Rezultati rada Vladina Vijeća za suočavanje s prošlošću, a potom i napori da se usvoji Istanbulska konvencija ponovno su u društvu ojačali snage militantnog lijevog političkog i svjetonazorskog spektra. Dogodio se društveni paradoks, obje inicijative Vlade trebale su, barem po mišljenju predlagača, doprinijeti smirivanju društvenih i svjetonazorskih tenzija, a u praksi su otvorile još dublje rane u društvu.

Militantni ljevičarski pokret u Hrvatskoj Vladine inicijative nije vidio kao poziv na društveni dijalog i smirivanje tenzija već kao interni sukob na vladajućem desnom političkom spektru koji treba iskoristiti kako bi se zadao konačni udarac konzervativnom pokretu u Hrvatskoj. Za vrijeme javne rasprave o Istanbulskoj konvenciji mogli smo vidjeti gotovo stadionsku, navijačku atmosferu u redovima lijevih medija, komentatora, aktivista i političara. Nudili su se premijeru savjeti i analize na koji način se najbolje može obračunati sa protivnicima ratifikacije u vlastitim redovima, a maštu im je svakako raspirio i premijerov posebni savjetnik Krešimir Macan izjavom – „Ili će se on riješiti njih ili će se oni riješiti njega.“ Bio je to otvoreni Macanov poziv u pomoć cijelom ljevičarskom spektru koji je spremno uskočio u rascjep između vladajućih i stao medijski cipelariti „odmetnutu“ frakciju.

No, oporavak cijelog spektra nevladinih organizacija, medija, rejting agencija i građanskih inicijativa od faze potpunog raspada, raskrinkavanja kao rezervne političke snage lijevog političkog spektra, do faze ponovnog prelaska u napad s obnovljenim militantnim stavom, nije se dogodio preko noći. Najprije su ponovno dobili financijsku injekciju od strane Ministarstva kulture dolaskom ministrice Obuljen Koržinek. Prije toga je glavnina napada na bivšeg ministra Hasanbegovića išla upravo iz pravca navedenog militantnog pokreta okupljenog oko niza organizacija, udruga i medija naslonjenih na proračunske milijune, a upravo je Hasanbegović odlučio presjeći dotok novca ovim parazitskim parapolitičkim organizacijama. Nakon što su se ponovno financijski konsolidirali, krenuo je lagani, ali konstantni, pritisak na Vladu u vezi Kurikularne reforme. Boris Jokić, heroj militantnog pokreta morao je pošto - poto biti vraćen u proces tzv. Kurikularne reforme. Kada već Jokić nije vraćen, morao je otići Matko Glunčić, kojeg su u militantnom ljevičarskom pokretu okarakterizirali kao glavnog protivnika njihove vizije obrazovnog sustava. Bitka za umove i srca školske djece je bitka svih bitaka za militantni pokret. Potom je Vlada obznanila odluku svog famoznog Vijeća za suočavanje s prošlošću, koja je de facto legalizirala partizansku petokraku, a zabranila, uz izuzetke prigodom komemoracija, HOS-ov pozdrav „Za dom spremni“. Bio je to otvoreni signal za militantne ljevičare da krenu u napad punom snagom. Već isti dan pojavili su se natpisi kako je odzvonilo Thompsonovim koncertima, ali i komemoracijama u Bleiburgu…

Dok se još nije ni slegnula prašina oko nesretnih zaključaka još nesretnijeg Vijeća za suočavanje s prošlošću, vladajući su se podijelili oko implementacije Istanbulske konvencije, a kao jedan od glavnih protivnika ratifikacije nametnula se Crkva. Pritom su se militantni ljevičari spremno odazvali na poziv svog subrata Macana, kodiranog u natpisu „ Ili će on njih ili oni njega“, i krenuli su u juriš na Crkvu. Medije su preplavili natpisi o razvratnoj Crkvi koja živi na grbači gladnog naroda, o pedofiliji u njenim redovima, ali i o crkvi kao organizatoru „fašističke komemoracije na Bleiburgu“. Pritom im nije promaknula sjajna prilika da u jedinstvenu kampanju spoje kampanju protiv Crkve i kampanju protiv tzv. fašizacije društva i pozdrava „Za dom spremni“. I jednu i drugu kampanju spojili su u vidu jedinstvene kampanje protiv Bleiburga i komemoracije na bleiburškom polju. Vremenski kao da su oni birali teme i redoslijed njihova otvaranja, da bi svoju kulminaciju doživjeli u ovo vrijeme kada obilježavamo obljetnicu proboja iz Jasenovca i godišnjicu pokolja na Bleiburgu. Crkva u Hrvata, kao vječiti trn u oku militantnog ljevičarskog pokreta, organizator je misnog slavlja na Bleiburgu, a na istom mjestu, prilikom održavanja komemoracije, moguće je vidjeti i HOS-ove zastave. Vrhunska je to prilika za militante da objedine sve svoje snage, uz bratski pruženu ruku kroz ratifikaciju Istanbulske i mišljenje Vijeća za suočavanje s prošlošću, kako bi zadali odlučujući udarac nacionalnim snagama u zemlji.

Ne treba stoga čuditi da reporter jedne od televizija s nacionalnom koncesijom oštro i odlučno gura mikrofon pred premijera i postavlja mu pitanje : „Je li došlo vrijeme da otkažete pokroviteljstvo Sabora nad bleiburškom komemoracijom“? Da, i to smo doživjeli. Da se HDZ-ovu premijeru postavlja takvo pitanje i očekuje potvrdan odgovor. Militantni ljevičarski pokret osilio se ustupcima aktualne vlasti pa je spreman napasti i hrvatsku Katynsku šumu, na naš Bleiburg. Naravno da Plenkoviću u ovom trenutku ne pada na pamet ukidati pokroviteljstvo nad bleiburškom komemoracijom, ali i sama činjenica da je nekome u Hrvatskoj ponovno palo na pamet preispitivati Bleiburg - poraz je za Republiku Hrvatsku i svakog Hrvata. Da Internacionalna radi punom parom mogli smo vidjeti ovih dana po natpisima u njemačkim i austrijskim medijima, redom ljevičarskim, koji su se nesmiljeno obrušili na bleiburšku komemoraciju i Crkvu u Hrvata. Prema njima radi se o fašističkim orgijama koje potiče Crkva. Čak su uspjeli aktivirati i nekog socijalističkog župana Koruške koji traži zabranu misnog slavlja na Bleiburgu.

Nakon svih ovih događaja duboko sam uvjeren kako u Hrvatskoj nema apsolutno nikakvog govora o nekoj novoj pomirbi. Nakon otpočinjanja kampanje protiv Bleiburga i komemoracije na bleiburškom polju bilo je potpuno jasno kako mira s militantnim boljševicima ne može biti. Bila je to crta koja se nije smjela prijeći. Volio bih sada vidjeti članove Vijeća za suočavanje s prošlošću, pogotovo naše eminentne povjesničare, da nam objasne na koji način je njihovo mišljenje pridonijelo pomirbi u Hrvata. I na koncu, da odgovore na jedno pitanje: Moramo li mi ubiti svoja sjećanja, zatomiti svoju tugu i bol, cijepiti osjećaje i zgaziti povijesne činjenice da bi mir (društveni) vladao u ovakvoj Hrvatskoj?      

       

Željko Primorac