATNIH  KOMUNISTIČKIH  ZLODJELA

Potvrda tih komunističkih zločina su oko 1.800 jama i stratišta (900 u Hrvatskoj, 600 u Sloveniji, 200 u Srbiji i 100 u BiH), u kojima leže tijela narodnih neistomišljenika, ubijenih nakon rata i bez prava na pošteno suđenje i obranu. Najstrašnije zločine za koje znamo,  počinili su na Bleiburgu, u Kočevskomu Rogu, uTeznu, u Hudoj jami, u Jazovki, u Maceljskoj šumiitd. Izopačenost tih zločina  je u tomu, što su počinjeni bez suda i nakon rata. Milovan Đilas, u razgovoru za list Encounter, u prosincu 1979., o žrtvama nasilno vraćenim u Jugoslaviju,  rekao je: ''Jest Britanci su napravili potpuno krivo što su te ljude vratili nazad preko granice, isto kao što smo i mi učinili potpuno krivo što smo ihsve poubijali.'  U svojoj knjizi Wartime piše da tada 'nije bilo pravilno uspostavljenih sudova, pa da je najjednostavniji izlaz bio da se sve te ljude pobije i riješi problem.''

Prema izjavi Zdenka Zavadlava, nekadanjega načelnika mariborske Ozne, naredba za ubijanje, bez suđenja hrvatskih vojnika i civila ''stigla je s vrha a zna se gdje je bio vrh''   (Nedjeljni jutarnji, 25. 5. 2003.)

Ta ''religija'' nije štedjela žene, djecu i  starce …Ni danas nije poznat broj ubijenih, bez ikakva suda. Nisu poznata ni sva mjesta kamo su ih zločinci sakrili.

NEVJEROJATNA  KOMUNISTIČKA  ZLA

Nakon ulaska u nebranjeni Zagreb, srpsko–crnogorske partizanske jedinice (jer su hrvatske zaustavljene nekoliko dana pred Zagrebom), ubili su 26.618 ljudi (od toga 4.791ranjenika iz zagrebačkih bolnica, a tomu broju nisu pribrojeni tuberkulozni bolesnici poklani u bolnici Brestovcu, na Zagrebačkoj gori). Inače, imena partizanskih žrtava najčešće nisu poznata, jer su zločinci s ubijenima  postupali kao s biološkim otpadom.

Prema svjedočenju Koče Popovića i Gabrijela Divjanovića (načelnika vojnoga suda  II.  armije) Tito je, na Rankovićev nagovor, zapovjedio da se pobiju svi mladići rođeni između 1924. i 1927. god. (21-24 godine starosti), u Zagrebu i u zagrebačkomu kotaru, koji su kraj rata dočekali kod kuće, osim onih koji su sudjelovali u partizanskim jedinicama ili su bili vojno nesposobni. Uprava grada uobličila je tu zapovijed u čuvenu Naredbu br. 7. Njom su uspjeli namamiti 7.800 mladića, koji su se skrivali, da se jave kao novaci u JNA.  Odmah su otpremljeni u logore i otišli usiljenom hodnjom do kovinskoga tabora, u Vojvodini, kamo ih je došlo 2.200, a u Zagreb se vratilo 58 mladića.

To je samo neznatni dio zločina samozvanih ''antifašista'', ustvari najčešće četničko-komunističkih koljača, koji su žrtve žive bacali u jame, nakon silovanja, odsijecanja tjelesnih organa i nečovječnih iživljavanja. Tako su za posebni oblik mučenja, tzv. ''Lajbek milicionari'', koji su bili ''operativno pridodani'' umorstvenomu (egzekucijskom) odredu VI. ličke divizije, između drugih mladih žena i ženske djece, silovali, rezali udove tijela i, nakon presječene prsne kosti, izvadili srce Grozde Budak  i još uvijek živi torzo nabili na kolac i ispekli ga na žaru. Izvor ovih podataka je dr. Gabrijel Divjanović, koji je tvrdio da je svaki čin fotografski snimljen, pa su on i Vlado Ranogajec, uoči smaknuća,  Grozdine snimke pokazali njezinu ocu dr. Mili Budaku. 

Ti su komunistički zločinci osramotili antifašizam.

I dok se s pravom sjećamo dana žrtava u nacifašizmu, a u demokratskim državama je poricanje holokausta kazneno djelo, u Hrvatskoj se sprječava spoznaja o narodozatoru (genocidu) nad Hrvatima, koji su učinili komunistički zločinci.  Sprječava se i identificiranje i dostojno pokapanje žrtava komunizma. 

TITO  -  VELEUBOJICA

U travnju 2016., britanski  je Daily Mail napisao: ''Komunisti kao što je Tito, su najgori masovni ubojice … odgovoran je za 570. 000 političkih protivnika.''

Piero Scaruffi, profesor uglednoga američkog Stanfordskoga  sveučilišta, u raspravi The worst genocides of the 20th Century, uvrstio je Josipa Broza Tita među 10 najvećih zločinaca XX. stoljeća. Scaruffi tvrdi da je Tito odgovoran za smrt  570 tisuća ljudi. Gunnar Heinsohn, njemački povjesničar i sociolog govori o mnogo većemu broju. Klaus Jocobi  u svojoj knjiziMoj dnevnik, svrstava Tita na 10. mjesto svjetskih veleubojica XX. stoljeća, zbog miljun i sto tisuća žrtava, koje je dao pogubiti, nakon II. svjetskog rata. (Bild, 22. 3. 2003., Večernji list, 13. 9. 2004.)

Vratimo se ''zločinima'' Katoličke Crkve kroz stoljeća.  Ne poričući sve što je napisano, nisam stručnjak za crkvenu povijest, treba reći da postoje i tisuće knjiga,  koje  imaju drukčija stajališta.

Tako između ostalog, nije jasno kako to Svjetlonoša bez imalo dvojbe tvrdi da su Aleksandrijsku knjižnicu uništili upravo kršćani 391. g., jer se i najozbiljniji povjesničari razilaze o tomu događaju i krivcu za to. Nije sigurno je li to bilo u I. st. prije Krista, koncem III. st. poslije Krista ili u VI. st. poslije Krista. Dvije su tvrdnje o tomu: prva govori o požaru, koji je uništio knjižnicu, 48./47 g. prije Krista, a krivnja se pripisuje Juliju Cezaru. Drugi krivnju pripisuju isključivosti arapskih muslimana, osobito osvajaču Aleksandrije Amribn al-Asi,  642. god. nakon Krista.

U posljednje doba ponovno se raspravlja o ovomu i u knjizi, koju je napisao ravnatelj nove Knjižnice Alexandrinae, Ismail Serageldin: What happend to the Ancient Library of Alexandria? (Leiden, Brill, 2008.). Zanimljivo je da ova knjiga preuzima veoma sporne suvremene procjene o 400.000 uništenih rukopisa, kojih je, prema Titu Liviju, bilo najviše 40.000 (odakle Svjetlonoši  750.000 knjiga?).

Luciano Canfora, u svojoj knjizi La biblioteca scomparsa (1986.), stavlja uništenje Knjižnice za vrijeme rata Aurelijana protiv Zenobije, i potom muslimansko uništenje 642. god. nakon Krista. Uništenje knjižnice koje su izveli arapski muslimani, 642. god.,potvrđuju i arapski izvori, a najvažniji je onaj Abul-Faraj/Bar Hebraeus.

Kao što je očito, nitko nikada od ozbiljnih povjesničara, nije pripisivao uništenje Aleksandrijske knjižnice kršćanima.

            Srednji vijek ne možemo mjeriti današnjim ljudskim pravima, što vrijedi za crkvenu i za svjetovnu vlast toga doba.

Karlo Veliki i mnogi drugi katolički vladari, nisu osvajali uime Crkve, nego, prije svega, uime svoje požude za tuđim područjima i tuđim bogatstvom. Kada su tadanji vladari imali snagu i cilj, svaki je razlog dobrodošao za proširenje svoje vlasti i države. Međutim, zločini su zločini,  bez obzira na vrijeme, po onoj Kristovoj:  Ne učini drugom što ne želiš da tebi drugi učini! Ne opravdavajući spomenute zločine, moram naglasiti da je dolazak Isusa Kristai njegov nauk Ljubiti bližnjega svoga, praštati neprijatelju ili  ne uzvraćati zlom za zlo,  itd., u svjetsku uljudbu unio novi duh odnosa među ljudima, mogućnost pravednoga društva i mira, praštanja i ljubavi (tko to želi izabrati?)! Krist je osudio osvetu i propovijedao praštanje neprijatelju! Crkva, kao naučiteljica Kristova učenja, uvijek je bila u pravu,  kako mi vjernici vjerujemo, kada je Papa odlučivao o vjerskim istinama i ex cathedra. Međutim izvan toga, Papa i kardinali, kraljevi, biskupi, svećeniuci i vjernici bili su dio jednoga istoga svijeta, kako vidimo, nekada i veoma grješnoga!  Vlast, ma koja bila, uvijek je željela više i više, a za to su služili različiti izgovori i prigode. U to davno ''mračno'' doba, ne  možemo jasno odvojiti crkvenu od svjetovne vlasti i obrnuto.

Ipak su se katolički poglavari, kako kaže tekstopisac, (samo) ispričali za te brojne zločine! Konačno, tko je kao sv. Ivan Pavao II., pred Bogom i pred svijetom, izrekao  mea culpa  o zlima u svojoj zajednici?

UBOJICE - LUCIFEROVI  NASLJEDOVATELJI

Međutim, to znakovito i nedovoljno,  komunistički ideolozi nisu ni do danas učinili! Nigdje i nijedna druga crkva ili vjera!Za razliku od nekadanjih 'mračnih'  vjekova, kada nije bilo  Ženevskih sporazuma, jučer, u XX. stoljeću, unatoč činjenicama i živim svjedocima, unatoč ratnim i mirnodopskim međunarodnim ugovorima, unatoč Europskoj izjavi, nitko od komunističkih vođa  nikada nije odgovarao a niti se pokajao!

Čudno je da tekstopisac ne priznaje ništa plemenita u radu  Katoličke Crkve, a u zločinima kroz povijest, izdvaja samo Katoličku Crkvu, od svih kršćanskih Crkava (s malim iznimkama)!?  Čudno je da se i druge vjeroispovijesti, primjerice islam, prešutno opravdava, premda smo i danas svjedoci ''obrednoga'' kamenovanja žena, odsijecanja udova i glava, uime islamskoga pravovjerja, jer smo i danas svjedoci njihova  ubijanja kršćana. U nedavnim je ratovima, u Africi i na Bliskomu Istoku, ubijeno i protjerano više od  200 tisuća kršćana, jer nisu htjeli prijeći na islam ili samo zbog toga jer su kršćani. U brojnim islamskim zemljama i danas žene mogu pozavidjeti stoci na njihovim ''ljudskim'' pravima. Ipak, ta kršćanska  Europa, čija je uljudba proizišla iz te  Katoličke crkve ''pune zločina'', primila je, otvorena srca, više od miljun muslimana (i sve više vidimo kako nam vraćaju), dok muslimani koji u Europi prijeđu na kršćanstvo, u  većini islamskih zemalja, time su osuđeni na smrt. 

Moramo se upitati kako tekstopisac nije ništa spomenuo o Crkvi, koja je duhovni začetnik  srpskih ratova u BiH i u Hrvatskoj, o Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi, o toj  ''duhovnoj JNA'', kako ju je nazvao srpski pisac Mirko Kovač(Ljubica Štefan, Mitovi i zatajena povijest, str. 6.).  Vladimir Solovjov,  pravoslavni Rus, je u Parizu, god. 1889., na francuskomu jeziku, objelodanio knjigu Rusija i svjetska crkva, gdje o samostalnim pravoslavnim Crkvama piše: ''Sve ove nacionalne crkve nisu ništa drugo nego državne crkve, potpuno lišene svakog aspekta crkvene nepristranosti ... '' , a kao primjer spominje Srpsku Pravoslavnu Crkvu: ''Vjerska indiferentnost Srba je poznata, kao i njihova manija da upotrebljavaju pravoslavlje kao politički instrument u njihovoj bratoubilačkoj borbi protiv Hrvata katolika.''  (Ljubica Štefan, Mitovi i zatajena povijest, str. 1. i 2.). 

SRPSKA PRAVOSLAVNA  CRKVA  - LEGLO  BALKANSKOGA ZLA

Postavši državnom crkvom za Save Nemanjića, god.  1219., Srpska Pravoslavna Crkva (dalje: SPC) stalno je tražila od naroda pokornost svakoj državnoj vlasti, pa kada se radilo i o osvajaču (Turci, Hitlerovci i srpski izdajice u Drugomu svjetskomu ratu). Svi srpski zločini u Balkanskim ratovima,  u I. i II. svjetskom ratu, od Garašanina, SANU, Šešelja, Miloševića i drugih, samo su sljedba velikosrpske SPCene ideologije, do danas!  Od brojnih primjera, spomenut ću samo tri. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata, svešteni četnik Josif Cvijović je tijekom cijeloga rata bio zamjenik patrijarha Gavrila i vodio SPC, zdušno surađujući s Nijemcima, Nedićem i  Ljotićem. On je izdao naredbu o zabrani prijelaza srpskih Židova na pravoslavlje a Patrijaršija je, s njim na čelu,  hladnokrvno odbila molbu srpskih žena zatočenica logora Banjice, osuđenih na strijeljanje (poslije i strijeljanih), da im svećenik krsti djecu rođenu u logoru (Ljubica Štefan, Mitovi i zatajena povijest, str. 21.).

U Borovu Selu, god. 1991.,  vladika Lukijan, u jednomu razgovoru s 'vojvodom' Šešeljem, kako kaže srpski novinar,  izjavio je:  ''... one zemlje u kojima žive Srbi moraju biti u sastavusrpske države a za ostale ćemo videti.''  (Ljubica Štefan, Mitovi i zatajena povijest, str. 24.). Vojvođanski  vođa Dragan Veselinov izjavio je: ''U Patrijaršiji je jula 1991. na sastanku kome je predsedao Patrijarh Pavle, Crkva tražila da sve stranke zamrznu političke programe i da krenemo u rat protiv Hrvatske.'' (HT, br. 648., str.13.)

Je li to poticaj četničkim zločinima? Srpska pravoslavna snošljivost najvidljivija je kada su Srbi za vrijeme Prvoga  srpskog ustanka, pod Karađorđem, ušli u Beograd 1807., i  srušili svih 100 beogradskih džamija, osim jedne. Vođu srpskih socijaldemokrata Dimitrija Tucovića, koji nije bio pod utjecajem SPC-a, i danas nazivaju izdajnikom, jer je smatrao da Srbija ''... ima pravo prijeći granicu Kraljevine Srbije, samo u slučaju da ide u pomoć susjedima koji se bore za oslobođenje od okupatora ...''.

Dakle,  moglo bi se mnogo pisati o žrtvama 'nove religije' i drugih religija, koju je istraživački novinar Indexa.hr. ''slučajno'' zatajio. Možda ne bi bilo dovoljno dana u godini za sjećanje   Dana zločina brojnih skupina, u našoj i svjetskoj povijesti. Moramo biti pravedni i ne ''zaboravljati'' i ne prešućivati jedne zločine i zločince a isticati i umnožavati druge. 

Nevine žrtve, bez obzira na broj, nemaju rasu ni boju kože, a ni vjeru. One su žrtve zločinaca bilo koje rase, boje i vjere bile. Rasizma ne bi smjelo nigdje biti. Zaslužuju lii žrtve komunizma svoj  Dan,  dostojan pokop,  spomen i svijeću na grobu,  jer,  kako kaže ViktorHugo: ''Pravo na suzu ne zastarijeva!''

                                                                                           

Prof.dr.sc.  Mihovil Biočić