Priznajem da sam dugo zanemarivao opasnost od fašizma, mislio sam naivno da je fašizam kapitulirao 1943., odnosno 1945. ako i nacionalsocijalizam shvatimo kao oblik fašizma. Ukratko, nisam shvaćao da je fašizam konačno odredište naše civilizacije, njena propast i ispunjenje.

Doduše, postoji još uvijek nevjerojatno mala mogućnost da se izvučemo ili, bolje reći, provučemo kroz ušice igle. Iako, davno je rečeno: ''Lakše će se deva proći kroz iglene uši negoli se fašist preobratiti u kršćanina''. Da, upravo tako – kršćanina! Jedini je izlaz za Europu rekristijanizacija, priznavanje prvobitnog grijeha, post i patnja. I sam sam dugo griješio i bio slijep kod zdravih očiju. Kad sam konačno progledao, sve je oko mene vrvjelo od fašista.

No, krenimo redom. Duhovni očevi fašizma su nesumnjivo Hegel, Marx i Engels, a najuspješniji praktičari drugovi Lenjin i Staljin te Mussolini. Hitler je došao kasnije i nije se baš proslavio. Bio je bez sumnje bolji slikar od Ede Murtića, no kao fašist nije bio Josipu Brozu ni do koljena. Dok je Hitler prokockao nedvojbenu prednost koja je proizlazila iz činjenice da je na raspolaganju imao disciplinirani njemački narod, Josip Broz je s nepouzdanim Balkancima uspio izgraditi solidno fašističko carstvo. U kojemu je sunce, doduše, redovito zalazilo, ali nitko razuman nije sumnjao da je to samo zato što drug Tito dopušta suncu da zađe. Hitler je skončao u bunkeru, dok je Josip Broz umro u krevetu, a njegovi indoktrinirani podanici još barem desetak godina nisu prihvaćali tu činjenicu, nego su fanatično uzvikivali I poslije Tita Tito! I u buljucima hodočastili na Dedinje. Uostalom, Hitlerova trga nema nigdje u svijetu, dok se Maršal ponosno koči usred Zagreba.

Jezgra svakog fašizma i jest neprihvaćanje činjenica, nezaustavljivi progresivistički voluntarizam. Hegel je ustvrdio: ''Tim gore po činjenice!''; Marx kako su se filozofi do njega trudila tumačiti svijet, a on da će ga mijenjati; Lenjin je uveo teoriju ''ograničenog suvereniteta'', koja se odnosila na države, a još više na pojedince; svoj prilog je na koncu dao i drug Tito šeretskom primjedbom da se ''ne treba držati zakona kao pijan plota''. Naravno, zapaženo mjesto u razvoju fašizma imaju i neki drugi mislioci i ljudi od akcije: Nietszche, Wagner, Mussolini, drug Mao, Pol Pot, Che Guevara, Alija Sirotanović i drugi. No, ovdje nema prostora za podrobnije upoznavanje s njihovom mišlju.

Znam, mnogi će se antifašisti sada dići na stražnje noge optužujući me da besramno trpam proslavljene antifašiste među fašiste. Međutim, nisu pravi, u okviru fašizma ima više struja, jedna od njih je i antifašizam. Antifašizam je mizerna mimikrija, njime tzv. antifašisti pokušavaju prikriti svoju totalitarnu, fašističku narav. Općepoznato je su i Hitler i Mussolini bili ljevičari i naprednjaci, dakle – ustvrdio bi Žarko Puhovski ili neki drugi dijalektičar - antifašisti. Mussolini je od malih nogu nosio u džepu medaljon sa slikom arhifašista Karla Marxa, bio istaknuti pripadnik socijalističke stranke i urednik socijalističkih novina. Hitler je također počeo kao ljevičar, a njegova se stranka zvala Nacionalsocijalistička njemačka radnička partija. Usporedimo li taj naziv s nazivom strančice koju je potkraj života osnovao Stipe Šuvar, vidjet ćemo da su to dva potpuno ista imena za stranku, samo što Šuvar, iz razumljivih razloga, izostavlja nacionalni predznak. Početkom devedesetih nije baš uputno bilo stranku nazivati jugoslavenskom, barem dok je JNA iz svih raspoloživih sredstava tukla po hrvatskim gradovima i selima.

Dakle, nema nikakve sumnje da su antifašisti najsnažniji i najžilaviji odvjetak fašizma. Zato sam i dvojio oko naslova ovoga teksta, ali sam na kraju odlučio ipak zadržati termin antifašizam, ma koliko kompromitiran bio. 'Novi hrvatski antifašizam' trebao bi se etablirati kroz borbu s tim najžilavijim fašizmom, to jest ''antifašizmom kao floskulom''. Bit će to teška i neizvjesna borba jer fašist čuči u svakome od nas. I čeka priliku da se uspravi! Desetljećima indoktrinirani tzv. antifašizmom poprimili smo neka tipično fašistička obilježja: prijezir prema drugim i drugačijima, sklonost kolektivizmu, nekritičnost prema različitim vidovima populizma itd.

Uzmimo, primjera radi, neke istaknutije suvremene ''antifašiste''. Recimo, Gordan Maras! Pogledajte tu bradicu i brkove, pljunuti Lenjin, tu glavu niz koju svaka zaokružena misao neminovno sklizne. Cijela se njegova politička djelatnost svodi na slavljenje ''velikog vođe''. Kojega je on – o, apsurda li! – prepoznao u Zoranu Milanoviću. Ili, recimo, plačljivu pojavu Milorada Pupovca. Neću reći da je Pupovac fašist jer Srbi po definiciji ne mogu biti fašisti. Najbolji dokaz za to jest Draža Mihajlović koji je nakon šezdesetak i više godina rehabilitiran i preveden iz fašista među antifašiste. Pupovac, međutim, ima drugi problem, njegova dosljedna antifašistička politika ima gotovo fašističke učinke po Srbe u Hrvatskoj. Kojih je, kao i Hrvata uostalom, iz godine u godinu sve manje.

Antifašist je i Urša Raukar, samo što voli pjesmice kojima je podizan moral njemačke vojske u Drugom svjetskom ratu. Antifašist Stipe Mesić spremno otvara usta započne li tkogod ustašku ili partizansku pjesmu, svejedno je njemu. Antifašisti Predrag Matić i Ante Kotromanović vole pak Juru i Bobana, odnosno bećarac: Od Vinkovci do Pakraca/ Nema više pravoslavca. Ili luburićevac Ivica Đikić na čelu srpskih Novosti! Neprocjenjivo! Tako mi govora ljubavi, ako ovi i slični primjeri nisu dokaz da su ''na ovim prostorima'' tzv. antifašizam i fašizam neraskidivo isprepleteni, ne znam što jest. Uz opasku da bi bećarac bio bliži istini i društveno angažiran da npr. glasi: Od Vinkovci do Pakraca/ Nema više poslodavca.

   Inače, u svojoj blaženoj neupućenosti u hrvatsku kulturu ne bih ni znao da je Urša Raukar dramska umjetnica da se nije rasplakala pred Ivicom Lovrinovićem. Tko se može rasplakati pred ušeširenim Lovrinovićem, taj je dramski umjetnik i točka! Trebao bih još nešto nadodati o Viliju Matuli, nešto u stilu ''notorni antifašist'' i sl., no ne da mi se… Znate, uostalom, Vilija Matulu. Kao i Olivera Frljića ili Viktora Ivančića. Doduše, postoji određena razlika među njima, ova dvojica posljednjih su uvezeni antifašisti, takorekuć pojačanje iz inozemstva, nešto kao Luka Modrić i Mateo Kovačić u Španjolskoj. S tom razlikom da njih ni Zdravko Mamić ne bi uspio preprodati nikomu zapadnije od Bregane. Tako da će, na našu nesreću, do kraja života ostati tu kod nas boreći se za svoj ''antifašizam'' do posljednjeg daha, to jest posljednje proračunske lipe.

Ali, kao što već rekoh, njihov je ''antifašizam'' samo inačica fašizma, te je primarna zadaća novog hrvatskog antifašizma borba protiv tzv. antifašizma ili fašističkog antifašizma. Za tu borbu neophodno je jasno definiranje pojmova. Fašizam je logična konzekvenca ideje o napretku, koja je opet s druge strane svojevrsno izopačenje kršćanskog učenja o spasu. Još su stari Rimljani znali da ono što je dozvoljeno Jupiteru nije dozvoljeno volu, prosvjetiteljski mislioci su zanemarili tu opomenu i postavili čovjeka na pijedestal vrhovnog bića. Tako su mu – kao uzvisivši ga – oduzeli svako dostojanstvo i sveli ga na razinu životinje. Doduše, nešto inteligentnije životinje od drugih, ali ipak samo životinje. Nakon što je to obavljeno, trasiran je put za uspon fašizma. Nije mu imao više tko stati na put, jer – kao što reče Dostojevski, s čime bi se nesumnjivo i Nietzsche složio – Ako Boga nema, sve je dozvoljeno. Pa čak i to da Žarko Puhovski bude najveći hrvatski filozof, a Oliver Frljić režiser.

   Stoga nam valja već danas krenuti u odlučan boj za povratak u daleku prošlost jer to je jedina budućnost u kojoj uopće ima šanse da postojimo. Svaka druga budućnost isključuje nas! To ne kažem ja, to kažu znanstvenici, demografi. Jedini je način da opstanemo vratiti se u vrijeme kada su obitelji imale djece koliko im je Bog dao. Ali za putovanje kroz vrijeme treba poduzeti značajne reforme. Trebalo bi, recimo, reformirati lektiru u hrvatskim školama, kao lektirna djela treba zadržati samo: Baščansku ploču, Šibensku molitvu, Svit se konča, Suze sina razmetnoga, Putni tovaruš, poezijuAnunaGustavaMatoša, Molitvenik fra Anđela Nuića, skraćeni izbor iz Ujevića i Šimića, Prosjake i sinove, Koraljna vrata, Fukaru. I možda Liepu plavku i Dvore od oraha! Da učenici na zornom primjeru vide kako ne treba pisati.

Samo idioti i pokvarenjaci tvrde da je fašizam desna, konzervativna ideologija. Mislim da sam već i u gornjim pasusima pokazao koliko je to netočno, ali da to još jednom naglasim: u svim svojim inačicama fašizam je produkt modernizma i avangarde. Prišivanje nekakve ideologije ''krvi i tla'' fašizmu čista je glupost i krivotvorina! Futuristi su uglavnom bili žestoki fašisti, a oni su u svojoj poeziji slavili napredak, rat, strojeve itd. Da su se Hitler i nacionalsocijalisti držali njemačke ''krvi i tla'' ne bi zaratili sa svima nastojeći osvojiti Europu, Aziju i Afriku, prostore koji s njemačkom ''krvi i tlom'' evidentno nemaju nikakve veze. I tako dalje. Nema tu nikakva konzervativizma, tradicije, desničarenja i slično, učenje o nezadrživom napretku jest kvintesencija svakog fašizma, zvao se on fašizam, nacionalsocijalizam ili komunizam.  

Nema ništa fašističko u učenju o važnosti krvi i tla, poganski se svijet uglavnom zasnivao na njemu. Dakle, to učenje nije fašističko, ali je pogrešno. Dobrom kršćaninu prava je domovina Kraljevstvo Nebesko, a krvi, to jest putenom životu, pretpostavlja život duhovni. Naravno, ljudi su, što je posljedica prvobitnog grijeha, slabi i podložni grijehu, no to ih ne smije sprječavati da se uvijek iznova pridižu i streme Kraljevstvu Nebeskom. U tom smislu put spasenja i dalje je otvoren svima, pa i fašistima. Ako spoznaju svoj grijeh i pokaju se, Kraljevstvo Nebesko je i njihovo. Dobar, kakav jesam, već zamišljam Dragu Pilsla i Ivu Josipovića kako im izbijaju začetci krila na leđima. A možda ni za Antu Tomića nije sve izgubljeno. U tom pozitivnom tonu neka završi i ovaj plaidoyer za novi hrvatski antifašizam.

 

Damir Pešorda

Share
0