Hrvatska nestaje, a političari to ne vide jer su svoje političke ciljeve ostvarili zahvaljujući podilaženju stranačkim gazdama poput odanog i vjernog sluge. Tako su se ponašali pred 40 godina, a tako se ponašaju i danas.

Čini mi se kao da živim u diktaturi voljenog im Maršala u kojoj oni izmišljaju neprijatelje i traže neprijateljske lopove jer im takvo ponašanje nudi jalovu i sigurnu budućnost u politiki, bez ikakvih političkih ideja i političkih poteza.

Oni još nisu shvatili demokratska načela pa se i dalje ponašaju kao okorjeli komunisti, dakle, jednom prigodom ulizivački, a drugom kao nasilnici prema svojim suverenima – biračima, čije glasove često kupuju novcem poreznih obveznika. Oni misle da su gospodari naše sudbine pa jedne tako pljačkaju na državnoj i lokalnoj razini, a drugima nude često lažne mrvice. 

Tako, ako ne i lošije, se ponašaju mnogi politički komentatori u nacionalnim i lokalnim medijima. Njih ne zanima lokalna politika i pljačka građana, primjerice Gunjaili Vir, već ih zanima državna politika i ideologija o kojoj mogu pisati u udobnosti svojeg doma poput Davora Butkovića ili Jelene Lovrić. Oboje su licemjerni jer žive kao bubreg u loju. Pored dobre plaće neki novinari uzimaju i mito da bi optuživali nedužne ljude. Davor izmišlja novinarske priče, a Jelena uporno brani Partiju komunističkim lažima.

Oboje zbunjuju nemisleći puk, a njihova razmišljanja slijedi mlada komunistička avangarda poput predsjednika SDP-a, druga Bernardića, odgojenog i obrazovanog na hrvatskom komunističkom sveučilištu.

Samo zahvaljujući ovakvoj političkoj avangardi, država je osuđena na siromaštvo i nestanak, a političarima na svim razinama, kao i nekim novinarima, najveća svetost je pljačka države i naroda,  što čine najbolje i zbog toga se često međusobno optužuju. Čast iznimkama, ali takva hrvatska intelektualna avangarda je pohlepna i spremna na svake moguće krađe. Čini mi se da zbog toga ulaze u politiku i novinarstvo, a ne zbog služenja državi i narodu na dobrobit  svih.

Hrvatski zakoni su većinom komunistički jer ih pišu pravnici sa komunističkim i udbaškim pedigreom, a svrha je građane podrediti njima i političarima tako da puk ne smije pisnuti. Puku je tako oduzeta sloboda mišljenja i njegovo javno iznošenje da bi političari i njihovi pravni ortaci slobodno pljačkali državu i građane. Hrvatsko školstvo i znanost su komunistički, a sa takvim školstvom i znanošću nema napredka. Siromašimo i nestajemo u učmalosti lažne slobode i lažnih obećanja.

Zbog jedne javne izjave koja ukazuje na nedopustive radnje nekih političara, građani mogu izgubiti stan ili kuću i tako ući u još veće siromaštvo. Sve pokazuje da je danas u Hrvatskoj na snazi verbalni delikt ozakonjen zakonom o kleveti, časti i govoru mržnje. Takvi zakoni stvaraju Hrvatsku državu državom bez budućnosti, pa se preko medija promiče iseljavanje Hrvata.

Novinarski aparatčiki se javnosti predstavljaju kao zaštitnici slobode mišljenja, što je doista sramotno. Što se dogodilo sa ustavnim načelom o slobodi mišljenja i  njegovom  javnom iznošenju, drugovi i drugarce presvučeni u demokrate? Zar to pravilo vrijedi samo za novinare, ali ne i za sve građane.

Nije li došao trenutak da se ukine zakon o kleveti i ovrhi ako želimo demokraciju i slobodu duha? Stoga analizirajmo ponašanje dvije mlade hrvatske stranke: Živog zida i Mosta.

Živi zid je pokušavao zaustaviti nezaustvaljivo i braniti neobranjivo da bih došao do najutjecajnijeg  medija – televizije. Dakle, branio je one koje su svojevoljno svoje stanove ili kuće stavili pod hipoteku. Što bi, međutim, živozidaški klijenti mislili o običnim smrtnicima da su preko hipoteke obogatili? Međutim, Živi zid nisu zanimale ovrhe zbog neplaćanja nekih utilitarnih računa sa visokim zateznim kamatama, koje su osiromašile građane i državu i obogatili odvjetnike sa udbaškim pedigreom.

Zar je moguće da su državna poduzeća građanima naplaćivali zatezne kamate preko vanjskih odvjetnika, a imali su svoje pravnike. Štoviše, imali su još mogućnosti da im isključe uslugu. Dakle, sve je unaprijed planirano od odvjetničkog lobija i doneseni su takvi zakoni koji su mnoge obitelji doveli do siromaštva i bijega od stvarnosti u neurozu i depresiju, a neke odvjetnike, sudce i javne bilježnike beskrupulozno obogatili.

Most se služio populizmom i obećavao mnoge promjene,  a na koncu je samo uhljebio svoje sljedbenike koji su većinom nestručni i oportuni. Nije došlo do nikakvih promjena, ali se danas pravdaju da ih u tome sprečava HDZ. Poznato je da zakon o otvaranju arhiva predlagao Karamarko i zbog toga ga je Most rušio u suradnji sa udbašima koji su ih utemeljili.

Međutim, Plenković im je tu ideju prepustio jer ih jedino tako može zadržati u koaliciji i zadržati se na vlasti. On uopće nije svijestan tko mu kopa jamu pod nogama, a mnogi ga vide kao političkog vođu. Nedavno umalo nije postupio po načelima SK i izbacio iz stranke sve one koji se ne slažu sa njegovim idejama.

Mostovci su dobil četiri ministarske funkcije i na njih postavili okorjele jugoslavene i neznalice. Htjeli su mijenjati državnu upravu i na tu funkciju postavili zubara.  Tražili su ministarstva pravde i policije i na te funkcije postavili nesposobne – općinskog sudca i bivšeg jugoslavenskog zastavnika. Preuzeli su ministarstvo za zaštitu okoliša i u njemu napravili najveći nered. Pored toga su tražili i dobili kontrolu nad energijom pa se možemo nadati da ćemo uskoro ostati bez energije ili ćemo je skupo plaćati strancima.

Kako vidimo, Živi zid i Most su grobari hrvatske demokracije jer nas zajedno  vraćaju u komunistički socijalizam, a moguće i u neku novu Jugoslaviju. Nisam siguran da su hrvatski birači toga svijesni jer oni o demokraciji znaju sve što su naučili u komunizmu, pa se komunistički i jugoslavenski novinari samo poigravaju sa njihovim nepoznavanjem demokratskih načela i njihovom neodlučnošću. No, na ulici, komunistički birači poznaju bolje demokraciju od bilo koga i prihvaćaju sve podvale komunističkih aparatčika te ih šire među neodlučnim pukom.

Ovi izbori su naš trenutak da se probudimo se iz našeg komunstičkog sna i da počnemo misliti o našim političkim odlukama! Inače, uništiti ćemo sebe i državu zbog našeg neznanja i lažnih obećanja. Zašto su na koncu pale tolike hrvatske žrtve? Zar im ništa ne dugujemo? Ukinimo zakon o kleveti i zakon o ovrhama!

 

Srećko Radović