Borislav Matković: Hrvatske vlasti ništa ne čine u rasvjetljavanju komunističkih zločina u vrgoračkom kraju

Borislav Matković, gradonačelnik Vrgorca, u novom broju glasila Stopama pobijenih ponovo diže glas protiv  pokušaja zataškavanja istine o događajima na vrgoračkom području u Drugom svjetskom ratu i poraću.

Poštovani gospodine Matkoviću, prostor Vaše općine u mnogočemu je znakovit glede otkrivanja četničkih i komunističkih zločina te ekshumiranja i identificiranja njihovih žrtava. Hrvatska je, naime, samostalna i nezavisna već dva desetljeća, a kad se god počne govoriti o počinjenim zločinima, nailazi se na zaprjeke. Kome smeta istina, tko ju želi u nedogled zaustavljati?

Vrgorac je samo zrcalo općeg stanja u državi Hrvatskoj glede pitanja suočavanja s prošlošću. U istraživanju masovnih grobnica i zločina iz Drugog svjetskog rata i poraća Vrgorac se razlikuje od drugih sredina činjenicom što smo javno progovorili o svim našim saznanjima. Javno smo upozorili državne institucije, DORH, MUP i Vladu na postojanje više stratišta na području grada Vrgorca. Na žalost, do sada nismo naišli na potporu u istraživanju grobnica, štoviše opstruirani smo na svakom koraku. Sve dok ne postoji politička volja, na razini države, za suočavanje s prošlošću stanje će ostati nepromijenjeno. Takvu razvoju situacije pogoduje i premreženost sustava kadrovima iz represivnog sustava bivše Jugoslavije te njihovim ideološkim, ali i rodbinskim nasljednicima.

Na relativno malom prostoru vrgoračke općine stradao je velik broj nevinih civila: muškaraca, žena, djece, trudnica, svećenika... Desetljećima se o tim žrtvama nije smjelo govoriti, nije se znalo ni za mjesta gdje su pokopane. Koje su silnice taj kraj učinile pogodnim za tako teške zločine?

Ne bih kazao da se nije znalo. Upravo prema kazivanju starijih Vrgorčana pronađena su neka od stratišta. Druga je stvar što su svjedoci godinama morali živjeti sa strašnim saznanjima bez mogućnosti da se nekome povjere. Prostor Vrgorca u Drugom se svjetskom ratu našao na raskrižju brojnih vojnih pohoda između Biokova i zapadne Hercegovine. Velik broj žrtava u masovnim grobnicama upravo je s prostora Hercegovine otkud su ih partizanske jedinice odvodile prema Biokovu nakon brojnih pohoda na taj kraj. Vrgorski kraj isključivo je nastanjen hrvatskim katoličkim pučanstvom pa je bio i cilj velikog četničkog pohoda koji se opet uklapao u šire talijanske interese o protjerivanju hrvatskog pučanstva iz Dalmacije, a sve zbog kolonizacije tog područja. Sve u svemu, za vrijeme Drugog svjetskog rata na ovom području isprepleli su se razni interesi, na žalost, na štetu hrvatskih interesa.

Prvo masovno stradanje dogodilo se 15. lipnja 1942. kad su pogubljena 33 uglednija seljaka. Tko su i iz kojih sela bili stradali i po kojem su načelu izabrani upravo oni?

Riječ je o ideološkoj, boljševičkoj matrici obračuna s političkim neistomišljenicima. Po sovjetskom obrascu trebalo je ukloniti svaku moguću oporbu nakon rata. Strijeljani su uglavnom ugledni ljudi, obrtnici i imućni ljudi iz Vrgorca, ali i neki iz okolnih mjesta. Nije bilo nikakva opravdana razloga za njihovo smaknuće. Bio je to prvi ideološki zločin u Dalmaciji. Taj obrazac obračuna komunistički će pokret masovno primijeniti koncem rata na širem području Hrvatske. Nestajat će svaka moguća građanska oporba novoj vlasti.

Znade li se tko su bili izvršitelji, po imenu i prezimenu? Je li itko odgovarao za taj zločin?

Bilo je više nagađanja o naredbodavcima i izvršiteljima. Partijska izvješća pokušala su krivnju svaliti na jednu mještanku Vrgorca, djelatnu u tadašnjim partizanskim jedinicama. Ona je poslije nastradala na Sutjesci. Međutim, popis za smaknuća nastao je dogovorom partijskog vodstva mnogo prije ulaska partizanskih jedinica u Vrgorac. Sve je bilo isplanirano do u podrobnosti. Danas sa sigurnošću možemo kazati da je i Jure Galić, današnji predsjednik SABNOR-a BiH, bio 15. lipnja 1942. u Vrgorcu. Međutim, ni on, a ni itko drugi do danas nije odgovarao za počinjene zločine. Represivni aparat mogao je napraviti barem toliko i zabilježiti njegova saznanja o zločinu.

Zločin i zločinci zapravo su nagrađeni – dan masovnog pogubljenja desetljećima se slavio kao Dan općine Vrgorac!

Svirepost počinitelja i nepostojanje temeljnog osjećaja za odgovornost najbolje opisuje činjenica da je bivša vlast 1972., nakon slamanja Hrvatskoga proljeća, proglasila 15. lipnja Danom komune. Nepravdu je ispravio tek HDZ nakon što je 1993. osvojio vlast. Sve navedene radnje ostavile su duboku podjelu u tkivu Vrgorca, podjelu koja nije prevladana do današnjih dana.

Nakon pogubljenja 33 seljaka, u kolovozu za Vrgorac ponovno dolaze crni dani. U četničko-talijanskim zločinima, naime, stradavaju opet žitelji mnogih vrgoračkih sela, uništavaju se kuće i crkve... Među njima su i neki župnici vrgoračkih župa. O kolikom se broju žrtava zapravo radi?

Nedugo nakon pokolja u Vrgorcu talijanske okupacijske vlasti dovode iz istočne Hercegovine četnike, kao dio operacije čišćenja Biokova od partizana. Međutim, četnici su se uglavnom obračunavali s katoličkim pučanstvom u zapadnim selima Vrgorske krajine. Napravili su masakr nad oko 150 stanovnika Dubrave, Vlake, Dragljana, Kozice i Rašćana. Broju su pridodane i žrtve iz kasnijih akcija čišćenja pa se danas računa s brojem od 270 žrtava.

Riječ je o jednom od najvećih zločina u Dalmaciji za vrijeme Drugog svjetskog rata?

Pored zločina u Gatima i kamešničkim selima zločini četnika u Vrgorcu najveći su pokolji u Dalmaciji za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali i prvi organizirani genocid nad hrvatskim pukom u ovom dijelu Hrvatske.

Kako se prema tom zločinu odnosila službena historiografija do 1990.? Je li se smjelo istraživati, pisati i objaviti imena stradalih, ali i počinitelja?

Službena jugoslavenska historiografija zločin je označavala kao fašistički. Nikada se poimence nije moglo navesti da su za zločin odgovorni četnici, a bilo je pokušaja, ima ih još i danas, da se za zločine okrivi i domaća ustaška milicija iz Dusine, iako je to potpuno krivotvorenje povijesti.

Počinitelji se, i u naše vrijeme, proglašavaju antifašistima?

Da, u Srbiji je još aktualan proces rehabilitacije četničkog pokreta pod krinkom antifašizma. Službeno smo reagirali na najavu rehabilitacije Draže Mihailovića oštrim prosvjedom Vladi države Hrvatske i Vladi Republike Srbije. Na komemoraciju, u povodu 70. obljetnice pokolja, pozvali smo i veleposlanika Republike Srbije u Hrvatskoj, a sve kako bi se na licu mjesta uvjerio u zločinačku narav četničkog pokreta. Međutim, nitko se nije odazvao. Ovo još jednom pokazuje svu nespremnost vlasti u Srbiji za suočavanjem sa svojom prošlošću.

Koncem Drugog svjetskog rata u Vrgorcu se opet čine zločini. Nedavno je otkrivena masovna grobnica na Novom groblju o kojoj su dugo postojala svjedočenja. Znade li se o kome je riječ, tko je u njoj pokopan i nadate li se da će žrtve biti identificirane barem nakon 65 godina? I hoće li se otkriti tko su bili izvršitelji i nalogodavci? Čini se da o zločinu iz lipnja 1942. i onom s konca siječnja 1945. dosta znade »narodni heroj« Jure Galić?

Riječ je o civilima koje su komunističko-partizanske jedinice povele iz ljubuške tamnice prema Vrgorcu nakon ustaško-njemačke protuofenzive »Bura«. U bezglavom povlačenju prema Vrgorcu koncem siječnja 1945. povedeni su i uhićeni civili iz ljubuške tamnice. Nadomak Vrgorcu, na Novom groblju, svi su strijeljani. Iz skupine je izdvojen fra Maksimilijan Jurčić i pet civila koji su nakon ispitivanja i mučenja u Vrgorcu smaknuti uz prometnicu Vrgorac ? Kotezi. Grobnica je locirana upravo prema sjećanjima stanovnika Banje koji su i pokapali nesretne ljude. Unatoč našim nastojanjima da se grobnica na Novom groblju ekshumira, iz DORH-a još nema nagovještaja o skorim radovima na tom masovnom stratištu. Jure Galić je u svojoj knjizi Vrijeme i ljudi pomno opisao povlačenje iz Ljubuškog navodeći da su pritom prema Vrgorcu »povedeni i neki zatvorenici iz zatvora u Ljubuškom«. Ti su uhićenici potom strijeljani, a ako saznanja Jure Galića nisu dovoljna da ga saslušaju vlasti Bosne i Hercegovine, ne znam što jest.

Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« posmrtne ostatke fra Maksimilijana Jurčića i njegovih pet sudrugova pronašla je u listopadu 2008. Što je to značilo za Vas i za čitav vrgorački kraj?

Na otkriću posljednjeg počivališta fra Maksimilijana Jurčića i ostalih pobijenih tijesno smo surađivali s Vicepostulaturom. Ona je prikupljajući svjedočanstva došla do točne lokacije grobnice. Otkriće ove grobnice dio je politike koju provodi grad Vrgorac, a koja je u osnovi jednostavna – sve žrtve moraju pronaći svoj spokoj i svi se zločini moraju rasvijetliti. Kao čovjek ponosan sam što sam sa svojim suradnicima pridonio otkriću posljednjeg počivališta fra Maksimilijana Jurčića, a vjerujem da moje zadovoljstvo dijele i moji sugrađani.

Dogodio se i zločin u Dusini. Odvedeno je četrdesetak seljana i ubijeni su kod Zagvozda. Je li istražen taj zločin?

Stanovnici Dusine odvedeni su iz svojih domova i strijeljani u studenom 1944., a spomenuti zločin u Vrgorcu dogodio se koncem siječnja 1945. Osim što smo locirali posljednja počivališta u Zagvozdu i u Imotskom na groblju Gospe od Anđela, DORH i MUP nisu poduzeli nikakvu akciju radi rasvjetljavanja zločina i rehabilitacije žrtava.

Od svršetka Drugog svjetskog rata dijeli nas 67 godina. Zločini su proglašavani »pobjedama«, a zločinci »herojima« dok se žrtve nisu smjele zapravo ni spominjati. Masovne grobnice, unatoč svemu, svjedoče istinu koja se ne može uništiti i čekaju da se svaki stradali identificira i dostojno pokopa. Možemo li se tomu nadati?

Prije ili poslije istina će izaći na vidjelo, doći će vrijeme kada će klima u državi Hrvatskoj biti povoljna za suočavanje s prošlošću. Dokazi, na stotine masovnih grobnica, nigdje ne će otići. One samo čekaju da mi budemo spremi kako bismo se suočili sa svojom poviješću.

Primjerice, točno se znade koja su 33 seljaka ubijena 15. lipnja u Vrgorcu 1942., znade se svaka žrtva četničkog pokolja iz kolovoza 1942., znadu se imena odvedenih i ubijenih iz Dusine. Dakle, govorimo o konkretnim mjestima i zločinima. Kada će se konačno i je li uopće moguće napraviti popis stradalih po selima i općinama, ili župama i biskupijama u hrvatskom narodu? Ima li još uvijek onih kojima je stalo da se istina nikad ne dozna kako bi se lakše manipuliralo poviješću?

Katolička crkva kreće u velik projekt popisivanja i istraživanja svih pobijenih u Drugom svjetskom ratu i poraću. U tom će projektu imati našu punu podršku. Međutim, popis se mogao napraviti i ranije samo da se za vrijeme državnog popisa pučanstva ostavila rubrika o nestalim i stradalim članovima obitelji iz vremena Drugog svjetskog rata i poraća. To ne bi stvorilo nikakve troškove, a dobili bismo kvalitetnu studiju o broju stradalih. Sadašnje stanje omogućava manipulaciju brojem stradalih što izvrsno koriste oni koji ne žele raščišćavanje s Drugim svjetskim ratom i poraćem.

Što iz vlastita iskustva preporučate onim sredinama u kojima su takva istraživanja tek u začetku?

Neka se naviknu na opstrukcije državnog aparata jer će one biti sastavni dio svake akcije. To ih međutim ne smije obeshrabriti u njihovu radu. Opstrukcije i imaju za cilj prekidanje istraga. Bez upornosti i ustrajnosti nema konačnih rezultata, a istina će pobijediti kad-tad. ?

Razgovarao: Krešimir Šego