Ubojstvo medvjeda u egzekuciji predsjednika Hrvatske gospodarske komore, direktora «Kraša», bivšeg župana, ministra i predsjedničkog kandidata nikako se ne može nazvati lovom. Prema tumačenju Ericha Fromma «elitini lov» zadovoljava želju za vladanjem i osjećaj prevlasti što uključuje određenu količinu «analno- zgrtačkog sadizma» i perverzije karakteristične za vladajuće elite.

Postoje ljudi koje biste najradije zaboravili, koji su vas svojim nepodopštinama umorili i za koje vam se učinilo kako vas ne mogu više ničim iznenaditi. Ali oni se svejedno redovito potrude iznova nas šokirati svojim bahatošću, bezobzirnošću, nasilništvom i sebičnošću.

Jedan od takvih je svakako i Nadan Vidošević. Već smo se bili pomirili s njegovim zaduženjem Hajduka, s prodajom Dalmacija-cementa, plinskom elektranom, kućama i stanovima, dionicama i prostranim imanjima, s atelijerima i kolekcijama, promjenama prostornih planova za svoje potrebe, itd. A onda je otkriveno kako mu je još uza sve to država za ratne zasluge dodijelila veliki stan koji je on odmah i prodao. Pa ni tu nije bio kraj. Naš novinar donosi reportažu o tome  kako je spomenuti junak našeg doba na Bjelolasici ustrijelio medvjeda plativši za to zadovoljstvo 76 tisuća kuna, te kako je još prije toga za nešto manjeg i manje cijenjenog medvjeda platio 14 tisuća kuna. Žrtve, ovaj put medvjedi, opet nisu imali pravo ili mogućnost na obranu od agresora.

Elitni lov

Prvo je pitanje običnog, začuđenog čitatelja, koliko novaca ima čovjek koji je u stanju baciti sto tisuća kuna za takvu zabavu?

Drugo je pitanje kakvo je to uopće zadovoljstvo naprosto pucati iz čista mira u nemoćnog i još k tome invalidnog medvjeda da bi se od njega uzeo nekakav trofej u vidu lubanje, kože i kosti spolovila?

Ubojstvo medvjeda u egzekuciji predsjednika Hrvatske gospodarske komore, direktora «Kraša», bivšeg župana, ministra i predsjedničkog kandidata nikako se ne može nazvati lovom. Lov u svom rudimentarnom značenju, koje se održalo do danas. podrazumijeva način pribavljanja hrane, solidarnost među sudionicima, povratak prirodi, potjeru i traganje za životinjama, nadmetanje u vještinama i spretnostima, snalažljivost, određena doza hrabrosti, šport i jačanje tjelesne i psihičke kondicije.

U činu usmrćenja medvjeda u Gorskom kotaru nema apsolutno ništa od svega toga. Meso medvjeda nije bilo cilj operacije, već samo trofeji, nije bilo nikakvog traganja za životinjom, nego je ona dovedena na nišan usamljenom strijelcu, za čiji smrtonosni hitac nije potrebna nikakva vještina ni odvažnost.

Razvoj civilizacije nipošto nije jednosmjeran, on je u dobroj mjeri praćen ljudskom destrukcijom, prisvajanjem onoga što po prirodi stvari pripada svima, korištenjem ljudi kao sredstva bogaćenja, uživanjem u ubijanju.

Lov Vidoševićeva tipa razvio se izdvajanjem viših, privilegiranih društvenih klasa pa su tako kraljevi i plemići priređivali u posebno ograđenim parkovima ubijanje životinja.

U novije doba jedan je od poznatijih lovaca tog tipa bio Josip Broz, kojemu su afrički domaćini priređivali lovačke zabava. Joža je tako uživao u ubijanju nemoćnih lavova. Ne vidjevši u tome ništa sporno dao bi se slikati s pobjedničkom nogom na mrtvom tijelu životinje. Prema tumačenju Ericha Fromma «elitini lov» zadovoljava želju za vladanjem i osjećaj prevlasti, što uključuje određenu količinu «analno- zgrtačkog» sadizma i perverzije karakteristične za vladajuće elite.

Otimački nagon

Drugi, uz Vidoševića, izraziti predstavnik naše nove tzv. elite, koju elitom čini novac i vlast, a nikako kultura, a ima ih još puno poznatih i manje poznatih, je  bivši premijer Ivo Sanader.

Obojica raspolažu imovinom koja je stečena ilegalno i koja daleko nadmašuje potrebe nekoliko generacija. Obojica su visoki i korpulentni, po nekim ukusima čak zgodni, samouvjereni i skloni debljanju, frazeri bez dubljih uvjerenja i većih intelektualnih sposobnosti. Ali zato imaju naglašenu potrebu za moći i za zgrtanjem.

I jedan i drugi su svoje visoke političke i društvene funkcije podredili strastvenoj pohlepi, shvativši ih i iskoristivši ih isključivo kao poziciju za osvajanje i prisvajanje, pretvarajući državu u svoje vlasništvo na najnevjerojatniji način kakav ni bolesna mašta nije mogla predočiti. Obojici su kao sredstvo dokazivanja i dominacije preokupacija vile, slike, žene ili muškarci i ni jedan, zanimljivo, nije Hercegovac, kao što to nisu ni Čačić ili Linić, na primjer. Razlikuju se donekle po sklonostima. Dok je Vidošević hladnokrvni ubojica medvjeda, Sanader, barem koliko se zna, nije pokazao tu vrstu strasti. Razlikuju se, istina, još po nečem. Jedan je u zatvoru, drugi (još) nije.

Do sada je ponašanje nove elite bilo predmetom kriminalistike i zakonodavstva te određenih socioloških analiza. Stanoviti su napori uloženi u kreiranje zakona da bi se doskočilo razuzdanosti koja nema granica.

Uvjeti raspada jednog sustava i izgradnja novoga, u kojima su najednom cijela bogatstva privremeno postala ničija, ratne okolnosti, autoritarni modeli vladanja, neizgrađena tzv. pravna država, neosjetljivost javnosti i korumpiranost medija samo su neke od mogućih okolnosti u kojima je tako brutalno zadominirala otimačko-  prisvajački nagon i uopće ono najlošije i najzloćudnije u ljudskoj prirodi, što se od glave proširilo gotovo na sve udove.

No i uz pomoć različitih znanstvenih disciplina puno toga ostaje naprosto neobjašnjivo ili pak spada u područje kliničke psihologije.

Josip Jović