Ulazak Hrvatske u Europsku uniju saga je koja nema kraja, a sve više uplovljava u one dosadne vode kad baš nitko ne pokazuje pretjerano zanimanje nego se svi mole samo da što prije završi. Happy end ili smrt glavnog junaka u posljednjoj sceni, koga briga, samo napokon upalite svjetla.

Stoti je ovo valjda nastavak filma koji je u originalu možda i bio zanimljiv, ali stalni remakeovi i novi nastavci koji su izgubili svaku sadržajnost i zanimljivost zasitili su čak i najveće fanove. U Hrvatskoj se EU od strane politike i medija servira za doručak, ručak i večeru i sad ju samo rijetki mogu progutati. U državi koja ne obiluje ni novcem ni prosperitetom i zadnjih je dana na tapetu samo jedno - završetak pregovora s Europskom unijom. Krajem lipnja, početkom srpnja, da li u ponedjeljak ili četvrtak, ujutro ili predvečer... Ključna su to pitanja za hrvatsku politiku, a mi se onda svi skupa čudimo kako smo se našli u ovom glibu. Prostora za čuđenje jednostavno nema.

Percepcija ulaska u Europsku uniju kod prosječnog Hrvata dovedena je u sferu apsurda. Stalno kucanje na vrata EU dok nas domaćini samo gledaju kroz "špijunku", ali ne otvaraju vrata, u mozgove građana Republike Hrvatske instaliralo je različite poglede na situaciju. Dio smatra da smo i više nego zaslužili ući u EU, ali nas ne puštaju "unutra" jer na nama oštre svoje krizom otupljene zube, dobar dio smatra da nismo ni zaslužili ući i da smo sami krivi što se agonija nastavlja, neki da je to sve politika i da naša spremnost nije uopće važna, dok se pojedinci bave kartografijomOno što se sa sigurnošću može reći je da se istina nalazi negdje u sredini. Svi faktori igraju ulogu, od našeg unutrašnjeg stanja, Unijine politike proširenja do "kartografskih" elemenata prisutnih u najvećih europskih i svjetskih geopolitičkih igrača. Čak počesto u prvi plan izbija i unutrašnja politička situacija samih članica koja nema baš nikakve veze s nama, ali se na nas odražava. Upravo je to razlog zašto naša politika mora imati više dimenzija, zašto mora biti spremna igrati na više frontova u isto vrijeme. Kako je u nas sve naopako pa tako i osnove zdrave pameti i temelji političkog djelovanja, nama naša premijerka smjelo i ozareno poručuje, dok joj odsjaj sunčeve svjetlosti s novog EU broša miluje lice kao Photoshop četka Vesnu Pusić u predizbornoj kampanji, kako je završetak pregovora u lipnju apsolutni prioritet i kako sve drugo može pričekati. A nama je čekanje da ova država postane funkcionalna, prema premijerkinom viđenju, očito potpuno strano pa je pristojno od nje da nam najavi "čekanje". Premijerko draga, mi smo na čekanju već godinama radi vas i takvih poput vas. Vaš problem je što nam ponestaje strpljenja.

Kako su ostaci mentaliteta kojeg je usađivao komunizam u mentalni sklop ovog naroda još uvijek itekako prisutni, ne samo u politici već i među običnim pukom, na sve se strane raspravlja o "unutrašnjim i vanjskim neprijateljima" koji koče našu Hrvatsku. Prava istina je da ne postoje oni koji nas ne vole, već samo oni kojima ulazak Hrvatske u EU, i općenito stabilna Hrvatska, nije u njihovom vlastitom interesu. U ovakvim raspravama u prvi plan uvijek dolazi Velika Britanija, naš "tradicionalni neprijatelj". Jedino tradicionalno u ovom "neprijateljstvu" je rivalstvo Njemačke i Velike Britanije, rivalstvo u kojem smo mi u pravilu "igrač" ove prve, pa se nameće logičan zaključak da nas ova druga baš i ne simpatizira previše. U toj borbi za geopolitičku dominaciju Europom Velika Britanija ne treba još jednu državu koja ima tradicionalne političko-kulturološke poveznice s Nijemcima, već bi puno rađe ovaj prostor neutralizirala i odmakla njemački utjecaj s njega. Zato postoji projekt "Region", to je pravi razlog zašto je još od sredine 90-ih aktualan plan "6-1+1". Ne postoje nacrti koji vraćaju na scenu balkanske integracije kojima bi dominirala Srbija, nakon što smo dvije takve već srušili, zato što Britanci gaje posebne osjećaje za Srbiju, već zato što preko Srbije mogu najlakše kontrolirati ovaj prostor. Da to mogu preko Crne Gore bili bi im najveći prijatelj kojeg se u politici može imati. Slični su i nizozemski razlozi stalnog blokiranja našeg ulaska u EU i rovarenja protiv Hrvatske. Nekad kolonijalna sila, a sad samo regionalni igrač koji je jačanjem njemačkog utjecaja nakon pada Berlinskog zida potpuno izgubio značaj, Nizozemska je u svijetu 21. stoljeća poznata gotovo isključivo kao matična država hašomana svih naroda i narodnosti, a ne kao bitan geopolitički faktor. Veće širenje njemačkog utjecaja i nju bi samo dodatno marginaliziralo. Evidentno je da svi takvi "neprijatelji" Hrvatske i Hrvata imaju samo jednu stvar zajedničku - kad pogledaju nas vide Nijemce. A Nijemce ne mogu vidjeti ni nacrtane, barem s političkog gledišta, pa im pakoste i limitiraju utjecaj preko hrvatskih leđa. Ruku na srce, nije da im mi sami ne dajemo i argumente i mehanizme kroz svoje brojne političke i ekonomske promašaje.

To nas dovodi do onog dijela priče s kojim se moramo što prije suočiti - do vlastite odgovornosti. Iako smo često meta zakulisnih političko-diplomatsko-obavještajnih igrarija jačih i moćnijih ne možemo stalno eskivirati udarce koje sami sebi svakodnevno zadajemo. A prepuni smo "modrica" od samoudaranja. Ovu državu nisu gospodarski uništili Britanci, nisu Nizozemci u njoj ustoličili uvoznički lobi, nije britanska kraljica rasprodala sve što se moglo da bi krpala proračun države bez ikakve strategije niti je francuski predsjednik kupovao socijalni mir i glasove na izborima na štetu vlastite države. Sve smo to činili mi sami, neki direktno, a većina dajući svojim glasom legitimitet političkim strankama koje, neovisno o političkom opredjeljenju koje u nas uopće ne postoji na realnim osnovama, za ovu državu nisu napravile ništa. Sami smo se užasnom unutarnjom i nepostojećom vanjskom politikom doveli u stanje da budemo savršena meta za potkusurivanje i najobičniji objekt umjesto realan subjekt u unutareuropskim odnosima, a vlastitoj nesposobnosti, korumpiranosti i političkoj nezrelosti još ćemo dugo plaćati danak. I ne samo mi, plaćat će ga i naša djeca i unuci dok god u ovoj našoj Domovini preferirani modus bude prodaja nasljeđenog blaga i život iznad mogućnosti, a politika bude shvaćana kao nešto čime se bave samo pojedinci kojima smo, eto, prisiljeni dati svoj glas bez puno razmišljanja. Stvari se moraju mijenjati, a sam ulazak u Europsku uniju ih neće promijeniti.

Aktualna panika oko završetka pregovora je samo jedan od evidentnijih primjera koji ukazuju na to da naše političke "elite" nemaju blage veze ni kud bi ni kako bi s ovom državom. Šizofrena uspaničenost oko zatvaranja svih poglavlja i završetka pregovora s EU u što skorijem roku, dok naši unutrašnji problemi ne da stoje već se dodatno gomilaju, jasan je pokazatelj nedostatka vizije i više nego dostatan razlog da ovaj narod počne raditi nešto konkretno na tome da se postojeće parlamentarne političke opcije ili natjera na korjenitu reformu ili u potpunosti sahrani. Mi smo država koja demografski propada, u kojoj se stotine obitelji iseljavaju s "područja od posebne državne skrbi" (toliko o skrbi), država u kojoj vladajuća stranka kupuje socijalni mir ulupavajući milijarde u nereformiranu poljoprivredu, neproduktivnu brodogradnju i uhljebljivačke željeznice koje će i nakon bogatih injekcija propasti ako se korjenito ne promijene pravila igre, država u kojoj radite kao mali gospodarstvenik za monopolista koji to navodno nije, a on vam vaš rad i znoj plati s 10-ak mjeseci odgode i to u Zvijezdinom ulju. I pored svega toga, a radi se samo o vrhu sante leda, našoj je politici glavni problem hoćemo li zaključiti pregovore u lipnju ili srpnju. Hrvatska politika, iako puže pred europskim moćnicima kako nikad nije puzala pred vlastitim narodom kojem je dužna polagati račune, mora postati svjesna da nas problemi sustižu bili mi u Europskoj uniji ili ne. Kao što su sustigli Grčku i Irsku, kao što će sustići Španjolsku i Portugal. A umjesto nas ih neće riješiti ni Nijemac ni Englez.

I dok nam svakodnevno serviraju Europsku uniju u plaćenim oglasima i anketama za koje opet zagrabe iz našeg ionako "vjetrovitog" džepa, o referendumu nitko ni riječi. Između projekcija o tome kad ćemo završiti pregovore, predviđanja kad ćemo točno ući u EU i poneke "ekskluzivne i šokantne" informacije iz diplomatskih krugova u medijskom žutilu nigdje se ne spominje hrvatski narod kao onaj tko će ovom projektu dati završni pečat, ili potpis za pristanak ili odbijenicu. Narod se ionako drži za ovce pa očito ne postoji razlog da ga se uputi u problematiku, da mu se otvoreno demonstrira što smo ispregovarali i što nas čeka u novoj asocijaciji u koju ulazimo i predajemo joj dio svog suvereniteta. Ulupat će se u promidžbu koji milijunčić dobijen dodatnim striženjem tih istih ovaca, a u svrhu toga da im se ispere mozak preko kontroliranih medija taman koliko je dostatno da stvar prođe. Nakon svega, prostora čuđenju što smo europski objekt, a ne subjekt, doista nema jer od puzača nikad neće nastati faktor ni sugovornik, već najobičniji poslušnik i prosjak koji ovisi o dobroj volji prolaznika. Uzalud je trud puzačima u želji da postanu netko i nešto u krilu stare kurve Europe, a da te žute zvijezde na premijerkinom brošu kojima hrvatska politika toliko stremi budu znak stvarne moći Hrvatske u okviru EU. Dok se nalazimo na vjetrometini, ni na nebu ni na zemlji, a naša politika jedino što može je čekati milodar, trebali bismo postati svjesni da ono što nas čeka nije milosrđe već samo krv, znoj i suze. I sa žutim zvijezdama i bez njih. analizirajući je li ulazak u EU zapravo pristanak na novu Jugoslaviju ili nas Juga čeka ostanemo li van EU.

Gustav Antunović