Bivši  višegodišnji  međunarodni  predstavnik izvršne ovlasti u BiH Wolfgang Petritsch  je rekao: Bosna i Hercegovina nikada nije bila država u modernom smislu riječi. Komentirajući korištenje bonnskih ovlasti, Petritsch je, prošlog tjedna u razgovoru za sarajevski tjednik Slobodna Bosna, priopćio: - da su međunarodni predstavnici u BiH imali zadatak da uvedu demokraciju diktatorskim sredstvima…; - da je mandat svakog međunarodnog predstavnika zavisio  od njegove ličnosti i snage…; - da  u ranim godinama Bushove ere uopće nije postojala podrška za bilo što bi ličilo na izgradnju država.

Diktatorskom odlukom Wolfganga Petritscha provedena je tzv. ''tenkovska revizija'' Hercegovačke banke. Mostarski internetski Dnevnik.ba (4/1/2011.) podsjeća, da je ''tisuće klijenata ove banke, koja je suprotno odredbama zakona o bankarstvu, stavljena pod prinudnu upravu međunarodne zajednice, ni dana danas nije dostupna njihova imovina –oko 140 milijuna KM blokirano je Petritschevim  nalogom na računima Hercegovačke banke.''

Iz vremena njegovog  a la sutlan upravljanja BiH, (od kolovoza 1999. do svibnja 2002.) Dnevnik.ba također podsjeća,  da su ''nametnuti ustavni amandmani, kojima su bh. Hrvati postali manjina u Vladi F BiH i derogirana je uloga Doma naroda, i otvoren put za dekonstituirenje Hrvata, u izvedbi Zlatka Lagumdžije i Sulejmana Tihića, koje je ovih dana blagoslovio Petritschev zamjenik (landsmann, slovenski Austrijanac!) Valentin Inzko.''

Dakle,  politički čelnici  u BiH drže vuka za uši. Nalaze se u neprilici; ne mogu vuka ukrotiti niti ga smiju pustiti -  hoće od nečeg nemogućeg napraviti nešto moguće!  Treba, zbilja, biti politički slijepac i ne vidjeti nakane međunarodnih čimbenika, koji putem sile nastoje uspostaviti državu i putem sile nametnuti demokraciju u BiH - na koridoru Balkana.

Od vremena (ca. 1100 BC) pa do današnjih dana, u BiH izmjenjivali su se mnogi vladari i brojni okupatori, vojne i vjerske dominacije, čijim utjecajem je mijenjan demografski sastav pučanstva Bosne i Hercegovine. U dva milenija povijesne opstojnosti, sedamdeset i tri puta bila je, svaki put iznova ''uređivana'' naizmjeničnim gospodarima; bila je dijeljena uzduž i poprijeko, i uvijek je bila poprište borbi i izazov za osvajanje azijskim i europskim kolonijalnim silama  i prisvajanjem  susjednih naroda.

Opterećenje s poviješću

• Od dolaska Hrvata iz Bijele Hrvatske (naselja oko današnjeg grada Krakova u Poljskoj) u Bosnu i Hercegovinu , dakle  punih 1385 godina, hrvatski se narod  održao na tim prostorima sve do dana današnjeg. U tom vremenskom razdoblju Hrvati su imali svoje kraljeve i vladare, a bili su često i podčinjeni osvajačima te nemilosrdno ubijani i proganjani.

• Srbi su od dolaska Časlava, dakle prije 1062 godina, imali stanoviti utjecaj,  uspone i pade u Bosni i Hercegovini, bili su povremeni vladari i dugovječne sluge, ali snalazili su se i kod najokrutnijih gospodara i imali su vjerske i nacionalne privilegije. Na hrvatskim katoličkim ruševinama gradili su svoje ortodoksne samostane, koji su bili rasadnici srpskog pravoslavlja i šovinističkog srbizma, ne samo u BiH nego i u Hrvatskoj.

• Napokon, dolazak Turaka u Bosnu i Hercegovinu, njihove barbarske vladavine (zuluma) islamiziran je veći dio hrvatskog pučanstva, nakon punih 548 godina stvorena je nova vjerska zajednica, koja je u nametnutom muslimanstvu oživotvorila  i svoju nacionalnu posebnost, koja se od devedesetih godina prošlog stoljeća oglašava, kao nova pojavnost - bošnjačka nacija.

Ove povijesne činjenice su današnja opterećenja, jer sva tri naroda (Hrvati, Srbi i Bošnjaci) uzimaju ih kao temelj za uspostavu vlasti na povijesnom i etničkom prostorima. Ako samo za trenutak pogledamo etničku kartu BiH, nakon popisa pučanstva 1991. godine, onda ćemo doći do zaključka da je Bosna i Hercegovina nedjeljiva, ni po etičkom ni po geopolitičkom ključu. Ali, budući da je već podijeljena: nacionalno, teritorijalno i vjerski, te zaključno s tim činjenicama: Bosna i Hercegovina – nije država.

Jedan od najboljih poznavatelja  Islama u hrvatskim zemljama, dr. vlč.. Dragutin (Charles) Kamber, u jednom znanstvenom eseju o hrvatskim muslimanima u Bosni i Hercegovini, napisao je slijedeće: ''Kad je austrijskom okupacijom 1878. srušen otomanski Iron Curtain (željezna zavjesa) i kad su turske granice uzmakle u unutrašnjost Balkana, ovo je hrvatsko pučanstvo obadviju vjera moglo jasnije progovoriti o sebi i predstaviti se, kako zapadnom svijetu uopće, tako i svojoj braći preko rijeke Save i Une i planina Dinare napose. Osim toga mogao se je s njima uspostaviti mnogo izravniji i življi dodir, nego što je to bilo prije. Odmah se je pokazala jasno jedna vrlo značajna činjenica: silovita podjela na dva zaraćena tabora kroz četiri stotine godina, kulturna podjela na Istok i Zapad, državna podjela na austrijski i turski imperij, pa vjerska podjela na Katolicizam i Islam.''

Katoličko pučanstvo u BiH izjašnjavalo je svoju hrvatsku nacionalnu pripadnost nešto brže, a muslimansko (što je bilo i razumljivo) mnogo sporije. U Kamberovoj prosudbi  (1957.) stoji da su ''u efektu podjednako; tako su stanovnici Bosne i Hercegovine koji, još i danas  sačinjavaju većinu  od 58% u toj pokrajini, kazali i ostalim Hrvatima i čitavom svijetu da se osjećaju isto tako Hrvatima kao i oni po užoj Hrvatskoj, Slavoniji. Istri. Dalmaciji i Međimurju.''   Treba imati u vidu, da je ovakvo mišljenje i stajalište bilo kod većine  Hrvata, katolika i muslimana, u domovini i u iseljeništvu - sve do Titovih ustavnih amandmana 1974. godine  kad je dana državnost Republikama.

Nakon raspada Jugoslavije, na osnovu tih amandmana, 7. travnja 1992. Amerika je priznala BiH, a kasnije je dobila i priznanje i od UN. Bosna i Hercegovina dobila je svjetsko priznanje države u najgorim ratnim vremenima; nije imala svoje zajedničke (republičke) oružane snage, niti definirane granice, niti bilo kakve vizije o jedinstvenoj državi Srba, Hrvata i Muslimana (Bošnjaka). Da bi se izbjegao genocid u BiH, Amerikanci su u Daytonu skupili predstavnike sva tri konstitutivna naroda i predsjednike susjednih država Hrvatske i Srbije, gdje su potpisali primirje i podijelili Bosnu i Hercegovinu na Republiku Srpsku i Federaciju Bošnjaka i Hrvata.

Umrli su svi arhitekti Dayonskog sporazuma: Richard Holbrooke  (2010) i Christopher Warren (2011); umrli su i supotpisnici: Alija Izetbegović (2003), Franjo Tuđman (1999) i Slobodan Milošević (2006), čije se posljedice mogu lakše optuživati nego ih  ispraviti.

Balast sadašnjice

Bošnjački je narod opterećen sadašnjicom, u kojoj se nalazi već dvadeset godina. Nakon ratnih stradanja, nije se oporavio ni brojčano, ni psihički, pa ni gospodarski, stoga se nalazi u paničnom stanju – u borbi za opstanak.

S druge strane, bošnjački političari nemaju nikakvog utjecaja na području Republike Srpske, jer republičke vlasti u Banja Luci ne priznaju Sarajevo kao glavni grad, niti bilo koje ''državne'' odredbe, jer imaju sve republičke (državničke) ovlasti koje su utvrđene Daytonskim ugovorom.  To je stvarnost sadašnjice.

Bošnjaci nemaju ni nikakvih mogućnosti za kompromisna rješenja s banjalučkom Vladom, a uporaba sile ne dolazi u obzir, jer ''EUFOR je u stanju pojačati svoje snage u zemlji rezervnim snagama i izaći na kraj s bilo kojom vanrednom vojnom akcijom'' kazao je David Enyeart, zapovjednik Štaba NATO-a u Sarajevu. (Avaz, 3/28/2011.)

Diktatorskim nalogom visokog predstavnika u BiH Valentina Inzka ukinuta je Odluka Središnjeg izbornog povjerenstva BiH (24. 03. 2011.) i tim činom uvedeno je izvanredno stanje u F BiH i ukinut je ustavni poredak. Sve to je učinjeno na štetu hrvatskog naroda, koji nije bio spreman prihvatiti bošnjački koncept sastava Vlade u F BiH, u kojem nisu priznati hrvatski predstavnici, izabrani od 90% hrvatskog biračkog pučanstva.

Sve hrvatske nacionalne političke stranke i udruge izdale su Optužbu, javno priopćenje, jer većinske bošnjačke stranke SDP i SDA, uz podršku međunarodne zajednice, hoće  Federaciji BiH nametnuti jedan etnitet - bošnjaštvo, a to je organizirani politički pothvat, sadržajno i metodološki, etnocida nad Hrvatima. Optužba je poslana Međunarodnom sudu za ljudska prava i Vijeću Europe, Hrvatskom saboru i Vladi. U međuvremenu je već ustoličena ''državna vlast'' u Sarajevu, bez većinskih srpskih i hrvatskih stranaka, ali uz podršku  hrvatskih Iscariota: Komšića, Lijanovića i Jurišića.

Oglasila se i visoka predstavnica Europske zajednice Catherina Ashton, i potpisala je 21. 03. 2011. odluku, kojom EZ dobiva pravo da sankcionira sva prava i fizička lica ''čije aktivnosti  potkopavaju suverenitet, teritorijalni integritet, ustavni poredak i međunarodni karakter Bosne i hercegovine, ili ugrožavaju Daytonski mirovni sporazum.'' Ovo su novi oblici moderne demokracije!

Zaključna misao

Međunarodni politički čimbenici (Amerika i Europska zajednica), koji su u Daytonu odredili status države Bosne i Hercegovine, u ovim kritičnim vremenima oglasili su se s prijetećim odlukama, koje su uglavnom upućene bh. Hrvatima, odmah čim je izdano priopćenje o sazivanju  sveopćeg Hrvatskog sabora u BiH.

Amerika i Europska zajednica pokazale su, da su odlučili žrtvovati jedan konstitutivni narod, odnosno hrvatski narod, kako bi održali ''državu'' na Balkanu, zbog velikih nemira (revolucija) u arapskom svijetu. Očevidno je da je Zapad podržavao diktaturu u arapskim državama zbog vlastitih interesa, uglavnom zbog ulja – crnog zlata, ali sada se ruše režimi i padaju diktatori, još k tome, nemoguće je predvidjeti tko će doći na vlast u tim islamskim državama. Zbog tolike neizvjesnosti u svjetskim poredcima, nikome ne treba još jedno žarište na Balkanu, stoga su Amerika i Europa stavile poklopac na ''bosanski lonac'' - made in Baščaršija!

Bošnjački su političari dobili zeleno svijetlo, nakon brojnih posjeta turskih državnih predstavnika, da mogu uspostaviti vlast i bez Hrvata, jer predstavnici iz Republike Hrvatske samo su pro foro externo dali podršku bh. Hrvatima, uz napomenu da se ne žele miješati u unutarnju politiku susjedne države BiH. Dočim, Turska, Engleska, Švedska, Amerika i druge europske države formiraju unutarnju politiku BiH , baš sve na štetu bosanskohercegovačkih Hrvata!

Teško je pretpostaviti da je politička vrhuška u Republici Hrvatskoj  zaboravila, da je RH bila jedna od potpisnica Daytonskog sporazuma, i uzela na sebe odgovornost za brigu o ravnopravnosti hrvatskog naroda u svim segmentima državne vlasti, kao jednog od tri konstitutivnog naroda. Vjerojatno Josipović i Kosorka nisu svjesni kolika je brojčanost bh. Hrvata u RH, s kojima bi mogli doći u političke sukobe radi njihove zanemarenosti Hrvata u BiH.

S druge stane, bošnjački su političari upali u klopku međunarodne zavjere, na što ih je upozorio najveći bh. pjesnik Abdulah Sidran: Ja nemam nade za Bosnu…Sve što se događa u posljednje vrijeme jest historijska dionica na kojoj sa scene nestaje jedna država i jedan narod. Mnogo su jače  one sile koje su se udružile protiv BiH od onih koje se bore za nju… za nas je pakao počeo onda kada je sudbina došla u naše ruke jer Bošnjaci ponajprije nemaju nikakvu svijest o državotvornosti niti vrijednostima vlastite kulture.''

Bošnjačke vjerske vođe osudile su politiku SDP i SDA. Bosanskohercegovačke muftije drže kako politika mora voditi jednaku brigu o svim ljudima i narodima u BiH. ''Odlučivati se na dominaciju nad Hrvatima i njihovo preglasavane na izborima i u institucijama sustava, bošnjačka etnopolitika, uključujući i SDP, ovako bošnjakocentrično bosanstvo i definitivno je nalegla na stvaranje  troetničke, umjesto multietničke BiH'', kazao je muftija Muhamed Čengić.

Katolička crkva odgovorila je odlučnim stajalištem na posljednju veliku krizu u zemlji zbog koje je zabrinut najveći dio hrvatskog katoličkog naroda. Činjenica je da je hrvatski narod u BiH konstitutivan narod. ''Ako je, dakle, konstitutivan, a jest, onda se ni vlast ne može konstituirati bez predstavnika za koje se taj narod većinski opredijelio'', upozorili su biskupi i najveći  predstavnici Crkve u BiH.

Nekolicina bh. hrvatskih intelektualaca uputila je ''Otvoreno pismo'' predstavnicima političkih stranaka i međunarodnim čimbenicima u BiH, u kojem, pored ostalog, stoji: '' Kada danas dvije stranke s najvećim izbornim legitimitetom kod Hrvata, HDZBiH i HDZ 1990, alarmantno postavljaju pitanje ustavne i političke nejednakosti Hrvata, za to postoje mnogi opravdani razlozi, jer je praksa bezobzirnoga nadglasavanja  i marginalizacije Hrvata od strane bošnjačkih političkih partnera, osobito u razdoblju od 2006. godine postala evidentna i nepodnošljiva.'' (Hrvatska riječ, 3/30/2011.) Značajno je istaknuti, da su potpisnici ''Otvorenog pisma'' politički klijenti SDP-a, stoga je njihova izjava pogubna za bošnjačke političare.

Dakle, sudbina nam je odredila da moramo živjeti zajedno na istim prostorima, pod istim nebom, ma koliko se međusobno krvili, stoga treba pronaći način i mogućnosti za suživot. Očevidno je kako vjerski predstavnici i intelektualci s bošnjačke i s hrvatske strane upućuju na ispravljanje počinjenih političkih nepravda naspram hrvatskom narodu. Verba res sequitur! (Iza riječi /neka/ slijedi čin!)

Umjesto naše poruke u ovim kritičnim vremenima, uzet ćemo zaključne misli dr. Kambera, koji istinski suosjeća za zadnje dvije generacije muslimana, odnosno Bošnjaka  koji se bore s krizom prilagođavanja novim povijesnim prilikama. ''Kako dakle čitav niz kapitalnih razočaranja sačinjava jednu golemu naslagu u njihovoj svijesti, te budući da im čitava serija kategoričkih povijesnih odluka nije pošla za rukom, zar je čudo ako oni sada naginju u ovim novim prilikama ispitivanju terena i kolaboriranju prije svake odluke od većega zamršaja.''

Nakon ovakve konstelacije Kamber poziva Hrvate katoličke vjere da moraju muslimanima i kao pojedincima i kao bošnjačkom narodu pokazati da će im uz Hrvate biti lijepo i sigurno, pa prepustiti njima i tempo i dalje oblike njihove evolucije. Naime, ''on ne vidi, uostalom, koji bi drugi put bio etički opravdaniji, taktički razboritiji, a i obostrano korisniji.''

Mi vjerujemo da je moguće uskladiti hrvatsko-bošnjačka stajališta, gdje su obje strane pozvane da razviju smisao demokracije, tolerancije, međusobnog razumijevanja i kooperacije, bez čega nema države, dakle - nešto, što je svakako znatno više od puke koegzistencije i jeftine slave.

Autor: Rudi Tomić