Neujednačenost i nelogičnost presuda i odluka različitih sudova u Hrvatskoj ovih dana doseže vrhunac. Već i javnost, poučena dosadašnjim iskustvom, o tomu kakvi će biti pojedini pravorijeci nagađa isključivo po političkom ključu potpuno zanemarujući pravni aspekt pojedinih slučajeva.

Počelo je to još od dolaska šestojanuarske ekipe na vlast. Suze i gotovo opipljiv strah Radovana Ortynskog dok je u Saboru podnosio ostavku na dužnost državnog odvjetnika Republike Hrvatske bile su znak da hrvatsko pravosuđe kreće nekim čudnim putom. Ortynski je navodno Budiši dao papir na kojem je bila piramida kriminala u Hrvatskoj i čovjek koji se nalazi na njezinu vrhu. Budiša nikada ništa korisno nije učinio s tom informacijom. Nije mogao ili nije htio, iz perspektive sadašnjosti dođe na isto.

Kasnije su se stvari razvijale kako su se razvijale. Obavještajno-sudska blamaža s generalom Zagorcem i dvojbenim dijamantima, procesi Norcu, Glavašu, doktoru Šimiću, Polančecu, pa i Sanaderu odvijali su se u ozračju snažnog političkog i medijskog pritiska da se teško može govoriti o pravednom i neovisnom suđenju. U isto vrijeme pravosuđe je besramno žmirilo na ''nestašluke'' moćnika s, uvjetno rečeno, lijeve strane političkog spektra u Hrvatskoj. Stvari su bile dovedene do apsurda kad je na red došao uhidbeni nalog za Mustača i Perkovića. Ne da mi se sada podsjećate na sve pravosudne bravure poduzimane da se spriječi izručenje tih ''važnih drugova'', dovoljno je samo naglasiti da su se u jednakom predmetu dijametralno suprotno ponijela dva različita županijska suda.

   Aktualni cirkus oko zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića već pomalo zabavlja građane. Izgleda da su se u njegovom slučaju sudarile dvije moći ili bolje rečeno dvije frakcije u okviru grupacije koja iza kulisa upravlja državom. Tko je tu sve umočen i koliko, teško je znati. No, ono što se može zaključiti jest da je barem donekle načet pravosudno-politički monolit koji je donedavno postojao. Sada se već prilično pouzdano mogu predviđati odluke županijskih sudova, Vrhovnog i Ustavnog suda. Paradoksalno je da ohrabruje to što su one u pravilu različite. Tamo gdje ionako ne očekujemo pravdu, dobro je da barem postoji višeglasje. Ishodi tako postaju barem nepredvidivi, kad već ne mogu biti pravedni i pravni.

Postojeći nered u pravosuđu ozbiljna je prepreka bilo kakvom napretku u zemlji. Ni gospodarstvo ne može postati uspješnije ako postoji pravna nesigurnost u zemlji, a da i ne govorimo o tomu kako je demokracija s takvim pravosuđem tek sumnjiva simulacija demokracije. Ukratko, društvo će na duži rok doživjeti potpuni slom ako se ništa po tom pitanju ne promijeni. Nužna je neka vrsta lustracije pravosuđa, ali i ostalih segmenata važnih za funkcioniranje države. Konačno, neophodno je i tu priču o ''udbaškim strukturama'' pospremiti već jednom u ropotarnicu povijesti. Ali to neće ići ako uz priče o Udbi ne udaljimo od poluga moći ljude koji su krivi što su se takve priče uopće pojavile.

Pred sljedećom vlasti – kako stvari sada stoje, to će biti HDZ – velika je zadaća da tu priču konačno završi. Ako u tomu ne uspiju, bolje bi im bilo da na vlast i ne dolaze. Još četiri godine dosadašnjeg mrcvarenja Hrvatska će teško izdržati. Da bi uspješno funkcionirala na unutrašnjem i vanjskom planu, Hrvatska mora konačno, i uspješno, završiti tranziciju. A komu doista odgovara nered u državi, vidjet ćemo po tomu tko se najviše bude bunio kada ozdravljujući procesi krenu.

 

Damir Pešorda

Share
0