Stjecajem geopolitičkih okolnosti i kontinuiteta loših politika u Hrvatskoj se tijekom posljednjih desetak godina etablirao nepovezan, ali snažan, antiintegracionistički pokret. Zbog nepovezanosti i nepostojanja vodstva pokret zasada još nije svjestan vlastite snage, no to se u dogledno vrijeme može promijeniti. Činjenica da su sve parlamentarne stranke donedavno bile u Savezu za Europu jačanju tog pokreta više je pomogla nego odmogla. Naime, ljudima je cijela ta stvar postojala sve sumnjivija što su je žešće zagovarali baš svi pripadnici političke elite. Jer političkoj eliti narod sve manje vjeruje.

Politički lisac Anto Đapić na vrijeme je nanjušio slobodnu nišu u koju bi mogao utrpati svoju sve nepopularniju stranku. Tako se HSP prebacio na pozicije euroskepticizma i deklarativno istupio iz Saveza za Europu. Ostaje za vidjeti hoće li mu to donijeti znatniju biračku podršku. Međutim, antintegracijsko raspoloženje svoj autentični politički izraz teško može naći kroz Đapić-Srbovu stranku. Prvo, stoga što mnogi od onih koji se protive ulasku Hrvatske u EU ne dijele s pravašima druge političke stavove i, drugo, HSP je jednostavno previše anakrona stranka, beznadno ukotvljena u 19. stoljeće, da bi uspješno predvodila jedan moderni pokret kakav će antiintegracionistički pokret nedvojbeno s vremenom postati.

Budući da se u našoj javnosti protivljenje ulasku u EU i ideologiji globalizma općenito najčešće drži znakom nečije nazadnosti i zaostalosti, potrebno je malo pojasniti taj naoko paradoks oko modernosti antiintegracionizma. Moderno je ono što je novo, ono što se upravo rađa i čemu pripada budućnost. Tako je na zalasku starog vijeka bilo moderno kršćanstvo. Ideologija globalizma nije uopće nova, kao ni ideja europskog ujedinjenja, ta još ju je Hitler provodio, doduše na svoj način, ali tko nam jamči da će na koncu i ovaj sadašnji način ispasti puno bolji!? Dakle, kada je nešto već toliko poznato i tako dugo ''nošeno'', teško da se može nazvati modernim. Tako je i s integracionizmom, približio se svom vrhuncu i čini se da je ludo misliti izvan okvira koje nameće, međutim klica njegove propasti u njemu samom već bubri i čeka prsnuće. Istinski moderan u ovom trenutku je onaj tko naslućuje što će izrasti iz te klice. Na žalost, nisam toliko pametan da znam kako će se razvijati budućnost, no ni toliko blesav da bi me zadovoljila poštapalica kako EU nema alternative, a čini se da i sve veći broj hrvatskih građana misli tako. Međutim, nitko još tu alternativu nije uvjerljivo dočarao javnosti. Da netko jest, taj bi pridobio spontani antiintegracionistički pokret na svoju stranu i s pravom bi se mogao nazvati modernim političarom, a možda i državnikom.

Ovako antiinegracionističko raspoloženje prati apatija i mutna svijest da će nas u EU utjerati ovako ili onako, a protiv smo jer tako sami sebi dokazujemo da nisu još zavladali našim mislima kad već upravljaju našim životima. Izbori se bliže i vjerojatno nema više vremena da se taj pokret jasno artikulira i efikasno ustroji. Dosljedne antiintegracionističke grupacije ''Jedino Hrvatska'' i udruga ''Volim Hrvatsku – ne u EU'', kojima su se u antiintegracionističkoj retorici u posljednje vrijeme pridružili HSP i Sačićeva ABH, stoga na ovim izborima trebaju naći svoje mjesto okviru eventualne udružene hrvatske fronte domoljubnih stranaka i udruga kao što su HSP- Ante Starčević, HDSSB, Hrast i dr. s osnovnim ciljem da se pomrsi račun korumpiranim političkim elitama , a onda u Saboru rješavati pitanje (ne)ulaska u EU. U protivnom svima njima prijeti zajednički poraz i daljnje međusobno optuživanja, a Hrvatskoj dalje propadanje.

Ako do te jedinstvene fronte ne dođe, antintegracionizam će se razvijati kao dugogodišnja borba za izgubljenu suverenost u okviru EU, a možda i neke regionalne integracije. Samo takav put će za Hrvatsku biti puno teži i puno neizvjesniji.

Damir Pešorda