„Moj tata je otišao braniti Hrvatsku“
Prikaz knjige: Neda Rosandić Šarić,Domovina iznad svega. Moj otac Mime Rosandić, Matica hrvatska, Vinkovci – Čitluk, 2021.
Ima knjiga koje su teške, ali ih se brižno drži u rukama. Ovo je jedna od takvih. Uzeta iz života, pogađa u život ako nisi otuđen.
U središtu radnje je naoko jedan hrvatski revolucionar: Mime Rosandić. A zapravo u središtu svega je jedna tipična hrvatska obitelj u dvije nesretne Jugoslavije. Bilo ih je, naime, još poput Mime Rosandića i svatko je na svoj način, uz pomoć drugih vidao svoje brige. Tako bismo na kraju mogli reći da je ovo djelo i spomenik hrvatskom zajedništvu, unatoč svim kušnjama kroz koje je prolazilo.
Spisateljica Rosandić Šarić hvala Bogu nije podlegla zovu osjećajnosti i traženju odgovora na bezbroj pitanja na koja se ti odgovori ne mogu naći. Odrastala je bez oca kojega se tek sjeća kroz maglu dok je imala 4 godine. Rastali su se u proljeće 1947. na potoku ili rječici Teni kraj logora Fermo u Italiji. On je otišao braniti Hrvatsku, kako je kasnije govorila djeci koja su je pitala za njega. (str. 224.) Ali ta slika nije joj otrovala život. Ona ju je učvršćivala da pođe očevim putem i bude ponosna što pripada njegovu rodu.
Dotaknute su u djelu i mnogobrojne druge povijesne ličnosti, onako kako im se put križao s Mimom Raosandićem. Naravno, i događaji. Na taj način možemo pratiti »hrvatsko pitanje« uz povijest obitelji Rosandić. Zapravo, ovo djelo predstavlja kralježnicu ispravnog shvaćanja tih naoko dalekih događaja koji i danas itekako utječu na sudbinu našega naroda. Još su mnoga pitanja neodgovorena, još je mnogo mitova koje treba razbiti te iznijeti istinu na svjetlo dana.
Uz sliku života u Titinoj Jugoslaviji, sliku izbjegličkih logora kao što je Fermo, sliku utočišta kao što je Buenos Aires u Argentini, nipošto ne bismo smjeli zanemariti sliku života u Prvoj Jugoslaviji. To je ključ zbog čega Mime Rosandić sa slobode na Zapadu zajedno s drugima odlazi podići oružani ustanak u okupiranoj Hrvatskoj. Svjestan je da to nosi sa sobom veliku opasnost, svjestan je da bi mu troje malodobne dječice moglo ostati siročad. Krenula je akcija »10. travanj« i neuspješno završila. Netko ih je u tom čitavom lancu izdao. Svjestan svega predaje se na kraju i Božidar Kavran, vođa akcije, samo da povijest ne bi mogla reći da je on taj izdajica.
»Molim svoju dječicu Aneru, Maru i Ivku da mi oproste što ih ostavljam sirotama. Vaš ćakan nije uhvaćen u krađi volova, već na polju svog idealizma. Molim svakog tko me poznaje da mi oprosti ako sam ga bilo čime uvrijedio. Mojem dragom hrvatskom narodu kažem da sam ga nesebično ljubio, da mu sebe prinosim na žrtvenik. Hrvatski narode, budi mi blag sudac. Ostavi me u dobroj uspomeni. Živi i sretan ti, i moja država Hrvatska.« Završne su ovo riječi Mime Rosandića na koje se nema što dodati. A nesretni tužitelj Hrnčević je komentirao: »Sad ste čuli izljev patriotizma.« (str. 195. - 196.) Jadnik! Njega i njegove zameo je povijesni vjetar, a Mime Rosandić i njegovi živjet će vječno.
I u izbjeglištvu hrvatski je puk sanjao slobodu. Svakog Božića čestitali su jedan drugome: »Dogodine u Hrvatskoj«. Nije malena Neda Rosandić to baš shvaćala, ali jest onda kada je umjesto zauzete majke počela ići na sprovode Hrvata. Član obitelji ili prijatelj bacio bi na lijes grudicu hrvatske zemlje koja je već počela prelaziti u prah, dokazujući time da progonstvo već predugo traje. Ali živjeti se moralo.
Uz zgražanje na hrvatske izdajice, posebno je naveden i Britanac, zloglasni major, Stephen Clissold, pripadnik britanske vojne obavještajne službe. Uoči Drugoga svjetskog rata radio je kao lektor na Sveučilištu u Zagrebu te je poznavao mnoge Hrvate. To mu je pomagalo da je u Italiji prepoznavao izbjeglice i svjesno ih slao u Jugoslaviju u sigurnu smrt.
Kada saberemo doneseno u ovom djelu, onda prepoznajemo da su hrvatske majke odigrale veliku ulogu u sprječavanju rasapa hrvatskog naroda. Tako je Nedina majka Fina u svojoj djeci sačuvala živom uspomenu na oca i na njegove ideale, ideale hrvatskoga naroda. Unatoč poteškoćama ta su djeca rasla ispunjena ljubavlju koja lomi sve preprjeke.
Bez veze je reći da ovu knjigu treba čitati. Ta tako je to jasno! Hvala Nedi Rosandić Šarić što je bogatstvo svoje duše, upravo tako, podijelila s nama. Jasnim i pitkim stilom zasjekla je u svoju dušu, dušu svoga naroda, te posvjedočila istinu, pišući ju i malim i velikim slovom.
Miljenko Stojić